Kad je Ezekiel J. Emanuel, jedan od vodećih američkih onkologa i bioetičara te poslije i jedan od 16 članova savjetodavnog korona-odbora bivšeg predsjednika Bidena, prije desetak godina u magazinu The Atlantic objavio esej pod naslovom “Zašto se nadam da ću umrijeti sa 75”, izazvao je sve što je očekivao: žestoku polemiku i jaku argumentaciju s obje strane.
Dugovječnost i ulaganje maksimalnih napora na svim područjima – prije svega u medicini – kako bi se ljudski život maksimalno produžio i kako bi se smrt odgađala što je dulje moguće u zapadnom su društvu prihvaćeni kao imperativ. Stoga rezolutni stav poznatog onkologa – koji je, usput rečeno, u vrijeme pisanja eseja imao gotovo 60 godina, koji je bio potpuno zdrav, koji nije bio klinac kojem je realnost 75. rođendana potpuno nepojmljiva i koji je svoje stavove temeljio na medicinskom znanju i dugogodišnjem liječničkom iskustvu – nije prošao nezapaženo.
Posustala, propadajuća bića
U krajnje simplificiranoj verziji njegova razmatranja, Emanuel je zaključio da – iako je smrt nesumnjivo najveći gubitak i za pokojnog i za one koji ostaju iza njega – predugačak život je za većinu također gubitak koji njemu nije prihvatljiv: predug život pretvara većinu ljudi u “posustala, propadajuća bića”, oduzima im kreativnost i sposobnost da “doprinesu radu, društvu i svijetu”, pretvara ih u tešku i zahtjevnu obavezu podmlatka, mijenja način na koji ih ljudi “doživljavaju, odnose se prema njima i, što je najvažnije, pamte ih”.
Iznijevši niz demografskih, medicinskih i drugih statističkih podataka, odredio je upravo 75. godinu kao onu do koje većina ljudi proživi ispunjen život i sve ono što im je individualno važno – bila to profesionalna karijera ili unuci ili tisuće drugih stvari između i oko toga.
U svojem se eseju nije založio za eutanaziju (upravo suprotno, njezin je protivnik, ono što snažno zagovara je pružanje “suosjećajne i dostojanstvene smrti” bez boli svakom umirućem) niti bi si oduzeo život nakon 75. godine. Naprotiv. On je naprosto odlučio da će nakon 75. godine prestati obavljati preventivne preglede i testove “bez obzira na to koliko bili rutinski ili bezbolni” te više neće pristajati na cijeli niz medicinskih postupaka, od ugradnje premosnica preko kemoterapija do respiratora. Ako slomi nogu, naravno da će, kaže, otići k liječniku.
Ako bude u bolovima, maksimalno će trošiti analgetike. I ako se, svemu tome unatoč, dogodi da upravo on bude u onom promilu stanovništva, onih rijetkih iznimaka koje mu oponenti najčešće navode kao da nije riječ o promilu, nego o većini (sjeti se ovog i onog, koji je u 85. bio vispren, kreativan, pokretan, zabavan i živio život punim plućima) – zadovoljno će to prihvatiti. Ali ako neće biti tako, ne želi da mu produžavanje života postane samo sebi svrha.
Trošenje resursa
Ni nakon deset godina – a sada je već blizu 70. – Emanuel nije promijenio mišljenje: za magazin Philadelphia prije malo više od mjesec dana izjavio je, ukratko, da od njega ni milimetra ne odstupa. Svojim je istupom, kaže, prije svega želio poručiti da je potentno vrijeme čovjeka na Zemlji ograničeno i da ga treba živjeti punim plućima. Ponovio je kako smatra da cilj znanosti i medicine, kad je riječ o starijima od 75, treba biti palijativna skrb i podrška, a ne produženje života. “Novac i energija uloženi u produženje života starije populacije loše je korištenje znanstvenih, ekonomskih i kreativnih resursa” koji bi, smatra, trebali biti iskorišteni za istraživanje i sprečavanje uzroka zbog kojih ljudi umiru mladi, odnosno prije te dobi.
Ovih je dana dugovječnost ponovno u središtu rasprava, nakon što je Francis Fukuyama – američki politolog, stručnjak za međunarodne odnose i politički ekonomist, autor ultrapopularne knjige “Kraj povijesti i posljednji čovjek” koja je izazvala niz kontroverzi krajem prošlog stoljeća – u neprofitnom digitalnom magazinu Persuasion krajem svibnja objavio rad pod naslovom “Protiv produljenja života”.
Dok je Emanuel svoje stavove temeljio prije svega na individualnim postavkama i utjecaju umnog i tjelesnog propadanja na samog pojedinca, Fukuyama – koji će ove godine navršiti 73 – smatra da je daljnje promoviranje dugovječnosti izravna opasnost napretku društva i ljudske vrste kao takve. Predugo održavanje na životu autora i provoditelja aktualnih ideja – koje se u budućnosti mogu pokazati pogrešnima i promašenima – bez obzira koliko oni vispreni i/ili fizički aktivni bili, automatski sprečava probijanje novih, svježih ideja koje su temelj za napredak društva i civilizacije.
Dosadašnja postignuća u produljivanju životnog vijeka – poboljšanje uvjeta života i higijene, razvoj antibiotika i, prije svega, suzbijanje i rutinsko liječenje bolesti zbog kojih je u zapadnim zemljama još prije 100 godina petina do trećina djece umirala prije petog rođendana – spektakularna su i, smatra Fukuyama, sasvim dovoljna.
“Postoje jako dobri evolucijski razlozi, povezani s prilagodbom, zbog kojih jedinke gotovo ni jedne vrste ne žive vječno. Produljenje života je nešto što je individualno svakome poželjno, ali je istovremeno katastrofalno na razini društva kao cjeline. No, zbog individualne privlačnosti bit će vrlo vrlo teško zaustaviti istraživanja u ovom području”, smatra Fukuyama, kojeg je na ovaj esej potaknuo život u Silicijskoj dolini u kojoj milijarderi poput Jeffa Bezosa, Larryja Pagea, Larryja Ellisona, Petera Thiela i drugih troše puste milijune dolara na istraživanja koja će im pomoći da žive dulje. “To je razumljiva, ali jako loša ideja.”
Jer, bez obzira na to što se sam život starijih osoba produljuje, navodi Fukuyama, njihovo se prirodno propadanje ne može spriječiti. A jedna od kognitivnih slabosti koja se neminovno javlja s dobi, navodi, jest “rigidnost u temeljnim pogledima i pretpostavkama o životu”.
Vesele i prazne priče
“Gerontolozi vole dijeliti vesele priče o tome kako ljudi mogu ostati otvoreni za nove ideje i sposobni preoblikovati svoje živote u kasnijoj životnoj dobi, i to se svakako događa s nekim pojedincima. Ali istina je da temeljna promjena mentalnih pogleda na svijet s godinama postaje mnogo manje vjerojatna”, piše Fukuyama.
Usporavanje smjene generacija, do kojeg neminovno dolazi produljenjem životnog vijeka, stoga će, nastavlja, vrlo vjerojatno usporiti i stopu društvene evolucije i prilagodbe. Društvene se promjene, navodi, događaju u generacijskim ciklusima: što se rjeđe događaju smjene, sporije se događa i napredak.
“Što će se dogoditi ako postane uobičajeno da ljudi žive sto i više godina? Doći će do preklapanja generacija i sve većeg društvenog sukoba jer će mlađi ljudi početi razmišljati drugačije i zahtijevati promjene, a stariji će pružati otpor. Problem neće biti sukob sam po sebi, nego postupno usporavanje stope društvenih promjena. U međuvremenu, tehnološke promjene nastavit će se događati sve bržim tempom, zahtijevajući sve brže stope prilagodbe. Ako u budućnosti dođe do kombinacije ovih dvaju mogućih scenarija, produljenje života stvorit će svijet koji ekonomski i društveno stagnira”, smatra Fukuyama.
Vrijeme je da se krene dalje
S takvim se scenarijima, upozorava, već suočavaju neke države istočne Azije, poput Japana i Južne Koreje, koje se istovremeno nalaze na vrhu svijeta i po duljini životnog vijeka i po najnižim stopama nataliteta.
U takvom svijetu niskog nataliteta i dugovječnog života, što pogađa sve bogate zemlje, nužna je brojna imigracija – ako ni zbog čega drugog, onda da brine o tolikom udjelu staračkog stanovništva.
“Ne moram objašnjavati kako je imigracija već sada velik izvor društvenih sukoba, koji će s vremenom postajati još veći”, navodi Fukuyama.
On sam je, kaže, već jako puno profitirao od metoda produljivanja ljudskog života. Nijedan muškarac s očeve strane njegove obitelji nije uspio doživjeti dob u kojoj je Fukuyama sada.
“Ali, iskreno, ne veselim se perspektivi u kojoj živim još 20 godina dok mi ljudi iza leđa govore (kao što to vjerojatno već sada čine): Evo ga, i dalje priča iste gluposti kao i krajem 20. stoljeća. Vrijeme je da se krene dalje”, završava Fukuyama.
(izvor: jutarnji.hr)