Piše: Ilija Šagolj/neznase.ba
Unatoč činjenici što su iz HDZ BiH odlazili bivši visokorangirani dužnosnici formirajući svoje stranke, nikad nisu uspjeli ni izbliza profilirati svoju političku opciju.
Prije četiri godine je reaktivirao, u sasvim drugom sazivu, Hrvatski narodni sabor, koji mu je, iako je riječ o običnoj političkoj farsi, pridonio izbornim rezultatima na prošlim Općim izborima.
U svim je političkim bitkama, a bilo ih je dosta, izlazio kao pobjednik. Briljira na političkoj sceni, na čemu mu mnogi zavide. Odupro se čak i Ivi Sanaderu, bivšem premijeru i predsjedniku HDZ Republike Hrvatske i politički ga porazio, kad je bio najmoćniji kao političar i državnik. Na posljetku je pridobio i Božu Ljubića, tadašnjeg Sanaderovog ‘političkog satelita’, preko kojeg ga je pokušao izbaciti iz političkog orbita, u čemu, između ostalog, treba i tražiti motive nastanka HDZ 1990. Izdržao je alijansinu i platformašku vlast, djelo međunarodnih moćnika, i nakon posljednjih Općih izbora u BiH ostvario impozantne rezultate, čime je stekao politički monopol u hrvatskom biračkom tijelu u BiH.
Da. Riječ je o Draganu Čoviću, predsjedniku HDZ-a BiH i članu Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.
Ni jedan političar u BiH nema ni izbliza kao on stvarni i funkcionalni autoritet u svome biračkom korpusu. I dok Bakir Izetbegović, dopredsjednik SDA i član bh Predsjedništva ima jaku političku oporbu od političara u svome narodu, pod stalnom je ‘rafalnom paljbom’ Fahrudina Radončića, predsjednika SBBBiH te jednog dijela SDP-a BiH, i unatoč činjenici što je izborni pobjednik kod Bošnjaka, jedina slamka spasa na političkoj sceni mu je Željko Komšić, predsjednik DF. Stoga, s razlogom, svaka Komšićeva izjava kako će zbog problema u Koaliciji sa SDA i HDZ na federalnoj razini iz nje istupiti unosi strašan nemir u redove SDA, i čuvaju ga kao zjenicu oka. Komšićevim, eventualnim, istupanjem iz te Koalicije Izetbegović bi izgubio političke poluge, a možda i politički nestao. Također, i po pitanju koalicije na državnoj razini koju uz SDA, HDZ BiH i DF čini i Savez za promjene iz Republike Srpske (SDS- Mladena Bosića, PDP-Mladena Ivanića i NDP-Dragana Čavića), Komšić uz SDA i za njih ima nezamjenjivu ulogu.
Uz to, i Komšićev će DF imati stalnu oporbu u Radončićevom SBB koji mu neće oprostiti koaliranje sa SDA, kao i SDP-a koji mu neće oprostiti napuštanje njihovih redova iz kojih je politički iznikao i u njima politički stasao, te njegov odlazak smatraju ključnim uzrokom svoga izbornog debakla. Iako je Savez za promjene oporba Miloradu Dodiku u Republici Srpskoj, kroz ovu koaliciju Dodikov je SNSD zapao u status oporbe na državnoj razini. I dok su Dodik, Izetbegović i Komšić pod strašnom presijom svojih oporbenjaka, Čović tih problema nema. Jedina mu je oporba HDZ 1990 koju je nakon izbora ‘razoružao’ političkom akrobatikom kroz izbor zastupnika u Dom naroda FBiH, u kojoj je pridobio njihovih nekoliko ‘papaka’ na svoju stranu.
Čović jasno daje do znanja da spomenuta Koalicija nije njegov izbor i da je u njoj iz nužde. Nije mu pomogao ni savez s Dodikom kojim je pokušao prejudicirati ‘nametnutu’ mu koaliciju. Ovoga je puta bio mnogo mudriji, za razliku od prošlih izbora kad je bio isključiv, što je iskorišteno za inauguraciju platformaške vlasti. Iako ni izbliza ne želi ovu Koaliciju, ovoga puta nije imao drugo rješenje te ju je prihvatio, ali teška srca. U suprotnom, možda bi se, kao i u ranijim slučajevima, vlast i bez njega formirala. Duboko svjestan i te, eventualne, mogućnosti, nije im pružio novu šansu. Kroz nju se, samo prividno i teška srca, odrekao Milorada Dodika, iako ga po svaku cijenu želi uvesti u vlast i imati ga za koalicijskog partnera. Ne inzistira Čović bez razloga na široj koaliciji, pod kojom podrazumijeva uvođenje u vlast na Dodika i Radončića. Čak je ovih dana kroz, njima naklonjene medije, plasirana informacija kako je to težnja i Europe, što je daleko od istine. Čović zasigurno neće odustati od te mogućnosti i po svaku bi cijenu umjesto Komšića i Saveza za promjene za partnere volio imati Dodika i Radončića. Budući da su politički odnosi na relaciji Izetbegović – Radončić kao i Dodika sa Savezom za promjene do kraja zategnuti, tu je koaliciju iluzorno očekivati.
Međutim, i aktualna će Koalicija, bez Dodika i Radončića, vrlo teško funkcionirati. Iako, što je možda za početak i normalno, već imaju problema oko uspostave vlasti u nekim županijama pa i u HNŽ, problemi bi tek mogli nastupiti oko raspodjele plijena u upravnim i nadzornim odborima profitabilnih tvrtki. Prvenstveno se to odnosi na Elektroprivredu BiH i Elektroprivredu HZ HB te na BH Telekom i HT Eronet. Dok će se Komšić, kako je već i nagovijestio, zalagati da te tvrtke budu izvan političkog domašaja i da se razbije svaka iluzija o njihovom tretmanu kao bankomatima pojedinih vladajućih političkih stranaka, oko toga će se lomiti koplja. Budu li se oko toga iscrpljivali, a već se da naslutiti da hoće, uz nagomilane probleme koji više ne trpe odlaganje, samo će se moći tužno konstatirati kako je još jedanput izigrano povjerenje građana koji su im dali povjerenje na izborima.
Problemi bi u tom slučaju kulminirali do te mjere da će i oni, kao i država koju vode, izgubiti svaki kredibilitet. U tom bi slučaju svaki stvarni i funkcionalni autoritet pao u vodu. Da bi se sačuvao autoritet, potrebna je dosljednost. Treba se prisjetiti nedavnih predizbornih obećanja u koje se pouzdao narod. A obećano je mnogo toga. Dok neuposleni očekuju stotinu tisuća novih radnih mjesta koje je obećao Izetbegović, branitelji HVO očekuju poništavanje revizije i vraćanje u prava što im je obećao Čović. Ne stave li u prvi plan ustavne reforme, rješavanje neuposlenosti, socijalnih i drugih pitanja, i ne prihvate li činjenicu da samo novostvorena vrijednost može donijeti ekonomsko-političko ozdravljenje, onda smo daleko od realnih rješenja.