Dok se desetljećima upozoravalo na prenapučenost planeta, sve je izraženiji suprotan problem – ubrzano starenje stanovništva i sve manji broj rođenih. Australski reproduktivni biolog profesor John Aitken upozorava da migracije, robotizacija i medicinski pomognuta oplodnja mogu ublažiti posljedice pada fertiliteta, ali ne mogu nadomjestiti generacije koje se nikada nisu rodile.
Svijet se nalazi pred jednom od najvećih demografskih promjena u modernoj povijesti. Dok broj stanovnika na globalnoj razini još uvijek raste, u sve većem broju država rađa se premalo djece za dugoročnu obnovu stanovništva. Posljedice takvog trenda mogle bi iz temelja promijeniti gospodarstvo, tržište rada, mirovinske sustave i način na koji funkcioniraju suvremena društva.
Na taj problem upozorava australski reproduktivni biolog profesor R. John Aitken u stručnom radu Declining global fertility and our future dependence on ART, objavljenom 2026. godine u časopisu Reproductive BioMedicine Online.
Aitken analizira povezanost pada stope fertiliteta s odgađanjem roditeljstva, rastom troškova života i stanovanja, međunarodnim migracijama, automatizacijom te sve većim oslanjanjem na medicinski pomognutu oplodnju.
Njegova glavna poruka prilično je jednostavna: tehnologija može zamijeniti dio ljudskog rada, migracije mogu privremeno nadoknaditi manjak stanovništva, a medicina može pomoći ljudima da postanu roditelji. Međutim, nijedna od tih mogućnosti ne može u potpunosti riješiti problem dugotrajnog pada broja rođenih.
Od straha od prenapučenosti do straha od praznih gradova
Godine 1968. objavljena je knjiga The Population Bomb američkog biologa Paula Ehrlicha, koja je upozoravala na opasnosti nekontroliranog rasta svjetskog stanovništva i mogućnost da planet neće moći osigurati dovoljno hrane za sve ljude.
Tijekom sljedećih desetljeća broj stanovnika doista je nastavio snažno rasti. Čovječanstvu je trebalo tisućama godina da dosegne prvu milijardu stanovnika, 1804. godine. Druga milijarda dosegnuta je 1927., četvrta 1974., a osma 2022. godine.
No iza tog rasta odvijala se velika demografska promjena.
Napredak medicine, poboljšanje prehrane i bolji životni uvjeti smanjili su smrtnost, osobito među djecom. Istodobno je broj djece koju žene rađaju tijekom života počeo padati.
Zbog duljeg životnog vijeka i velikih generacija koje su još uvijek žive svjetska populacija nastavila je rasti, ali se njezina reproduktivna osnova postupno smanjuje.
Prema podacima koje Aitken navodi za 2025. godinu, stopa fertiliteta u Španjolskoj iznosila je oko 1,23 djeteta po ženi, u Japanu 1,23, Italiji 1,21, Ujedinjenom Kraljevstvu 1,54, Australiji 1,64, a u Sjedinjenim Američkim Državama 1,62.
Posebno niske vrijednosti bilježe Hong Kong s 0,73 i Južna Koreja s 0,75 djeteta po ženi.
Za dugoročnu obnovu stanovništva, bez utjecaja migracija, potrebno je približno 2,1 dijete po ženi.
Drugim riječima, sve veći broj država rađa se u demografsku situaciju u kojoj svaka nova generacija potencijalnih roditelja postaje manja od prethodne.
Migracije privremeno ublažavaju demografski problem
Jedan od načina na koji razvijene zapadne države ublažavaju posljedice niskog fertiliteta jest useljavanje stanovništva.
Aitken posebno ističe Sjedinjene Američke Države, Australiju i Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje značajan udio stanovništva čine osobe rođene u inozemstvu.
Doseljeni radnici popunjavaju radna mjesta, sudjeluju u potrošnji, plaćaju poreze i doprinose financiranju zdravstvenih i mirovinskih sustava.
Na taj način države mogu održavati rast stanovništva i gospodarstva čak i kada domaće stanovništvo nema dovoljno djece za vlastitu demografsku obnovu.
Međutim, Aitken upozorava da migracije ne uklanjaju temeljni problem, nego mogu prikriti njegove posljedice.
Veći broj stanovnika istodobno povećava potražnju za stanovima, infrastrukturom, obrazovanjem i javnim uslugama. Ako izgradnja stanova i razvoj infrastrukture ne prate rast stanovništva, mogu se pojaviti dodatni pritisci na cijene nekretnina i troškove života.
Autor otvara i pitanje koliko se suvremeni gospodarski rast oslanja na stalno povećavanje broja stanovnika, potrošača i poreznih obveznika.
Prema njegovoj interpretaciji, smanjenje stanovništva moglo bi dugoročno oslabiti potražnju, tržište nekretnina i sposobnost država da financiraju postojeće obveze.
Ipak, riječ je o ekonomskoj tezi koju ne treba tumačiti kao dokaz da migracije nužno smanjuju plaće ili uzrokuju rast cijena nekretnina. Stvarni učinci ovise o gospodarskoj politici, ponudi stanova, strukturi tržišta rada i drugim čimbenicima.
Japan, Kina i Južna Koreja već osjećaju posljedice
Dok zapadne države dio demografskog manjka nadoknađuju useljavanjem, pojedine istočnoazijske zemlje suočavaju se s drukčijim okolnostima.
Japan, Kina, Južna Koreja i Tajvan imaju relativno nizak udio stanovnika rođenih u inozemstvu, zbog čega se posljedice pada fertiliteta snažnije odražavaju na njihovu ukupnu demografsku strukturu.
Jedan od odgovora na nedostatak radne snage jest ubrzana robotizacija i automatizacija.
Roboti već obavljaju brojne poslove u industriji, logistici, proizvodnji i pojedinim uslužnim djelatnostima. Umjetna inteligencija dodatno povećava mogućnosti automatizacije i produktivnosti.
No Aitken upozorava na važnu razliku između proizvodnje i potrošnje.
Robot može proizvesti automobil, ali ga neće kupiti. Može raditi u tvornici, ali ne plaća poreze kao ljudski radnik niti stvara novu generaciju potrošača i roditelja.
Upravo zato autor koristi provokativnu misao koja sažima jedan od najvećih problema budućeg gospodarstva: roboti ne kupuju automobile i ne rađaju djecu.
Automatizacija može pomoći društvu da funkcionira s manjim brojem radnika, ali sama po sebi ne rješava pitanje smanjenja broja stanovnika.
Zašto ljudi sve kasnije postaju roditelji?
Uz gospodarske i tehnološke promjene, Aitken posebnu pozornost posvećuje promjenama u načinu života.
Dulje obrazovanje, profesionalni razvoj, financijska neovisnost i veća sloboda osobnog izbora promijenili su vrijeme u kojem ljudi zasnivaju obitelji.
Sve više mladih najprije želi završiti školovanje, pronaći stabilan posao, riješiti stambeno pitanje i osigurati financijsku sigurnost. Tek nakon toga razmišljaju o roditeljstvu.
Problem nastaje zbog razlike između društvenog i biološkog vremena.
Dok se životne okolnosti mijenjaju, ljudska reproduktivna biologija ne prilagođava se jednako brzo. Ženska plodnost prirodno opada s godinama, a odgađanje roditeljstva može otežati ostvarivanje trudnoće.
Povećava se i dob muškaraca u trenutku kada postaju očevi, a starija očinska dob povezuje se s povećanim rizikom određenih novih genetskih promjena.
Aitken pritom ne smatra da su obrazovanje, ravnopravnost ili osobna sloboda problem sami po sebi. Njegovo upozorenje odnosi se na okolnosti u kojima ljudi žele imati djecu, ali roditeljstvo odgađaju toliko dugo da im biološke mogućnosti postaju ograničene.
Može li IVF riješiti problem pada nataliteta?
Sve veća važnost medicinski pomognute oplodnje još je jedna tema kojom se Aitken bavi u svojem radu.
Postupci poput izvantjelesne oplodnje (IVF) omogućili su mnogim parovima da ostvare roditeljstvo unatoč problemima s plodnošću. Očekuje se da će njihova uloga u budućnosti dodatno rasti.
Ipak, reproduktivna medicina ima svoja ograničenja.
Uspješnost postupaka liječenja neplodnosti također ovisi o dobi, a medicinska tehnologija ne može u potpunosti zaustaviti prirodno starenje jajnih stanica i reproduktivnog sustava.
Aitken otvara i osjetljivo pitanje mogućih dugoročnih genetskih posljedica sve većeg oslanjanja na medicinski pomognutu oplodnju. Među njima razmatra mogućnost prenošenja određenih bioloških sklonosti povezanih sa smanjenom plodnošću na buduće generacije.
Takvu mogućnost treba promatrati kao hipotezu i predmet daljnjeg znanstvenog istraživanja, a ne kao dokazanu posljedicu IVF postupaka.
Njegova je ključna poruka da se medicinska tehnologija ne bi trebala promatrati kao neograničena mogućnost odgađanja roditeljstva.
Demografski pad može trajati desetljećima
Jedna od najkompliciranijih karakteristika demografske krize jest činjenica da se njezine posljedice ne pojavljuju odmah.
Ako se danas rodi znatno manje djece, prvi učinci vidljivi su u vrtićima i školama. Tek nakon petnaest ili dvadeset godina smanjuje se broj mladih koji ulaze na tržište rada.
Još kasnije dolaze posljedice za porezne prihode, mirovinske sustave, zdravstvenu zaštitu i ukupnu gospodarsku aktivnost.
Poseban problem nastaje kada manja generacija postane roditeljska generacija. Čak i ako svaka obitelj odluči imati više djece, ukupan broj rođenih može ostati nizak jer je broj potencijalnih roditelja već smanjen.
Aitken zbog toga upozorava da bi se neke zemlje, među kojima su Kina, Japan, Bugarska i Latvija, mogle suočiti s dugotrajnim smanjenjem stanovništva tijekom sljedećih desetljeća.
Migracije mogu usporiti taj proces, a medicinski pomognuta oplodnja pomoći dijelu ljudi da ostvare roditeljstvo, ali nijedna od tih mjera sama ne može nadoknaditi izgubljene generacije.
Demografska politika ne može čekati sljedeće izbore
Dodatni problem predstavlja činjenica da se demografske promjene odvijaju mnogo sporije od političkih ciklusa.
Vlade mogu uvoditi financijske naknade za novorođenu djecu, porezne olakšice, subvencije za stanovanje i druge mjere kojima nastoje potaknuti roditeljstvo.
Međutim, stvarni rezultati takvih politika često postaju vidljivi tek nakon dvadeset ili trideset godina.
Zato demografska politika ne može biti ograničena na jednokratne financijske poticaje. Važni su i dostupnost stanovanja, sigurnost zaposlenja, usklađivanje poslovnog i obiteljskog života, dostupnost vrtića te mogućnost roditelja da odgajaju djecu bez stalne financijske neizvjesnosti.
Aitkenov rad ne nudi jednostavno rješenje za globalni pad fertiliteta. Njegovo je upozorenje da migracije, robotizacija i medicinski pomognuta oplodnja mogu ublažiti pojedine posljedice, ali ne mogu same preokrenuti dugoročni demografski trend.
Svijet se desetljećima pripremao za izazove povezanе s rastom stanovništva. Sada se sve više država mora pripremati za suprotan scenarij – starenje, smanjenje radne snage i generacije koje će biti sve malobrojnije.
Možda najveći izazov budućnosti neće biti kako proizvesti više dobara s manje ljudi, nego kako održati društvo i gospodarstvo u svijetu u kojem će ljudi, a ne strojevi, postajati sve rjeđi resurs.


