Dvanaestogodišnji Bodie Mangan Gisler kaže da pametni telefon može biti prilično koristan. Kao prvo, on skuplja kovanice, pa ako želi saznati koliko vrijedi neka posebna kovanica ili koje metale sadrži, može zamoliti majku za njezin telefon i dobiti odgovor.
Većina dvanaestogodišnjaka zahtijevala bi vlastiti telefon. Ne i Bodie. “Želim živjeti dugo i ostati zdrav”, rekao je nedavno u svojoj školskoj knjižnici. No, brine se da bi posjedovanje pametnog uređaja moglo omesti taj cilj. “Možda ću reći mami: ‘Mogu li skinuti ovu igricu?’, a ona će reći: ‘Možeš’. I onda će me to potpuno usisati.”
Njegov prijatelj Charlie Hess, također kolekcionar kovanica, želi pametni telefon tek s 15 ili 16 godina. Do tada, kaže: “Mislim da imam pametnijeg posla.”
Djeca su ovdje u Greystonesu malo drugačija. Godine 2023., ovaj irski gradić na obali, južno od Dublina, pokrenuo je inicijativu predvođenu lokalnim roditeljima, ravnateljima škola i članovima zajednice kako bi olabavili stisak tehnologije nad mlađom djecom. Usvojili su dobrovoljni kodeks “bez pametnih uređaja” i podržali ga radionicama i društvenim događanjima.
Tri godine kasnije, nitko u Greystonesu ne tvrdi da je izliječio sve probleme moderne tehnologije. Ali naučili su da ne mogu ništa učiniti rješavajući problem dijete po dijete. Samo napor na razini cijelog grada mogao je “izbiti zube” dječjem argumentu da “svi drugi imaju mobitel”.
“S društvenim mrežama, to je kolektivna stvar”, rekla je Jennifer Whitmore, zastupnica u irskom parlamentu i majka četvero djece iz Greystonesa. “Rješavanje problema na razini cijele zajednice jedini je ispravan put.”
Pokret pod nazivom “Potrebno je cijelo selo” (It Takes a Village) od tada je prerastao okvire ovog gradića od 22.000 stanovnika. U zemlji koja je dom europskih sjedišta tehnoloških divova poput Googlea, Mete, Microsofta, Applea i LinkedIna, i gdje prosječno prvorođeno dijete dobije pametni telefon oko devete godine, ovaj je trud odjeknuo kod svih – od lokalnih trgovaca do nacionalnih političara.
“Bilo je to jedno od prvih mjesta koje je poduzelo kolektivnu akciju”, rekla je Daisy Greenwell, suosnivačica britanske inicijative Smartphone Free Childhood, nadahnute upravo Greystonesom.
Prije nego što je preuzeo sadašnju dužnost potpredsjednika irske vlade, Simon Harris, otac iz Greystonesa, pomogao je u pokretanju projekta. “Vjerujem da zapravo svjedočimo eksperimentiranju s mentalnim zdravljem i dobrobiti naših mladih putem društvenih mreža”, rekao je Harris nedavno. “To se jednostavno ne smije dopustiti da se nastavi.”
Cilj je dati djeci vremena da polako zakorače u digitalnu budućnost, a ne da se u njoj utope, kaže Rachel Harper, ravnateljica osnovne škole St. Patrick’s, koja predvodi inicijativu. “Ovo je svijet u kojem djeca odrastaju i moramo ih opremiti za njega”, rekla je.
Inicijativa je osmišljena kada su se učenici vratili u školu nakon lockdowna. Ravnateljicu Harper pogodilo je koliko je suza vidjela na školskim vratima. Slične izvještaje dobivala je i od drugih ravnatelja i roditelja: djeca se bore sa spavanjem, odbijaju doći u školu, skidaju aplikacije za brojanje kalorija ili su previše uznemirena porukama poslanim prethodne noći da bi se mogla usredotočiti na nastavu.
“Da nismo sada zauzeli stav”, rekla je, “bismo li za pet godina vidjeli djecu koja dobivaju telefone s 5 ili 6 godina?”
Eoghan Cleary, učitelj i pomoćnik ravnatelja u srednjoj školi Temple Carrig, bio je jedan od onih koji su podigli uzbunu. “‘Volio bih da više ne moram gledati odsijecanja glava’ — to mi učenici najčešće govore”, rekao je. “‘Ne želim gledati kako ubijaju ljude. Ne želim gledati silovanja na internetu.'”
Nakon što je oko 800 roditelja odgovorilo na anketu — više od polovice reklo je da su im djeca tjeskobna — grad je odlučio da je vrijeme za akciju. Ross McParland, umirovljeni konzultant, organizirao je tribinu u svom kazalištu. Ubrzo nakon toga, svih osam ravnatelja osnovnih škola potpisalo je pismo roditeljima u znak podrške dobrovoljnom kodeksu. Roditelji su se mogli složiti da svojoj djeci neće kupiti pametni uređaj prije srednje škole (oko 12. godine).
Sedamdeset posto roditelja se prijavilo, a zajednica se ujedinila.
Vlasnik lokalne trgovine SuperValu, Paddy Holohan, poslao je obavijest školama da djeca koja trebaju pomoć — recimo, da kontaktiraju roditelje — uvijek mogu doći u njegovu trgovinu. “To je bilo samo dodatno jamstvo za roditelje dok su večeri postajale tamnije”, rekao je Holohan. “Ne mora sve biti online.”
Danas se roditelji u Greystonesu i dalje suočavaju s tehnologijom koju djeca vješto koriste, često mijenjajući datum rođenja kako bi zaobišla dobna ograničenja. No, uz radionice, podcaste i događanja poput plažnih zabava bez mobitela, Greystones je doživio pomak: roditelji kažu da je pritisak da se djetetu kupi telefon prije kraja osnovne škole gotovo nestao. U školi St. Patrick’s jedna je učiteljica rekla da su njezini učenici ujutro budniji i prisutniji.
Ravnateljica Harper kaže da djeca sada dogovaraju druženja uživo, više se igraju vani i “jednostavno su djeca”.
Interes za ovaj model raste diljem Irske i Europe. Iako mnogi stručnjaci smatraju da su zakonska regulativa i odgovornost tehnoloških platformi ključni za dugoročnu sigurnost, Greystones je postao simbol otpora.
“Ono što je Greystones učinio jest pokazalo da roditelji i zajednice nisu nemoćni”, rekao je Cleary. “To je privremeno i nesavršeno rješenje, ali nam kupuje vrijeme.”
Za sada, roditelji i učitelji u Greystonesu nastavljaju svoju borbu. Lauren Harnett (13) dobila je svoj prvi pametni telefon ove godine, polaskom u srednju školu. “Kad ga svi oko tebe imaju, želiš ga i ti”, rekla je. “Ali vjerojatno sam mogla pričekati i duže.”