Zemlja koja nikada nije izašla iz poslijeratnog vremena sve je dalje od promjena. Otkako ju je Macron proglasio tempiranom bombom, izlaz iz krize za BiH je na duži rok blokiran.
Piše: Norbert Mappes-Niediek/Deutsche Welle
Tempiranom bombom nazvao ju je francuski predsjednik Emmanuel Macron. Mada su osigurači u BiH odavno pregorjeli. Ostalo je olovno teško topovsko zrno, koje se ne može pomaknuti.
Kako bi izmjerila moguće pomicanje navodne bombe, međunarodna zajednica koristi najfinije mjerne instrumente. Trenutno je kazaljka skočila malo prema gore: etničke stranke su se nakon punih 13 mjeseci zastoja očigledno dogovorile o formiranju vlade. Ako sve bude išlo po planu, Parlament BiH će Zorana Tegeltiju proglasiti premijerom.
Ali i ako do toga dođe, ništa neće biti dobro. Zastoj bez vlade pretvorit će se u zastoj s vladom. Ne postoji tako osjetljiv seizmograf koji bi mogao izmjeriti “proboj” nastao formiranjem vlade.
Dogovor oko formiranja vlade je čitavu godinu sprječavao spor oko beznačajnog papira: „Godišnjeg nacionalnog programa” koji bi Bosnu mogao voditi u NATO, odnosno u difuzno „partnerstvo” sa Sjevernoatlantskim savezom, koje ionako egzistira samo na papiru. Pristupanje ove zemlje NATO-u u dogledno vrijeme isključeno je i s „nacionalnim programom” i bez njega, jer je srpski dio zemlje orijentiran na Rusiju, a bez njega država BiH ne može nikamo.
Priroda političkih blokada
Svaka nova blokada postavlja se upravo kako bi se osiguralo da ona druga strana malo popusti: igru vode elite triju najvećih etničkih grupa s osobitom predanošću, otkako se “visoki predstavnik” međunarodne zajednice prije trinaest godina isključio iz svog svakodnevnog posla. Istovremeno, pravila igre na snazi su od Daytonskog mirovnog sporazuma, postignutog prije gotovo četvrt stoljeća.
Za investitore zemlja s četiri predsjednika, četrnaest vlada i 173 ministra nije zanimljiva. Administracija proždire gotovo polovicu bruto-društvenog proizvoda. Sudovi nikako da donesu presude, a kada ih donesu, onda to rade po neshvatljivoj logici.
Dodatno zaplašivanje predstavlja prijetnja člana Predsjedništva Milorada Dodika o odcjepljenju njegove Republike Srpske u kojoj dominiraju Srbi ili – u blažoj verziji – njihovo potpuno povlačenje iz zajedničkih organa države BiH. Budući da su ti organi ionako blokirani, prijetnja je izgubila na težini. Službeno proglašenje neovisnosti izazvalo bi diplomatski potres, ali ne bi promijenilo život u zemlji. Tako sve ostaje po starom.
Ako bi se u zemlji umjesto pomaka mjerilo raspoloženje, kazaljka bi (pro)pala ispod nule. Bosanci uglavnom sarkastično komentiraju aktivnosti svojih političkih elita. Pa ipak, oni uvijek biraju iste nacionalne stranke. Razlog tome nije međuetnička mržnja, niti politička otupljenost. Kada bi se jedna etnička grupa čak i odrekla politike blokade, dvije druge bi na nju povećale pritisak i prisilile reformističku stranu da se vrati u igru.
Krajnje zakulisni i podmukli sustav
Izbori tu ništa ne mijenjaju. Ustanak protiv ovog krajnje zakulisnog i lukavog sustava morao bi se istovremeno podići na sve tri strane. Ali to je malo vjerojatno.
Zajednička volja ne postoji: nove generacije su stasale, a da mnogi nisu upoznali ljude iz druge etničke grupe. Mladi, gladni Bosanci ulažu preostalu energiju u obrazovanje, a onda u autobusnu kartu za Zapad. Radije to nego da je uzaludno troše tamo gdje za njih nema šanse.
Kritika na račun zaostalih ili tvrdoglavih “Balkanaca” umnogome zaobilazi problem. Svakodnevni život u Bosni obično se odvija bez problema. Na lokalnoj razini često i politika funkcionira bez poteškoća. Međutim, rad inovativnih gradonačelnika općina u svim dijelovima zemlje ograničen je blokadom na državnoj razini – čak i unutar (entiteta) “Federacije BiH” – polovice zemlje, podijeljene između Bošnjaka i Hrvata.
Koliki potencijal ima ova zemlja pokazuje Sarajevo. U ovom kantonu već pet godina je u vlasti „Naša stranka” – mladi, socijalno-liberalni pokret, koji o etničkoj pripadnosti ne želi ni čuti. Vlada se bori protiv smoga, korupcije i kladionica, koje su postale mjesto okupljanja mnogih nezaposlenih ljudi u cijeloj zemlji.
Reformatori nalaze podršku u dobro obrazovanoj eliti, koja je svoje diplome najčešće stekla u inozemstvu. No, ova iskra nikako da preskoči granice kantona, a stanovnici glavnoga grada na općim izborima opet podržavaju svoje nacionalne stranke.
“Ako ne možeš riješiti problem, proširi kontekst”: Ova magična formula Europske unije nije oprobana samo u zemljama kompliciranim poput BiH. Funkcionirala je i u BiH kada je ona bila dio Jugoslavije. Nisu međuetnički konflikti podijelili Bosnu: već sukob između Srba i Hrvata i njihovih centara u Beogradu i Zagrebu, dakle izvan BiH.
Da je BiH danas kojim slučajem članica Europske unije, njezin glavni problem bio bi riješen, smatraju „bosnolozi”. Ovi dobri poznavatelji Bosne odavno razmatraju podmuklost te trojne konstelacije. A otkako je Macron ovu depresivnu zemlju proglasio tempiranom bombom, izlaz iz krize za BiH je na duže razdoblje blokiran.