Dr. Doris Pack političarka njemačke Kršćansko-demokratske unije (Christlich-Demokratische Union, CDU) i bivša euro zastupnica, jedna je od najaktivnih njemačkih političara.
Ova 79-ogodišnjakinja bivša je predsjednica Odbora Europskog parlamenta za Jugoistočnu Europu i koordinatorica je Vijeća za kulturu, obrazovanje, medije i šport, a danas je predsjednica Žena Europske pučke stranke (EPP Women), predsjednica je Instituta Robert Schuman (RSI), europskog obrazovnog središta za političare i političke stranke koji pripadaju političkoj obitelji EPP-a, predsjednica je VHS SAAR, Udruženja centara za obrazovanje odraslih u Saarlandu (Verband derVolkshochschulen des Saarlandes), glavna tajnica je Francusko-njemačkog kulturnog vijeća (Der Deutsch-Französische Kulturrat, DFKR) i predsjednica istoimene zaklade itd.
Impozantna politička karijera njemačke političarke, ali i izravno ispoljavanje stavova koji mnogima često „ne sjedaju najbolje“, pokazuju da ova, građom sitna, ali dometima velika žena, još uvijekne odustaje. Posebno ne odutaje od zemalja i ljudi nemirnog Balkana.
U intervjuu za Dnevni list Pack posebno kritizira političare za koje kaže kako ich manipulacije strahom jednih od drugih drže na vlasti, a da oni sami, iako deklarativno opredjeljeni za Europsku uniju, zapravo to ne žele. I to zbog njih samih.
BiH vrlo sporo napreduje ka integraciji u EU. Kako se to gleda i tumači u razvijenim, europskim zemljama?
-BiH uglavnom vladaju političari koji su generalno za članstvo u EU, ali ne sve dok su na vlasti. Kažu da su za ulazak BiH u EU, ali ustrajno blokiraju svaki napredak i ispunjavanje svih uvjeta koje je postavila EU. Vladavina zakona i borba protiv organiziranog kriminala i korupcije nažalost nisu na njihovom dnevnom redu
Bh. političari beskrajno vrijeme troše na pregovore bez rezultata i izgleda kako misle da nekažnjeno mogu nastaviti. Nažalost, u tome su u pravu. Zašto je to tako?
-Bh. političari su pronašli savršenu formulu za vladanje desetljećima, a to je održavanje nacionalne netrpeljivosti. Oni koji se predstavljaju kao vrhovni poglavari tri konstitutivna naroda u BiH čine sve kako bi uvjerili svoj narod da im prijete druga dva naroda. Oni se ne mogu složiti kada je u pitanju interes građana. Također je jasno da BiH jako pati pod Daytonskim ustavom, koji jača ulog nacionalističkih želja i čini Federaciju nefunkcionalnom s previše razina uprave.
Korupcija je vrlo raširena, nezaposlenost i odlazak mladih veliki su problemi koji potresaju građane BiH, a međuetnička i ratna retorika uvijek se pokazuje kao dobar model za izazivanje straha i mržnje u ostajanju na vlasti. I tu se krug zatvara. Može li međunarodna zajednica značajnije odrediti i utjecati na promjenu situacije nabolje u BiH?
-Korupcija je najveći problem BiH danas. Mnogi vodeći političari u BiH vode organizirane skupine koje koriste korupciju kako bi sebi prisvojile javni novac. Međunarodna zajednica u BiH je svjesna toga i zato sada najviše napora ulaže u borbu protiv korupcije. Međutim, oni koji bi trebali promijeniti zakone i usvojiti strožiju kontrolu i oštrije kazne upravo su oni koji bi i sami mogli biti žrtve ovih novih zakona. Ono što Međunarodna zajednica ima kao sredstvo ucjene domaćih političara međunarodni su zajmovi koji su im potrebni za održavanje socijalnog mira, jer su devastirali ekonomiju.
Zemlje u blizini BiH uspješno su se integrirale u obiteljsku zajednicu zemalja EU. Koja bi država mogla biti dobar primjer za BiH?
-Teško je pronaći primjer države koja bi se mogla primijeniti na BiH jer je to specifična država s tri konstitutivna naroda. Problem u BiH nije mržnja među narodima, jer su u mnogim slučajevima pokazali da mogu dobro surađivati i da su spremni pomoći jedni drugima, bez obzira na sve razlike. Problem je u tome što politički čelnici koriste svoju nacionalnu pripadnost kako bi manipulirali narodom kako bi ostali na vlasti. Takvi političari neprestano stvaraju situacije koje će kod nekih potaknuti strah nekih naroda jednih od drugih i stvoriti iluziju mržnje među narodima. Međutim, ako tražimo zemlje čiji bi primjer trebala slijediti BiH, onda bi se trebali osvrnuti na baltičke države koje su ušle 2004. godine.
Nedavno ste posjetili BiH i rekli da nova generacija mladih političara daje nadu da će se BiH izvući iz pogrešnog smjera. Što se konkretno mislili?
-Sastala sam se s mladim političarima iz BiH. Razgovarali smo o situaciji i povratne informacije o njima nisu bile ni nacionalističke ni fatalitične. Spremni su na promjene, ali im treba jača pomoć od nas i EU. Stvari bismo trebali imenovati poimence, povezujući financijsku pomoć s poštivanjem zakona i borbom protiv korupcije.
U BiH ima puno dobrih i kvalitetnih ljudi, ne samo mladih, ali ti su ljudi izgubili nadu da se nešto može promijeniti. Problem nisu samo vladajuće političke strukture, već i neka oporba koja, kada je vlast u pitanju, čini isto što i one prije njih. Mnogi su ljudi izgubili volju za borbom i zbog korumpiranog i neučinkovitog pravosuđa koje ne procesuira krupni kriminal iako javnost za to zna.
Puno je političara milijunaša i nitko od njih za to nije odgovarao, niti su morali dokazati koliko su novca zaradili u tako kratkom vremenu, otkad su se uključili u politiku. Mnogi se ljudi također ne usude ući u političku arenu jer su sukobi s neistomišljenicima postali brutalniji i agresivniji. Ljudi ne žele proći kroz lov na vještice i tome izlagati sebe i svoje obitelji. Ako pravosuđe počne raditi svoj posao i sankcionira korumpirane političare i sve one koji im pomažu u uklanjanju i diskreditaciji protivnika, bilo bi dovoljno ljudi koji mogu i znaju kako napraviti promjene u BiH. U to sam sigurna.
Bez balkanskih zemalja nema cjelovite EU – to se često može čuti iz Bruxellesa. Koliko će još Bruxelles čekati na BiH?
-EU nažalost nema puno mogućnosti. Teško je prihvatiti zemlje koje nisu spremne provesti potrebne reforme, a također je teško pustiti te zemlje izvan EU-a. Problem EU-a je taj što nemaju učinkovit način da balkanske zemlje brže ispune uvjete za prijem. Vodeći političari na Balkanu imaju neograničenu moć u svojim zemljama i ne žele se odreći brojnih pogodnosti kako bi se pridružili EU. Takve političare ne zanima previše što bi moglo biti dobro za njihove države i građane. Na svijest i savjest balkanskih političara ne treba računati, već samo na pritisak i ucjene.