Razgovarala: Maja Nikolić/Hrvatski glasnik iz Tuzle
Kako Vi gledate na odlazak ljudi iz naše domovine, posebice mladih? Je li taj odlazak opravdan ili je izazvan ogorčenjem ljudi zato što ne mogu ništa promijeniti?
– Najveći broj ljudi odlazi iz egzistencijalnih razloga. Jedni jer su se umorili čekajući da ovdje krene nabolje, a drugi jer se zbog kaotičnog političkog stanja u državi boje za svoju i budućnost svoje djece. Neki odlaze i radi studija pa ostanu u drugim gradovima i državama, a neki su opet vođeni ljubavlju preselili u druge sredine. Ni ostajanje ni odlazak, po sebi nisu nužno formula ispunjenog, sretnog i uspješnog života. Važnije je, pritom da ljudi znaju što hoće od života. Ako životne želje i planove ne mogu ostvariti ovdje, razumljivo je da će to pokušati učiniti u drugim sredinama i s drugima ljudima.
Odlazak mladih ljudi je, dugoročno gledano, velik i nenadoknadiv gubitak za ovu zemlju. No, dobra je i neprocjenjiva stvar da ljudi imaju mogućnost izbora i odlaska. Ako to već ovdje ne mogu, neka ljepotu života osjete u sredinama u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo, više cijeni čovjekov rad i gdje su općenito veće životne mogućnosti.
Osobna sreća tih ljudi i njihovih najbližih je najvažnija. Ni domovina, ni nacija, ni vjera ne smiju biti iznad čovjeka, njegova dostojanstva, njegovih prava, u konačnici njegove sreće. Ima smisla, naravno, ostati i u BiH, ali oni koji ostaju moraju biti svjesni da u našem društvu još dugo neće biti nikakvih značajnijih promjena nabolje, da ih čeka vjerojatno teži životni put i da će se za sve morati sami izboriti, osim ako se ne izruče nacionalnim strankama i njihovim gospodarima. Ali, ne mogu svi u politiku i u javna poduzeća, jer nema mjesta za sve. Ipak, koliko god bila mučna i teška, ta borba ima smisla i ne mora nužno biti uzaludna, jer je ona, dugoročno gledano, i borba za bolju budućnost i za generacije koje dolaze.
Kad govorimo o kulturi u Bosni i Hercegovini, ima li je uopće?
– Gledano u cjelini, i to je općepoznata činjenica, kultura je jako zapostavljena. Ovu državu vode uglavnom nekultivirane, necivilizirane, primitivne i bahate političke elite koje ne uspijevaju očuvati i njegovati ni ono što su na kulturnom području naslijedile iz bivše države i prošlih vremena, a pogotovo ne žele, a i ne umiju stvoriti ništa novo. Politika je, i to u svojim najvulgarnijim oblicima, marginalizirala sve relevantne društvene teme, pa je sadašnje, loše stanje u kulturi, najvećim dijelom, posljedica društveno neodgovorne politike.
Srećom, u ovoj zemlji ima entuzijasta koji pokreću kvalitetne kulturne inicijative i projekte i na taj način spašavaju kulturu od njezine smrti, a nas od barbarstva i idiotizma političkih i ekonomskih moćnika kojima su koride, šatorska sijela i slični teferiči najviši kulturni dometi, posve u skladu s njihovom duhovnom prazninom, ali i s duhovnom zakržljalošću i kulturnom nezainteresiranošću i neprosviješćenošću ljudi općenito u ovoj zemlji.
Što je s medijima u BiH? Koliko ih smatrate odgovornima za ovakvo stanje u državi?
– Nekad je vladalo mišljenje da će komercijalizacija medija i veća konkurencija doprinijeti njihovoj kvaliteti. Danas znamo da je to bila velika zabluda i da je upravo komercijalizacija medija i logika profita išla na uštrb kvalitete medija. Mediji su gotovo posve u vlasništvu kapitalista i njima nije stalo do kvalitete, nego do dobiti i povećanja kapitala. Zbog toga moraju podilaziti masama i njihovim interesima i očekivanjima, a to nužno znači konstantni pad kvalitete.
Moć medija je velika, pa je velika i njihova odgovornost. Čarobna formula, kojom se vode mnogi mediji na ovim prostorima, sastoji se u vještini kombiniranja nacionalizma, senzacionalizma i pornografije. Nije to specifično balkanski slučaj, ali mislim da balkanski mediji, po svojoj banalnosti, infantilnosti i medikritetstvu, spadaju među najgore u svijetu. I to ne vrijedi samo za privatne, „pinkizirane“ medije i njihove „silikonizirane“ sadržaje, nego nažalost sve više i za javne servise.
Ne čini li se i Vama da su s ovih prostora gotovo nestali mediji koji educiraju ljude, mediji koji obrazuju mlade generacije, dok je današnja mladež „prikovana“ za televizore i medije općenito?
– Mediji i sadržaji koje pružaju su vjerojatno i najbolja slika duha i mentalnog sklopa naših društava. Većina njih zagađuje našu stvarnost, serviraju laži, drže ljude u neznanju, prodaju im teorije zavjera, plaše ih ugroženošću od drugih, hrane ih nasiljem, skandalima, prljavštinama i kretenizmom „poznatih“ ličnosti. Njima nije ni stalo da se ljudi pravilno informiraju, educiraju, kultiviraju. Velike medijske kuće su se posve izručile politici i profitu pa onda i novinare prisiljavaju da se prilagode njihovoj logici. Zato i nema kvalitetnog novinarstva, izuzimajući neke portale koji uspijevaju sačuvati odgovornost za pisanu riječ i dostojanstvo novinarske struke.
Edukacija pretpostavlja izvođenje čovjeka iz animalne uskoće, otkrivanje osjećaja za vrednote, produbljivanje znanja o sebi i drugima, razvijanje racionalne, emocionalne i socijalne inteligencije… A veliki dio suvremenih medija je upravo protiv educiranja ljudi jer profitiraju od njihove tuposti, zatucanosti i sklonosti prema divljaštvu i prostakluku.
Po Vašem mišljenju, je li akademska zajednica u BiH zakazala, jer rijetki su intelektualci koji su spremni javno se pobuniti protiv ovakvog stanja?
– U Bosni i Hercegovini ima vrlo obrazovanih, odgovornih i savjesnih intelektualaca. Ali oni su u manjini i njih se pokušava marginalizirati pogotovo ako nisu u službi dominatnih politika. Uz rijetke iznimke, intelektualci su najgori dio našega društva. Sva zla koja su se dogodila i koja se događaju kreirali su i kreiraju intelektualci. Skandalozna je i odvratna njihova perverznost i zastrašujuća monstruoznost njihovih umova. Nezajažljiva ambicija da se dokopaju akademskih službi, društvene moći i lagodna života, nagoni ih da se služe prijevarama, lažima, podvalama, objedama, da proizvode, podržavaju i održavaju mitove, da se podanički izručuju političkim i ekonomskim moćnicima, kao kreatori i promotori zla.
Zlorabe akademski autoritet, lako mijenjaju mišljenja i strane i mogu podmirivati svaku opciju, ovisno o tome koliko je isplativa. To su kradljivci smisla, proizvođači kaosa, preziratelji razuma, znanja i morala. Kao odvratna, ljigava i prevrtljiva služinčad koje preziru i oni kojima služe, oni nužno moraju biti protiv slobode i slobodnomislećih ljudi, jer ih stalno podsjećaju na njihovu moralnu mizeriju. Oni su politički, nacionalni, religijski, medijski beskrupulozni činovnici, poslušnici i „kokošari“ koji sami uglavnom ne čine zlo, ali ga osmišljavaju i podržavaju kako bi zauzvrat dobili mrvice što padaju s bogatih trpeza gospodara kojima služe.
(Izvor: Dio intervjua objavljenog u Hrvatskom glasniku iz Tuzle, veljača 2017.)