Naime, blago rečeno među SDA i SBB-om na sceni je dugogodišnji “rat” u kojem se nisu birala sredstva, a stanje je bilo slično i na “lijevom spektru”, na kojem su pljuštale međusobne optužbe. Stavovi su se ipak posljednjih mjeseci približili, koalicije se već dogovaraju te ostaje veliko pitanje na koji način će sve to dočekati stranke s hrvatskim predznakom – nespremne kao mnogo puta do sada ili ipak imaju sprema plan i adekvatan odgovor.
Nova partnerstva
Trenutna situacija je za HDZ BiH, odnosno stranke koje su zajedno nastupile na prošlogodišnjim izborima pod HNS-om, vrlo komforna jer se bez njih vlast niti na jednoj razini gdje participiraju ne može napraviti. Ostvarili su izuzetno dobar rezultat i do izbora 2018. godine su mirni i mogu se posvetiti radu i planovima za budućnost.
Međutim, već iduće godine na redu su lokalni izbori, na kojima će se “opipati” glasačko bilo te stvarati bazu za opće izbore. S obzirom na bošnjačko pomirenje, ostaje otvorena možda i buduća suradnja SDA i SBB-a, stranaka koje su ideološki ionako vrlo bliske, ali sukob ponajprije na relaciji Radončić-Izetbegović uvijek ih je razdvajao.
Ukoliko uspije prevladati te sukobe, dogovoriti buduću suradnju, ne treba sumnjati kako će biti velika snaga te pokupiti značaja broj glasova. Isto se može reći i za ujedinjenu ljevicu, koja bi se vrlo lako mogla vratiti na pobjedničke staze i biti po broju glasova najjači politički faktor.
Tu se prije svega misli na SDP, DF, Našu stranku i nekolicinu drugih, odnosno stranke koje, ruku na srce, među svojim članstvom uvjerljivo najviše imaju Bošnjaka, na čije glasove najviše i računaju. Nije nevažno kazati kako se sve češće s tog “lijevog političkog spektra” može čuti kako su im poželjni i budući partneri HDZ 1990 i SBB. Kada govorimo o RS-u, za oba bloka, kako bar za sada stoje stvari, poželjni partneri su stranke okupljene oko Saveza za promjene.
Neophodno hrvatsko jedinstvo
I tu dolazimo do enigme zvane strategija stranaka s hrvatskim predznakom. Naime, iako se krenulo u vrlo značajan i pohvalan projekt Hrvatskog narodnog sabora, stvari su prije prošlogodišnjih općih izbora počele “škripiti” između dvije najjače stranke HDZ-a BiH i HDZ-a 1990. Sve to dovelo je do toga da ne izađu zajedno na izbore niti na jednoj razini vlasti, što je nesumnjivo dovelo do produbljivanja razlika među njima.
Kada tomu dodamo najave da će se uskoro izabrati i novo rukovodstvo HSP-a BiH, pa tek treba vidjeti kako će se oni ponašati, jasno je kako velikog hrvatskog dogovora u BiH još uvijek nema niti na mapi. A trebalo bi ga biti, i to što je brže moguće, jer bi se uskoro mogle ponoviti brutalne sarajevske igre s legitimitetom hrvatskih stranaka i predstavnika u institucijama vlasti. Oba HDZ-a kristalno jasno su odbila biti dio tih igara i igrica, ali ipak među njima još uvijek nema dogovora o zajedničkom nastupu.
Pluralizam je jedna od najvažnijih tekovina demokratskog svijeta, ali u situaciji dok ne dođe do izmjena nakaradnog Izbornog zakona BiH te neophodnih promjena ustavnopravnog poretka, hrvatsko jedinstvo je ne samo poželjno, nego i nužno. A takvog jedinstva nije bilo kada je bilo najpotrebnije na proteklim lokalnim izborima, kada su hrvatske stranke zbog nemogućnosti dogovora oko zajedničkih kandidata za načelnike, izgubile te pozicije u nekim važnim općinama središnje Bosne, poput Viteza i Busovače.
Ukoliko i ovaj put izostane međusobni dogovor stranaka s hrvatskim predznakom, opet bi Hrvati u BiH u postizbornim koalicijama mogli dobiti jedan veliki šamar, jer njihovi glasovi bi mogli po tko zna koji put mogli biti apsolutno nevažni.
(Izvor: Dnevni list)