Ljudi koji su prve godine života proveli uz vrlo ograničen unos dodanog šećera mogli bi imati određene zdravstvene prednosti i u srednjoj i starijoj životnoj dobi. Na to upućuju istraživanja koja su iskoristila neobične okolnosti u poslijeratnoj Velikoj Britaniji, kada je šećer bio strogo racionaliziran.

Nakon Drugoga svjetskog rata mnoge su namirnice u Velikoj Britaniji bile dostupne u ograničenim količinama, a među njima je bio i šećer. Odrasli su smjeli konzumirati oko 40 grama dnevno, dok su djeca dobivala još manje. Bebama i vrlo maloj djeci dodani šećer gotovo se uopće nije davao.

Situacija se promijenila 1953. godine, kada su ukinuta ograničenja. Potrošnja šećera naglo je porasla te se do druge polovice 1954. gotovo udvostručila.

Ta je promjena, iako nije bila dio planiranog znanstvenog pokusa, istraživačima omogućila da desetljećima poslije proučavaju dugoročne posljedice različite izloženosti šećeru u najranijoj životnoj dobi.

Manji rizik od dijabetesa i visokog krvnog tlaka

Istraživači su analizirali podatke iz britanske baze UK Biobank i usporedili zdravstveno stanje ljudi rođenih neposredno prije i nakon ukidanja racionalizacije šećera.

Rezultati su pokazali da su osobe koje su tijekom prvih 1000 dana života bile izložene ograničenom unosu šećera imale 35 posto manji rizik od razvoja dijabetesa tipa 2 i 20 posto manji rizik od visokog krvnog tlaka u srednjoj i starijoj životnoj dobi.

Novija istraživanja upućuju i na moguću povezanost manjeg unosa šećera u ranom djetinjstvu s nižim rizikom od kardiovaskularnih bolesti, bolesti jetre, respiratornih problema i demencije.

Moguće koristi ne odnose se samo na fizičko zdravlje. Istraživanje objavljeno u kolovozu pokazalo je da su osobe koje su tijekom svih prvih 1000 dana života bile izložene ograničenoj dostupnosti šećera imale 33 posto manji rizik od dijagnoze anksioznosti.

Desetljećima poslije te su osobe također rjeđe pokazivale sklonost slatkoj hrani, navodi The Guardian.

Može li prehrana u ranom djetinjstvu usporiti starenje?

Jedno od zanimljivijih otkrića odnosi se na biološku dob, odnosno procjenu stanja organizma na temelju različitih bioloških pokazatelja, koja se ne mora podudarati s kronološkom dobi.

Prema rezultatima jednog istraživanja, osobe koje su u ranom životu bile izložene racionalizaciji šećera bile su, prema nekoliko pokazatelja biološke dobi, približno godinu dana „mlađe” od usporedivih osoba.

Znanstvenici su pronašli i razlike u proteinima uključenima u procese povezane sa starenjem. Ipak, još nije jasno zašto bi relativno kratko razdoblje smanjenog unosa šećera moglo imati učinke koji se očituju desetljećima poslije.

Jedno od mogućih objašnjenja jest da prehrana u najranijoj dobi utječe na razvoj metabolizma, osjetljivost na inzulin, regulaciju apetita i osjećaj sitosti te stvaranje masnog tkiva.

Mozak se tijekom trudnoće i prvih godina života razvija iznimno brzo, zbog čega bi prehrana u tom razdoblju mogla imati posebno važnu ulogu u kasnijem zdravlju.

Međutim, riječ je zasad o mogućim objašnjenjima, a ne o konačno potvrđenim mehanizmima.

Rezultate treba tumačiti s oprezom

Istraživači upozoravaju da dosadašnja otkrića ne dokazuju da je upravo smanjen unos šećera uzrokovao bolje zdravstvene ishode.

Rezultati pokazuju povezanost, ali ne potvrđuju izravnu uzročno-posljedičnu vezu. Na kasnije zdravlje mogu utjecati i drugi čimbenici, uključujući ukupnu prehranu, životne navike, društvene uvjete i zdravstvenu skrb.

Dodatno ograničenje predstavlja činjenica da se mnoga istraživanja oslanjaju na djelomično iste skupine sudionika iz baze UK Biobank. Zbog toga su potrebna nova istraživanja na neovisnim skupinama kako bi se utvrdilo mogu li se rezultati pouzdano ponoviti.

Dosadašnji nalazi također ne daju roditeljima precizan odgovor na pitanje koliko je šećera previše. Čini se da bi moglo biti važno cijelo razdoblje prvih 1000 dana života – od trudnoće do približno druge godine djeteta – a osobito trudnoća i razdoblje uvođenja krute hrane.

Znanstvenici pritom naglašavaju da rezultati nisu dokaz da je potrebno provoditi stroga prehrambena ograničenja, nego dodatni razlog za pažnju prema prehrani u najranijoj dobi.

Koliko se šećera preporučuje konzumirati?

Zanimljivo je da količina šećera dostupna Britancima tijekom poslijeratne racionalizacije nije bila daleko od današnjih zdravstvenih preporuka.

Prema britanskim smjernicama, odrasli i djeca starija od 11 godina trebali bi unositi najviše 30 grama dodanih šećera dnevno. Bebama se šećer ne bi trebao dodavati u hranu i piće.

Unatoč preporukama, prosječna potrošnja šećera u Velikoj Britaniji danas je približno dvostruko veća od preporučene.

Ova istraživanja zato ne postavljaju pitanje trebaju li današnja djeca živjeti poput djece tijekom poslijeratne racionalizacije. Umjesto toga, otvaraju mogućnost da bi održavanje unosa šećera bliže postojećim zdravstvenim preporukama moglo donijeti koristi koje traju mnogo dulje nego što se dosad pretpostavljalo.

Za sada je najvažnija poruka da prehrana u najranijim fazama života zaslužuje posebnu pozornost. Hoće li ograničavanje dodanog šećera doista dugoročno smanjiti rizik od brojnih bolesti, znanstvenici će morati potvrditi daljnjim istraživanjima.

Objava Gotovo bez dodanog šećera u prve dvije godine života: Znanstvenici otkrili moguće dugoročne zdravstvene koristi pojavila se prvi puta na Republika.

Antropolog Gandhi Yetish i danas se sjeća rituala iz djetinjstva tijekom hladnih zima u New Jerseyju. Prije spavanja otvorio bi prozor i pustio ledeni zrak da mu rashladi lice. Ubrzo bi osjetio pospanost, iako bi se istodobno pitao što će njegova majka reći kada vidi račun za grijanje.

Danas postoje sve brojniji dokazi da je možda bio na dobrom tragu.

Temperatura može imati snažan utjecaj na kvalitetu našeg sna – od toga koliko duboko spavamo do toga koliko se odmorno osjećamo nakon buđenja. Neki znanstvenici idu korak dalje i smatraju da bi temperatura mogla biti gotovo jednako važna kao i svjetlost kada je riječ o određivanju našeg vremena spavanja.

No što zapravo znamo?

Sunčeva toplina možda određuje više od dnevne svjetlosti

Yetish je dugo smatrao da je njegova sklonost spavanju u hladnijoj prostoriji samo osobna navika.

Kasnije je, istražujući obrasce spavanja ljudi koji žive u tradicionalnim, neindustrijaliziranim društvima, proučavao pripadnike naroda Tsimane u bolivijskoj Amazoni.

Znanstvenici su dugo smatrali da je izlaganje svjetlosti najvažniji okolišni signal koji određuje vrijeme spavanja. No Yetish je primijetio nešto neobično.

Pripadnici naroda Tsimane uglavnom su odlazili spavati nekoliko sati nakon zalaska Sunca i budili se prije izlaska Sunca, iako nisu imali električnu rasvjetu te su većinu dana provodili na otvorenom.

Yetish i njegovi kolege potom su proučavali još dvije autohtone skupine – narod Hadza iz sjeverne Tanzanije i narod San iz južne Afrike.

Njihovi obrasci spavanja također nisu uvijek odgovarali ciklusu svjetlosti i tame.

Umjesto toga, činilo se da se njihovo vrijeme spavanja bolje poklapa s padom i porastom temperature okoliša.

„Pretpostavljamo da su zalazak i izlazak Sunca važni zbog svjetlosti. No temperatura također dolazi od Sunca“, objašnjava Yetish.

Zašto se tijelo hladi prije spavanja?

Desetljeća istraživanja pokazuju da temperatura naše jezgre počinje padati kako se približavamo vremenu za spavanje.

Tijekom većeg dijela noći nastavlja se smanjivati i obično je oko 1 °C niža nego tijekom dnevnog maksimuma.

To bi moglo objasniti zašto ljudi često kraće i nemirnije spavaju kada im je prostorija prevruća.

„Svatko tko je ikada spavao u hotelskoj sobi koja je bila prevruća vjerojatno je osjetio takve posljedice“, kaže Sebastian Herberger, liječnik i znanstvenik koji se bavi spavanjem u Interdisciplinarnom centru za medicinu spavanja u Berlinu.

Jedno istraživanje iz 2007. godine posebno je proučavalo kako promjene temperature utječu na san.

Sudionici su spavali u dvije različite situacije. U jednom slučaju temperatura u sobi postupno se smanjivala s 27 °C na 24 °C između 18 i 22 sata, zatim se između 3 i 7 sati ujutro ponovno povećavala na 27 °C.

To je trebalo oponašati prirodne promjene temperature tijekom noći.

U drugom slučaju temperatura je cijelo vrijeme ostajala na 27 °C.

Rezultati su bili zanimljivi.

Kod ljudi koji su spavali uz promjene temperature zabilježene su više razine melatonina, hormona koji tijelu signalizira da je vrijeme za usporavanje i pripremu za san.

Ti su se sudionici također osjećali odmornije nakon buđenja.

Znanstvenici su pretpostavili da je ljudsko tijelo možda evolucijski prilagođeno dubljem snu tijekom prirodnih promjena temperature u sumrak i zoru.

Može li temperatura podešavati naš biološki sat?

Tu se otvara još zanimljivije pitanje.

Naš cirkadijalni ritam predstavlja unutarnji biološki sat koji koordinira brojne promjene u tijelu tijekom 24 sata – od spavanja i budnosti do apetita, tjelesne temperature i drugih fizioloških procesa.

Tradicionalno se smatralo da taj sustav prvenstveno određuje izloženost svjetlosti.

No neki znanstvenici sada smatraju da bi temperatura mogla biti dodatni signal koji pomaže podešavati naš unutarnji sat.

Russell Foster, profesor cirkadijalne neuroznanosti na Sveučilištu Oxford, objašnjava da je upravo cirkadijalni ritam glavni pokretač pada tjelesne temperature prije spavanja.

No moguće je da odnos funkcionira i u suprotnom smjeru – da temperatura ne ovisi samo o našem biološkom satu, nego mu također pomaže u određivanju ritma.

„Ne znamo još što točno temperatura radi kao signal sustavima koji reguliraju san“, kaže Foster.

Eksperimenti daju zanimljive rezultate

Eksperimenti na životinjama pružili su određene dokaze da temperatura može utjecati na biološki sat.

Znanstvenici su uspjeli mijenjati cirkadijalne ritmove različitih vrsta, od vinskih mušica do deva, koristeći samo cikluse promjene temperature.

Slični eksperimenti provedeni su i na ljudskim stanicama, čiji su unutarnji satovi također mogli biti podešeni simuliranjem promjena tjelesne temperature.

No rezultate istraživanja na životinjama i stanicama nije moguće jednostavno prenijeti na ljude.

Jedno od pitanja jest kako razlikovati pravi učinak na cirkadijalni ritam od jednostavne fiziološke reakcije na neugodu.

Ako netko lošije spava u toploj sobi, primjerice, to ne mora značiti da je temperatura promijenila njegov biološki sat. Možda mu je jednostavno prevruće da bi se tijelo moglo opustiti.

Ipak, neka istraživanja daju naslutiti da se događa nešto više.

U jednom istraživanju iz 1974. godine sudionici su tijekom spavanja održavali temperaturu prostorije oko 6 °C nižom nego dok su bili budni.

Ta je promjena produžila njihove cikluse spavanja i budnosti za oko 23 minute.

Autori su tada zaključili da je učinak temperature na ljudski cirkadijalni ritam bio vrlo sličan učinku svjetlosti.

Drugo istraživanje iz 2007. godine pokazalo je da promjene temperature prostorije mogu utjecati i na unutarnju temperaturu tijela.

Sudionici koji su bili izloženi promjenama temperature dosegnuli su najnižu tjelesnu temperaturu u prosjeku oko sat vremena ranije nego kada je temperatura u prostoriji ostajala stalna.

To sugerira da temperatura spavaće sobe možda zaista može utjecati na naš unutarnji biološki sat.

No znanstvenici naglašavaju da je potrebno još mnogo istraživanja.

Temperatura možda nije „nova svjetlost“

Christian Cajochen, kronobiolog sa Sveučilišta u Baselu, smatra da temperatura može utjecati na naše cirkadijalne ritmove.

Ipak, vrlo je malo eksperimenata izravno istraživalo to pitanje.

„Po mom mišljenju, temperatura nije ‘nova svjetlost’ kada je riječ o podešavanju našeg biološkog sata“, kaže Cajochen.

Drugim riječima, svjetlost i dalje ima vrlo važnu ulogu, ali temperatura bi mogla biti jedan od dodatnih čimbenika koji utječu na vrijeme i kvalitetu našeg sna.

Problem modernog života možda je i u stalnoj temperaturi

Temperatura utječe na san na više različitih načina.

Kada postajemo pospani, na nas djeluju dva glavna sustava.

Prvi je homeostatski sustav spavanja – što smo dulje budni, to je veća potreba za snom.

Drugi je cirkadijalni sustav, odnosno naš unutarnji biološki sat koji određuje kada smo prirodno pospani, a kada budni.

Postoji i treći sustav, takozvani sustav koji potiče budnost, koji u određenim situacijama može nadjačati prethodna dva. Primjerice, požarni alarm će nas probuditi u tri ujutro bez obzira na to koliko smo umorni.

Svi ti sustavi međusobno su povezani, pa znanstvenici još ne mogu sa sigurnošću reći koliko je temperatura izravno odgovorna za promjene cirkadijalnog ritma.

No neuroznanstvenik Jerome Siegel sa Sveučilišta California u Los Angelesu smatra da je temperatura možda čak važnija od svjetlosti.

Prema njegovom mišljenju, činjenica da suvremeni ljudi žive u kućama u kojima je temperatura gotovo jednaka tijekom cijelog dana i noći možda pridonosi problemima sa spavanjem.

To bi moglo biti jedan od razloga zašto su poremećaji poput nesanice mnogo češći u industrijaliziranim društvima nego u nekim tradicionalnim zajednicama.

Kada su istraživači proučavali pojavu nesanice među pripadnicima naroda Tsimane i San, otkrili su zanimljivu stvar: nijedna od tih skupina čak nije imala riječ za nesanicu.

„Jednostavno više ne živimo u okolišu za koji smo evoluirali“, kaže Siegel.

Trebamo li otvoriti prozor prije spavanja?

Znanstvenici još uvijek pokušavaju utvrditi kako bi se promjene temperature mogle najbolje iskoristiti za poboljšanje sna.

Za sada nije poznata idealna temperatura spavaće sobe niti točno određena količina hlađenja koja bi najbolje odgovarala ljudskom organizmu.

Ipak, postoji jednostavan eksperiment koji ne košta gotovo ništa.

Ako vam je soba navečer pretopla, otvoriti prozor i pustiti malo hladnijeg zraka možda uopće nije loša ideja.

Možda je ono što je Gandhi Yetish radio kao dijete tijekom hladnih noći u New Jerseyju bilo puno više od dječje navike.

Možda je njegovo tijelo jednostavno znalo nešto što znanost tek počinje ozbiljnije istraživati.

Objava Radikalna ideja o spavanju: Temperatura bi mogla određivati kada naše tijelo želi zaspati pojavila se prvi puta na Republika.

Većina ljudi barem je jednom imala kolegu s kojim je bilo teško surađivati. Netko je impulzivan, netko manipulira drugima, a netko je spreman i otvoreno lagati kako bi napredovao u karijeri.

No gdje završava jednostavno neugodno ponašanje, a počinju osobine povezane s psihopatijom?

Geraint Anderson, bivši londonski bankar koji je kasnije postao pisac, kaže da ga je klinički psiholog procijenio te zaključio kako je tijekom rada u izrazito nemilosrdnom korporativnom okruženju možda razvio ono što je opisao kao „situacijsku psihopatiju“.

„Morao sam postati svojevrsna gora verzija sebe kako bih uspio u tom okruženju“, rekao je Anderson.

Danas 53-godišnjak, koji živi u Monmouthshireu, smatra da određena moderna radna okruženja i društveni utjecaji mogu nagrađivati upravo osobine koje se povezuju s psihopatskim ponašanjem.

„Grad nagrađuje mračnu trijadu“

Anderson je 12 godina radio kao analitičar u londonskom financijskom sektoru i tijekom karijere zaradio milijune funti. Posao je napustio prije financijskog sloma 2008. godine.

Prema njegovim riječima, financijski sektor nagrađivao je takozvano „mračno trijadno“ ponašanje – izrazito samopouzdanje, sposobnost kontrole i manipuliranja drugima, emocionalnu distanciranost pri donošenju odluka te odlučnost.

„Prilagodio sam se Gradu i počeo izvlačiti najgoru stranu sebe“, rekao je.

U ranim dvadesetima Anderson je živio u Goi u Indiji, gdje je turistima na plaži prodavao sitnice. Njegov brat nagovorio ga je da se prijavi za posao u financijama, koji je prvotno namjeravao raditi samo nekoliko godina.

Za razgovor za posao potpuno je promijenio izgled.

„Odrezao sam rep, obrijao bradu, izvadio sve naušnice i kupio odijelo od 60 funti. Sve je to potpuno istina – dan prije intervjua.“

No ono što je trebalo biti privremeno zaposlenje pretvorilo se u karijeru.

Kada bonus postane mjera vlastite vrijednosti

Nakon što je dobio posao pripravnika, uspjeh mu je postao opsesija. Bonusi su za njega postali način procjene „koliko je uspješan kao čovjek“.

Omogućavali su mu i uspoređivanje s ljudima iz drugih banaka, što je dodatno poticalo njegov natjecateljski duh.

Anderson smatra da su mu neke osobine koje su mu pomogle u napredovanju bile upravo one koje se povezuju s psihopatijom.

„Imao sam određenu neustrašivost. Imao sam, usuđujem se reći, pomalo šarmantnu površnost. Nisam bio pretjerano emocionalno pogođen stvarima koje su se događale na trgovačkom podiju.“

Može li se psihopat prepoznati na poslu?

Psihopatija sama po sebi nije klinička dijagnoza, već se pojam povezuje s antisocijalnim poremećajem osobnosti i određenim obrascima ponašanja.

Među osobinama koje se povezuju s takvim poremećajima navode se:

• iskorištavanje i manipuliranje drugima
• manjak žaljenja ili grižnje savjesti
• neodgovorno ponašanje
• poteškoće u održavanju dugoročnih odnosa
• teškoće u kontroli ljutnje
• manjak osjećaja krivnje i prebacivanje odgovornosti na druge

Robert Snowden, psiholog sa Sveučilišta Cardiff koji se psihopatijom bavi oko 25 godina, radio je i s Robertom Hareom, tvorcem poznatog kontrolnog popisa za procjenu psihopatije (PCL-R).

Test se sastoji od 20 pitanja, pri čemu se svaka stavka boduje od nule do dva, a maksimalan rezultat iznosi 40 bodova.

Snowden navodi da većina ljudi ostvaruje manje od pet bodova, dok se rezultat od 25 ili više obično smatra pragom povezanom s psihopatijom.

Anderson je sam sebi dao procjenu od otprilike osam ili devet bodova.

Nedostatak empatije ključan je znak

„Psihopatija postoji na spektru na koji mogu smjestiti vas, kao i sebe“, objasnio je Snowden.

Dodao je da ljudi s izraženim psihopatskim osobinama mogu biti vrlo snažni i u određenim okolnostima dobri vođe, ali njihov način vođenja ima ozbiljne nedostatke.

„Sve se vrti oko njih, a ne oko drugih ljudi.“

Prema Snowdenu, temeljna osobina psihopatije jest nedostatak empatije prema drugim ljudima.

To, međutim, ne znači da je psihopat nužno nasilan ili ubojica.

„Većina psihopata nikoga ne ubije. Ali mogu iskorištavati druge ljude, manipulirati njima i jednostavno ne mariti za njih.“

Snowden smatra da određena korporativna okruženja mogu privući ljude s psihopatskim osobinama jer zahtijevaju emocionalnu distanciranost i snažnu usmjerenost na zaradu.

„Ne morate biti psihopat da biste uspjeli u psihopatskoj kulturi“

Andersona je nedavno procijenila Kerry Daynes, savjetnica i forenzička psihologinja. Njezin je zaključak bio da Anderson nije psihopat.

Ipak, smatra da je tijekom rada u izrazito kompetitivnom okruženju možda postao svojevrsni „situacijski psihopat“ – prilagođavajući svoje ponašanje okolini koja je nagrađivala nemilosrdnu ambiciju.

„Ne morate biti psihopat da biste uspijevali – barem neko vrijeme – u psihopatskoj kulturi“, rekla je Daynes.

Prema njezinim riječima, Anderson je uspio „pojačati“ svoje mračnije osobine kako bi ostvario uspjeh, dosegnuvši svojevrsnu „slatku točku“ koju većina ljudi ne može postići.

Kada uspjeh više nije vrijedio cijene

Iako je brzo napredovao kroz londonski financijski sektor, Anderson se s vremenom razočarao u ono što je vidio oko sebe – pohlepu, nepromišljeno preuzimanje rizika i kršenje pravila.

„Samo sam pogledao oko sebe i pomislio: ‘Ja sam na pogrešnoj strani.’ Što, dovraga, radim? Dio sam problema.“

Napustio je financijski sektor i postao anonimni kolumnist pod nadimkom Cityboy, pišući o svijetu pretjeranog trošenja, poslovnih zabava, droge i nedopuštenih seksualnih odnosa.

Njegove kolumne kasnije su pretvorene u knjigu „Cityboy“, koja je prodana u više od 400.000 primjeraka i prevedena na šest jezika.

Nedavno je objavio i svoju petu knjigu, u kojoj istražuje kako usvajanje nekih psihopatskih osobina može pomoći ljudima u usponu na korporativnoj ljestvici.

„Danas sam toplija osoba“

Anderson priznaje da je tijekom rada u korporativnom svijetu bio „manje ugodna osoba“.

Danas, kaže, pokušava biti drugačiji.

„Sada mogu više osjećati da želim imati integritet, a ne manipulirati i biti nemilosrdan.“

Ipak, na kraju svega ostavlja jednu dozu samokritičnog humora.

Kako kaže, njegova supruga možda se ipak ne bi složila s tvrdnjom da u njemu više nema baš nijedne psihopatske osobine.

Objava Kako prepoznati psihopata na poslu? Čovjek koji se pitao je li i sam jedan od njih otkriva znakove pojavila se prvi puta na Republika.

Prvo mjesto na globalnoj ljestvici zauzela je – Irska. Iako se tradicionalno ne povezuje s kulturom ispijanja kave poput zemalja Balkana, Irci su 2023. godine prosječno konzumirali 15,79 kilograma kave po stanovniku.

Iza Irske i Bosne i Hercegovine nalazi se Libanon s 12,91 kilogramom po osobi. Slijede Novi Zeland s 12,81, Gruzija s 12,52 te Srbija, koja je zauzela šesto mjesto s potrošnjom od 12,15 kilograma kave po stanovniku.

Među deset zemalja s najvećom potrošnjom kave nalaze se još Danska, Švedska, Finska i Bugarska.

BiH je 2021. bila svjetski lider

Poredak najvećih potrošača kave značajno se mijenjao tijekom posljednjih desetak godina.

Finska je 2010. godine bila na prvom mjestu s potrošnjom od 13,78 kilograma po stanovniku, dok je 2013. godine vodeću poziciju preuzela Grčka.

Libanon je zahvaljujući snažnoj tradiciji ispijanja kave na vrh ljestvice stigao 2015. godine, a Srbija je vodeće mjesto preuzela 2020. godine.

Bosna i Hercegovina bila je apsolutni svjetski lider u potrošnji kave 2021. godine. No, dvije godine kasnije prvo mjesto preuzela je Irska, koja je zabilježila nagli skok na ljestvici.

Podaci temelje na izvješćima FAO-a

Podaci se temelje na izvješćima Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO), a mjere dostupnost kave za konzumaciju izraženu u ekvivalentu sirovog zrna.

U istraživanje su uključene samo države s više od tri milijuna stanovnika. Na taj su način iz ljestvice isključene manje zemlje poput Luksemburga ili Maldiva, gdje bi vrlo visoke brojke mogle biti posljedica prekogranične kupnje i turizma.

Unatoč tome što je BiH izgubila prvo mjesto, podatak da se nalazi na drugoj poziciji potvrđuje koliko je ispijanje kave duboko ukorijenjeno u svakodnevnom životu stanovništva. U BiH kava očito nije samo napitak – za mnoge je to gotovo društvena institucija.

Objava BiH druga u svijetu po potrošnji kave po glavi stanovnika, a prvo mjesto iznenađuje pojavila se prvi puta na Republika.

Paloma Buddemeier, vlasnica salona Wumman Spa u Londonu, posljednjih mjeseci primjećuje neobičnu promjenu među klijentima. Sve više ljudi dolazi u salon želeći izgledati kao da uopće nisu bili u salonu.

„Ludo je“, kaže Buddemeier.

Klijenti i dalje rade kompletnu njegu noktiju – oblikovanje, poliranje, uređivanje zanoktica, namakanje i hidrataciju – ali na kraju ne stavljaju nikakav lak.

Razlog je sve popularniji trend prirodnih, sjajnih i gotovo potpuno nenalakiranih noktiju.

Fotografije urednih, sjajnih noktiju bez vidljivog laka preplavile su društvene mreže, modne piste i crvene tepihe. Za dio modne i beauty industrije takav izgled postao je novi simbol „tihog luksuza“.

No, kritičari smatraju da trend govori o mnogo širem problemu – o društvenoj klasi, standardima ljepote i tome tko odlučuje što se smatra elegantnim i profinjenim.

Odraz društvenog statusa?

Povijesni i kreativni korijeni nail arta snažno su povezani s crnačkim, latinoameričkim i azijskim zajednicama. Upravo zato dio kritičara upozorava da proglašavanje prirodnih noktiju simbolom visokog društvenog statusa može neizravno stigmatizirati izražajne i upadljive manikure.

Beauty novinarka Kristina Rodulfo smatra da trend prirodnih noktiju može promovirati svojevrsnu „prazninu“, uniformiranost i brisanje kulturnog identiteta koji je posebno važan crnačkim i drugim manjinskim zajednicama.

Prema njezinu mišljenju, izrazi poput „elegantno“ i „ukusno“ ponekad se koriste kao prikriveni načini održavanja određenih, povijesno dominantnih standarda ljepote.

Ipak, za mnoge žene odustajanje od laka nema nikakve veze s društvenom klasom ili kulturnim identitetom.

Neke jednostavno žele pojednostaviti svakodnevnu rutinu, uštedjeti vrijeme i novac ili se osloboditi osjećaja da stalno moraju održavati savršenu manikuru.

Druge jednostavno vole takav izgled.

A postoje i žene koje godinama nisu uređivale nokte, pa sada sa zabavom promatraju kako je njihov dosadašnji način života odjednom postao trend.

„Propaganda laka“

Irska televizijska voditeljica Angela Scanlon godinama je svaka dva tjedna odlazila u salon za nokte. Naviku je stekla dok je početkom 2000-ih živjela u New Yorku.

Tamo je, kako kaže, manikura bila toliko uobičajena da je gotovo djelovala poput uniforme.

S vremenom joj je, međutim, cijela rutina postala teret.

Redovito je nosila različite vrste manikure – od tankog i sjajnog Shellaca do čvršćih gelova – i to bez iznimke svaka dva tjedna.

Nije smatrala da to radi zbog tuđeg mišljenja, nego je manikuru jednostavno dodala na popis stvari koje „mora“ raditi, slično kao pranje kose.

Na kraju je odlučila prestati odlaziti u salon kako bi oslobodila vrijeme i mentalni prostor.

„Čula sam samu sebe kako ljudima govorim: ‘Bože, moram ići srediti nokte.’ I pomislila sam: ‘Vjerojatno više ne moram ovo raditi.’“

Kada je o svojoj odluci počela pisati na Substacku i Instagramu, njezine objave postale su iznimno popularne.

Čini se da je pogodila raspoloženje velikog broja žena.

Prirodni nokti postaju modni hit

Jednostavni nokti bili su u središtu pozornosti i tijekom njujorškog Tjedna mode u veljači, gdje je među ostalima Marc Jacobs svoje modele poslao na pistu bez laka.

Istodobno su modni i beauty časopisi počeli proglašavati prirodne nokte novim simbolom statusa, dok se pojavljuju i tvrdnje da „manikura više nije elegantna“.

Društvene mreže dodatno su ubrzale trend. Instagram i TikTok prepuni su sadržaja koji promovira sjajne, prirodne nokte i savjete kako postići takav izgled kod kuće.

Paradoks je u tome što su neke žene zbog tog trenda ponovno počele odlaziti u salone – kako bi profesionalno dobile izgled noktiju koji bi trebao djelovati kao da uopće nije profesionalno uređen.

U londonskom Wumman Spau neke klijentice satima sjede u salonu dok im nail artisti izrađuju umjetne nokte koji izgledaju gotovo potpuno prirodno – prozirne, sjajne i u neutralnim tonovima, kakve nose slavne osobe poput Zoe Kravitz i Zendaye.

Londončanka Khadija kaže da je nekoć voljela složeni nail art, ali je početkom ove godine prešla na prirodniji izgled.

Privlače je minimalizam i ideja da se manje troši na potrošačke trendove te da se dio njege može obaviti kod kuće.

Njezina prijateljica Emmanuella trendu se priključila iz praktičnijeg razloga – zbog rasta troškova života.

„Jednostavno je preskupo“, kaže.

Jedna 25-godišnjakinja za BBC je rekla da joj je odlazak na manikuru postao nepotreban gubitak vremena i novca. Uz to, trenira s utezima pa ne želi riskirati lomljenje nokta nakon što je na njega potrošila novac.

Nokti su oduvijek nosili poruku o društvenom statusu

Modna novinarka Suzanne E. Shapiro, autorica knjige Nails: The Story of the Modern Manicure, smatra da manikure već stoljećima šalju poruke o društvenom položaju osobe koja ih nosi.

Još u carskoj Kini u 13. stoljeću dugi nokti pripadnika plemstva predstavljali su dokaz da osoba nije morala obavljati fizički rad. Nokti su bili toliko dugi da su se štitili posebno izrađenim zaštitama.

U 19. stoljeću ružičasti premazi povezivali su se sa zdravljem i vitalnošću, dok je nanošenje više slojeva kozmetičkih preparata moglo sugerirati taštinu i moralnu neprimjerenost.

Kada je početkom 1930-ih Revlon predstavio lak za nokte koji se mogao nanositi kod kuće, crveni lak postao je simbol moderne žene koja se suprotstavlja takvim društvenim očekivanjima.

No upravo su žene različitih rasnih i kulturnih pripadnosti imale ključnu ulogu u tome da manikura postane dostupna i široko prihvaćena forma osobnog izražavanja.

Josephine Baker, disco ikone Diana Ross i Donna Summer te olimpijska pobjednica Florence Griffith-Joyner među ženama su koje su popularizirale izražajan nail art.

Griffith-Joyner, poznata po svojim upečatljivim akrilnim noktima, često je privlačila pozornost medija upravo zbog izgleda noktiju, čak i kada je rušila sportske rekorde.

Kako je manikura postala dostupna svima

Veliku promjenu donijeli su i vijetnamski doseljenici u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom 1970-ih, kada su počeli otvarati brojne nail salone.

Profesionalna manikura tako više nije bila privilegija bogatih.

No, kada je određeni luksuz postao široko dostupan, bogatiji slojevi počeli su se okretati drugačijim oblicima pokazivanja statusa.

Rodulfo taj fenomen opisuje kao „kontra-signaliziranje“.

Slično kao što su velike dizajnerske torbe s istaknutim logotipima izgubile dio statusne vrijednosti, dok je „tihi luksuz“ postao poželjniji, tako su i prirodni nokti postali novi znak profinjenosti.

Problem nastaje kada se takav izgled počne automatski povezivati s klasom, ukusom i bogatstvom.

Prirodni nokti zapravo nisu uvijek – prirodni

Postoji i određena ironija u cijeloj priči.

„Prirodni nokti zapravo nisu prirodni“, upozorava Shapiro.

Da bi izgledali savršeno njegovano, često zahtijevaju puno vremena, redovito održavanje i skupe profesionalne tretmane.

Drugim riječima, izgled koji bi trebao sugerirati spontanost i odsutnost truda može zahtijevati poprilično truda.

Ipak, stručnjaci ističu da postoje opravdana feministička pitanja o industriji ljepote – od nerealnih standarda do pritiska na žene da neprestano ulažu vrijeme i novac u svoj izgled.

S druge strane, industrija noktiju mnogim ženama pruža i osjećaj osnaživanja.

Shapiro ističe da je njega noktiju povijesno često imala pristup „za žene i od žena“. Prvi salon u New Yorku bio je u vlasništvu žene, a mnoge prve poduzetnice u industriji pokretale su vlastite linije proizvoda i otvarale salone.

Trebaju li prirodni nokti uopće biti političko pitanje?

Hampton smatra da je žalosno što se modni trendovi sve češće koriste za međusobno osuđivanje.

„Oduzimamo zabavu noktima. Svatko bi trebao moći nositi ono što želi – lak ili prirodne nokte. Zašto uopće postoji svađa?“

Sličnog je mišljenja i Angela Scanlon.

Za nju cijela priča na kraju nije toliko komplicirana.

„Za mene je to jednostavno: prestanimo osuđivati sebe i druge. Neki ljudi vole uređivati nokte, neki ne.“

A možda se cijela rasprava na kraju može svesti na jedno jednostavno pitanje: čini li vas to doista sretnima ili to radite samo zato što mislite da morate?

Jer, kako zaključuje Scanlon, možda ipak „nije toliko duboko“.

Objava Kako je trend prirodnih noktiju postao pitanje društvenog statusa pojavila se prvi puta na Republika.

Godine 1797. britanskom mornaričkom zapovjedniku admiralu Horaciju Nelsonu amputirana je desna ruka. Operacija mu je spasila život, no prema legendi jedini anestetik koji je tada imao na raspolaganju bio je gutljaj ruma.

Veći dio ljudske povijesti kirurški zahvati, uključujući amputacije, izvođeni su na potpuno budnim pacijentima. Uvođenje općih anestetika 1846. godine predstavljalo je veliku prekretnicu u medicini jer je omogućilo privremeno „isključivanje“ svijesti tijekom operacije.

Danas se svake godine više od 350 milijuna kirurških zahvata obavi uz opću anesteziju. Ipak, unatoč dugoj uporabi tih lijekova, znanstvenici još uvijek nemaju potpun odgovor na pitanje kako oni zapravo dovode do gubitka svijesti.

Kako opća anestezija djeluje na mozak?

Postoji više vrsta anestetika. Neki izravno blokiraju bol, dok drugi izazivaju pospanost i opuštanje. Opći anestetici idu korak dalje – dovode pacijenta u stanje nesvijesti u kojem nema svjesnosti o onome što se događa.

Među tvarima koje mogu izazvati nesvijest nalaze se različiti lijekovi i plinovi. Jedan od najčešće korištenih općih anestetika je propofol, dok se neki drugi, poput ksenona, u medicinskoj praksi koriste znatno rjeđe.

Iako se anestetici međusobno mogu značajno razlikovati po kemijskoj strukturi, imaju zajednički učinak: ometaju komunikaciju između živčanih stanica u mozgu.

Snimanja magnetskom rezonancijom pokazuju da tijekom opće anestezije dolazi do globalnog smanjenja aktivnosti mozga. Međutim, još nije potpuno jasno kako upravo ta promjena dovodi do gubitka svijesti.

Znanstvenici još raspravljaju o tome mora li se tijekom anestezije „isključiti“ cijeli mozak ili ključnu ulogu imaju samo određena područja.

Talamus kao mogući ključ za razumijevanje svijesti

Profesor biokemije i anesteziologije Nick Franks s Imperial Collegea u Londonu ističe da je zbog međusobne povezanosti različitih dijelova mozga teško utvrditi što točno pokreće njegovo globalno smanjenje aktivnosti.

Posebnu pozornost znanstvenici posvećuju talamu, strukturi smještenoj duboko u mozgu koja djeluje kao svojevrsno komunikacijsko središte između različitih područja mozga.

Čini se da se talamus među prvim područjima mozga „isključuje“ nakon primjene opće anestezije. Budući da ima važnu ulogu u pokretanju i održavanju sna, znanstvenici istražuju mogućnost da anestetici na neki način preuzimaju prirodne mehanizme kojima mozak regulira san i budnost.

Eksperimenti na životinjama dodatno su zanimljivi. Kada se određeni dio talamusa stimulira tijekom anestezije, životinja se može probuditi. Slični eksperimenti provedeni su i kod nekih osoba u komi, kod kojih je stimulacija talamusa u određenim slučajevima dovela do znakova buđenja.

Ipak, potrebno je još istraživanja kako bi se utvrdilo je li upravo taj mehanizam odgovoran za gubitak i povratak svijesti tijekom anestezije.

Drugi znanstvenici smatraju da bi glavnu ulogu mogao imati moždani korteks, vanjski sloj mozga koji se često smatra ključnim za svjesno iskustvo. U istraživanjima se spominju i frontalni i parijetalni režnjevi, povezani s višim kognitivnim funkcijama i obradom osjetilnih informacija.

Postoji li „treće stanje“ svijesti?

Jedno od zanimljivijih otkrića sugerira da svijest možda nije jednostavno podijeljena na dvije kategorije – budnost i nesvijest.

Kod većine ljudi opća anestezija znači potpuni gubitak svijesti i sjećanja na operaciju. Međutim, procjenjuje se da približno jedan od 15.000 pacijenata tijekom operacije može doživjeti određeni oblik svjesnosti i kasnije se sjećati dijela događaja. Taj se fenomen naziva slučajna svjesnost tijekom anestezije.

Anesteziolog Jaideep Pandit s Oxford University Hospitals smatra da bi neki od tih pacijenata mogli doživljavati svojevrsno „treće stanje“ svijesti, koje se nalazi između sna i budnosti, odnosno između svijesti i nesvijesti.

U jednom eksperimentu pacijenti su dobili anestetik i lijek za opuštanje mišića, ali je podlaktica bila zaštićena od djelovanja mišićnog relaksansa pomoću podveza. Pacijenti su tako mogli pomicati šaku ako su to željeli.

Rezultati su pokazali da je trećina pacijenata mogla stisnuti prste istraživača na naredbu, iako nisu pokazivali uobičajene znakove budnosti niti su tijekom operacije pokazivali znakove boli.

Pandit smatra da bi to moglo upućivati na postojanje još jedne razine svijesti koja se ne uklapa jednostavno u podjelu na budnost i nesvijest.

Anestezija kao prozor u „teški problem“ svijesti

Takozvani „teški problem svijesti“ i dalje je jedna od velikih neriješenih zagonetki znanosti.

Iako san također uključuje promjene u svijesti, opća anestezija znanstvenicima pruža jedinstvenu priliku za istraživanje jer se svijest može relativno brzo i kontrolirano privremeno isključiti.

Neuroznanstvenik Andrea Luppi sa Sveučilišta Cambridge proučavao je mozak ljudi pod općom anestezijom koristeći funkcionalnu magnetsku rezonanciju.

Posebno ga je zanimala funkcionalna povezanost, odnosno način na koji različiti dijelovi mozga međusobno komuniciraju i usklađuju svoju aktivnost.

U normalnom stanju ta je aktivnost toliko karakteristična za pojedinca da može djelovati poput svojevrsnog „neuralnog otiska prsta“. Međutim, Luppi i njegovi suradnici otkrili su da tijekom anestezije pojedinačni mozgovi postaju manje međusobno različiti i sličniji jedni drugima.

Još je zanimljivije da je mozak čovjeka pod anestezijom postao manje različit od mozga drugih primata. To bi moglo upućivati na to da anestezija posebno snažno utječe na dijelove ljudskog mozga koji su se pojavili relativno kasno u evoluciji.

Svijest možda nije smještena u jednom dijelu mozga

Luppijeva istraživanja podupiru ideju da svijest možda nije rezultat aktivnosti jednog određenog područja mozga.

Umjesto toga, svijest bi mogla nastajati iz koordinacije brojnih različitih područja i komunikacijskih čvorišta.

Tijekom budnosti različiti dijelovi mozga mogu međusobno komunicirati čak i kada nisu izravno povezani. Pod anestezijom ta komunikacija postaje znatno ograničenija, pa se čini da međusobno „razgovaraju“ uglavnom područja koja imaju izravne veze.

Luppi smatra da upravo taj prekid komunikacije između različitih dijelova mozga može biti jedan od ključnih elemenata gubitka svijesti.

U tom smislu, mozak bi se mogao usporediti s velikim komunikacijskim sustavom: nije nužno problem u tome što su pojedini dijelovi prestali raditi, nego u tome što više ne mogu učinkovito međusobno razmjenjivati informacije.

Što anestezija može otkriti o psihodelicima?

Istraživanje anestezije moglo bi pomoći i u razumijevanju načina na koji druge tvari mijenjaju svijest.

Dok opći anestetici smanjuju komunikaciju između različitih područja mozga, psihodelici poput LSD-a i psilocibina mogu imati suprotan učinak – poticati stvaranje novih komunikacijskih veza između dijelova mozga koji inače manje međusobno komuniciraju.

Unatoč sve većem broju istraživanja, znanstvenici još uvijek nemaju konačan odgovor na pitanje gdje se točno u ljudskom mozgu nalazi svijest.

„Naše razumijevanje svijesti prilično je rudimentarno“, rekao je Boris Heifets, izvanredni profesor anesteziologije, perioperativne medicine i liječenja boli na Sveučilištu Stanford.

A upravo zato opća anestezija, lijek koji se više od stoljeća koristi kako bi pacijente privremeno lišio svijesti, danas postaje jedan od važnih alata u pokušaju da znanstvenici shvate jednu od najdubljih misterija ljudskog postojanja: što nas čini svjesnima.

Objava Jedna od najvećih neriješenih misterija znanosti: Što opća anestezija otkriva o našem mozgu pojavila se prvi puta na Republika.

Nedavna izjava glumca Brada Pitta da je, nakon sedam godina trijeznosti, ponovno počeo piti alkohol, ali u „znatno umjerenijoj mjeri“, izazvala je brojne reakcije. Osim rasprave o njegovoj osobnoj odluci, slučaj je otvorio šire pitanje: mora li osoba koja se u prošlosti borila s alkoholom zauvijek odustati od njegova konzumiranja?

Dugogodišnje uvjerenje da je oporavak moguć isključivo uz potpunu apstinenciju sve se više preispituje u medicinskim krugovima. Stručnjaci danas govore o različitim oblicima oporavka, uključujući i smanjenje konzumacije alkohola, prenosi CNN.

Oporavak nije uvijek jednak potpunoj apstinenciji

Dr. Smita Das, psihijatrica specijalizirana za ovisnosti sa Sveučilišta Stanford, ističe da se pristup liječenju poremećaja uzrokovanog konzumacijom alkohola tijekom posljednjih godina značajno promijenio.

Medicinska struka sve više prihvaća koncept „spektra oporavka“, koji obuhvaća potpunu apstinenciju, ali i mogućnost prestanka prekomjernog pijenja te smanjenja konzumacije na razinu koja više ne uzrokuje ozbiljne probleme.

Poremećaj uzrokovan konzumacijom alkohola, poznat pod kraticom AUD, službeno je definiran u petom izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za duševne poremećaje (DSM-5). Riječ je o stanju u kojem učestalo ili prekomjerno pijenje postaje teško kontrolirati i dovodi do problema u obitelji, na poslu, u školi ili drugim područjima života.

Ovisno o broju simptoma, poremećaj se može klasificirati kao blag, umjeren ili težak.

Nova definicija oporavka

Američki Nacionalni institut za zlouporabu alkohola i alkoholizam (NIAAA) 2022. godine objavio je novu definiciju oporavka. Prema toj definiciji, oporavak uključuje proces ili ishod u kojem osoba postiže remisiju poremećaja i prestaje s prekomjernim konzumiranjem alkohola.

Remisija podrazumijeva da osoba više ne ispunjava kriterije za poremećaj, osim eventualne žudnje za alkoholom. Oporavak se pritom promatra kroz različita razdoblja – od početne i rane remisije do dugotrajne i stabilne remisije.

Stručnjaci naglašavaju da oporavak uključuje i druge aspekte života, poput:

• poboljšanja fizičkog i mentalnog zdravlja
• kvalitetnijih međuljudskih odnosa
• socijalne podrške
• duhovnosti
• ispunjavanja osnovnih životnih potreba
• poboljšanja općeg životnog funkcioniranja.

Takav pristup može olakšati pristup liječenju jer osobe ne moraju imati osjećaj da moraju biti „savršene“ kako bi se njihov napredak smatrao oporavkom.

Je li apstinencija ipak sigurnija opcija?

Iako medicina sve više priznaje različite oblike oporavka, stručnjaci ističu da potpuna apstinencija i dalje najbolje funkcionira za većinu ljudi.

Prema istraživanjima NIAAA-e, osobe koje prestanu konzumirati alkohol često ostvaruju najveći napredak u fizičkom zdravlju, kvaliteti života i psihosocijalnom funkcioniranju. Istodobno, dokazi pokazuju da i prestanak prekomjernog pijenja može dovesti do značajnih i dugoročnih poboljšanja.

Jedno istraživanje iz 2019. godine pokazalo je da su osobe koje su postigle potpunu apstinenciju i one koje su prestale s prekomjernim pijenjem imale slične troškove zdravstvene skrbi pet godina nakon liječenja. Također su zabilježile slične rezultate u psihosocijalnom funkcioniranju.

S druge strane, istraživanje iz 2025. godine pokazalo je da su osobe koje su nastavile piti imale veću vjerojatnost ponovne pojave problema s alkoholom.

Izreka „jednom alkoholičar, uvijek alkoholičar“

Stav da osoba koja je jednom razvila ovisnost o alkoholu nikada više ne smije piti povezuje se s pristupom organizacija koje zagovaraju potpunu apstinenciju, među kojima je najpoznatiji pokret Anonimnih alkoholičara (AA).

Dr. Michael Joshua Ostacher iz Američkog psihijatrijskog udruženja navodi da se izraz „alkoholičar“ često koristi unutar organizacije Anonimnih alkoholičara za opisivanje njezinih članova.

Prema riječima stručnjaka, takav pristup temelji se na shvaćanju da je poremećaj uzrokovan konzumacijom alkohola neizlječiva bolest te da kod nekih ljudi čak i mala količina alkohola može pokrenuti povratak ovisničkog ponašanja.

Dr. Das smatra da je izreka „jednom alkoholičar, uvijek alkoholičar“ klinički zastarjela. Ipak, dodaje da za neke ranjive osobe takvo pravilo može predstavljati zaštitnu granicu i spriječiti ih da se upuste u rizične pokušaje kontroliranog pijenja.

Anonimni alkoholičari i programi u 12 koraka dokazano su pomogli velikom broju ljudi diljem svijeta. Međutim, stručnjaci ističu da takvi programi ne odgovaraju svima.

Oporavak ovisi o individualnim okolnostima

Prema riječima dr. Das, mogućnost kontroliranog pijenja može biti veća kod osoba koje:

• nisu imale težak oblik poremećaja
• nemaju neriješene probleme s mentalnim zdravljem
• godinama su bile trijezne
• su promijenile životne okolnosti koje su ranije poticale prekomjerno pijenje
• naučile su upravljati svojim problemima i rizičnim situacijama.

Ipak, ne postoji dovoljno istraživanja koja bi pouzdano pokazala tko može ponovno piti bez opasnosti od povratka problema.

Stručnjaci također upozoravaju da alkohol, neovisno o prethodnoj ovisnosti, nosi zdravstvene rizike. Čak i male količine povezane su s povećanim rizikom od određenih bolesti, uključujući rak, visoki krvni tlak, moždani udar i demenciju.

Važnost iskrene procjene i stručne pomoći

Kada osoba koja se oporavila razmišlja o ponovnom konzumiranju alkohola, dr. Das preporučuje detaljnu procjenu motiva, mogućih rizika i ponašanja koja podržavaju oporavak.

Ako osoba želi piti kako bi se osjećala prihvaćenije u društvu ili smanjila tjeskobu, stručnjaci mogu preporučiti bezalkoholna pića i druge strategije suočavanja. Ako alkohol koristi za opuštanje, važno je razmotriti sigurnije načine smanjenja stresa.

U slučajevima kada osoba ipak odluči ponovno piti, stručnjaci savjetuju postavljanje jasnih granica, izbjegavanje situacija koje su u prošlosti dovodile do prekomjernog pijenja te redovito praćenje vlastitog ponašanja.

Znakovi upozorenja uključuju često kršenje vlastitih pravila, postupno povećavanje dopuštenih količina i povratak ranijih problema.

Za osobe koje se trenutačno bore s alkoholom dostupni su različiti oblici pomoći, uključujući ambulantno ili bolničko liječenje, lijekove i psihoterapiju, poput kognitivno-bihevioralne terapije usmjerene na prevenciju povratka ovisnosti.

Različiti putevi prema oporavku

Uz programe koji zagovaraju potpunu apstinenciju, postoje i skupine koje podržavaju smanjenje konzumacije alkohola. Jedan od takvih primjera je organizacija Moderation Management, koja članovima pruža podršku kroz internetske i susrete uživo.

Njihov program uključuje početno razdoblje od 30 dana bez alkohola, procjenu posljedica pijenja, promjene životnih navika i postavljanje granica za umjerenu konzumaciju.

Stručnjaci naglašavaju da ne postoji jedinstveni put oporavka koji odgovara svakoj osobi. Dok je potpuna apstinencija najprikladnija za mnoge, medicinski pristup sve više prepoznaje i druge oblike napretka – uz uvjet da se odluke donose pažljivo, uz iskrenu procjenu rizika i, kada je potrebno, stručnu podršku.

Objava „Jednom alkoholičar, uvijek alkoholičar“: Zašto je takvo shvaćanje oporavka od ovisnosti zastarjelo pojavila se prvi puta na Republika.

Šetnja parkom, boravak u šumi ili sjedenje na travi obično se povezuju s opuštanjem i boljim raspoloženjem. No sve je više istraživanja koja sugeriraju da priroda može imati još jednu, manje očitu korist – može utjecati na mikroorganizme koji žive na našoj koži, a time i na funkcioniranje imunološkog sustava.

Mira Grönroos, ekologinja i istraživačica zdravlja povezanog s prirodom iz Finskog instituta za okoliš, provela je eksperiment u kojem su sudionici 20 sekundi trljali ruke zemljom, tresetom i mahovinom.

Rezultat je bio zanimljiv: povećala se količina i raznolikost mikroorganizama na njihovoj koži, čak i nakon što su ruke isprali običnom vodom.

Nisu sve bakterije neprijatelji

Na prvi pogled može zvučati neobično da bi veći broj bakterija na koži mogao biti dobar za zdravlje. Međutim, ljudska koža prirodno je dom velikom broju mikroorganizama.

Kada na koži postoji raznolika zajednica mikroba, oni međusobno održavaju ravnotežu i mogu otežati razmnožavanje štetnih, patogenih bakterija.

Sve veći broj istraživanja pokazuje da kontakt sa zemljom i biljkama može povećati mikrobnu raznolikost kože, što bi moglo imati koristi ne samo za kožu nego i za imunološki sustav.

No učinak kratkog kontakta nije nužno dugotrajan. Grönroos navodi da se mikrobiom kože nakon kratkog izlaganja prirodi relativno brzo može vratiti u prethodno stanje. Zbog toga bi češći i dulji kontakt s prirodom mogao imati veći učinak.

Djeca koja se igraju u blatu

U jednom finskom vrtiću prljave ruke dio su svakodnevice.

Djeca u vrtiću Aurinkolinna u središnjoj Finskoj provode najmanje nekoliko sati dnevno na otvorenom. Igraju se među grmljem i drvećem, penju se, grade kule od pijeska, skaču po lokvama te rukama dodiruju zemlju i drvnu sječku.

Na kraju dana često su prekrivena blatom od glave do pete.

Znanstvenici sada istražuju može li takvo okruženje pozitivno utjecati na njihovo zdravlje. Tijekom trogodišnjeg istraživanja analiziraju mikroorganizme na koži, u slini i stolici djece, kao i uzorke krvi i kose. Cilj je utvrditi što se događa s njihovim imunološkim sustavom kada se prirodno okruženje uvede u svakodnevni prostor za igru.

U istraživanju sudjeluju 43 finska vrtića.

Šumsko tlo promijenilo mikrobiom djece

Projekt se temelji i na ranijem dvogodišnjem istraživanju znanstvenice Marje Roslund.

Tijekom istraživanja 2016. i 2017. godine dio vrtićkog prostora pretvoren je u svojevrsno šumsko tlo – dodani su treset i biljke, a zatim je praćeno kako takvo okruženje utječe na bakterije na koži, u slini i probavnom sustavu djece.

Nakon 28 dana igre, a potom i godinu dana kasnije, pokazalo se da su djeca koja su se igrala na površini nalik šumskom tlu imala veću raznolikost mikroorganizama na koži u usporedbi s djecom koja su se igrala na popločanom prostoru.

Roslund važnost te raznolikosti objašnjava jednostavno: što je više različitih mikroorganizama, to je manje prostora za one potencijalno štetne.

U istraživanju je na koži djece koja su se igrala na šumskom tlu pronađeno i manje potencijalno patogenih mikroorganizama.

Zdrava koža povezana je s cijelim organizmom

Zdravlje kože ne odnosi se samo na ono što vidimo u ogledalu.

Istraživanja pokazuju da stanje kože može biti povezano s hormonskom aktivnošću, kardiovaskularnim zdravljem i kognitivnim funkcijama. Posebno se istražuje kako raznolikost bakterija na koži utječe na imunološki sustav.

U jednom eksperimentu djeca su se igrala u pješčaniku ispunjenom mikrobiološki raznolikim tlom. Druga skupina koristila je pješčanik sličnog izgleda, ali s manjom raznolikošću mikroorganizama.

Kod djece koja su se igrala u mikrobiološki bogatijem tlu povećala se raznolikost određenih bakterija na koži. Istodobno su u njihovoj krvi zabilježene promjene citokina – molekula koje sudjeluju u regulaciji imunološkog sustava.

Kontakt s prirodom mogao bi utjecati i na alergije

Ovi rezultati dio su šire teorije poznate kao hipoteza bioraznolikosti.

Prema toj ideji, zrak, biljke i tlo bogati različitim mikroorganizmima mogu imati važnu ulogu u ljudskom mikrobiomu, a time potencijalno i u zdravlju.

Istraživanja su pokazala da je povećanje raznolikosti jedne skupine bakterija, gamaproteobakterija, na koži djece bilo povezano s većim brojem regulatornih T-stanica. One imaju važnu ulogu u održavanju ravnoteže imunološkog sustava i sprječavanju pretjeranih imunoloških reakcija.

Ipak, znanstvenici upozoravaju da još nije moguće zaključiti da će kontakt s prirodom spriječiti bolesti poput astme, ekcema ili alergija.

„Ne možemo još reći da zbog kontakta s prirodom nećete dobiti astmu. No čini se da bi takav kontakt mogao smanjiti mogućnost razvoja određenih poremećaja imunološkog sustava“, objašnjava Grönroos.

Koristi mogu imati i odrasli

Nisu samo djeca predmet istraživanja.

U jednom istraživanju odrasli su tijekom zime uzgajali povrće u zatvorenom prostoru. Jedna skupina koristila je tlo bogato raznim mikroorganizmima, dok je druga dobila tlo koje je izgledalo slično, ali je sadržavalo manje mikrobne raznolikosti.

Nakon mjesec dana kod ljudi koji su koristili mikrobiološki bogatije tlo povećala se raznolikost bakterija na koži, a u krvi je zabilježen i veći broj protuupalnih citokina. Kod druge skupine takve promjene nisu zabilježene.

I običan vrt mogao bi tako biti svojevrsni mali laboratorij za zdravlje.

Drugo istraživanje provedeno u finskim uredima pokazalo je da su zaposlenici nakon samo dva tjedna izlaganja „zelenim zidovima“, odnosno zidovima prekrivenima živim biljkama, imali veću raznolikost mikroorganizama na koži i niže razine proupalnih citokina u krvi.

Možda ne trebate ići u šumu – dovoljno je dotaknuti prirodu

Mira Grönroos slične navike primjenjuje i u vlastitoj obitelji.

Kada je sa svojom djecom u prirodi i ona žele pokupiti češere ili grančice, ne govori im da ih ostave na zemlji. Dopušta im da ih ponesu kući i igraju se s njima.

Smatra da bi se o ovome trebalo više razmišljati i prilikom planiranja gradova. Umjesto da prirodu doživljavamo kao mjesto do kojeg moramo posebno otići, gradovi bi trebali omogućiti da ljudi dolaze u kontakt s prirodom tijekom svakodnevnog života – primjerice na putu do škole ili posla.

Znanost još uvijek pokušava precizno utvrditi kako kontakt s prirodom utječe na imunološki sustav. No dosadašnji rezultati daju zanimljiv razlog da češće izađemo iz kuće.

Dodirnite travu, sjednite na zemlju, pomirišite drvo ili pustite djecu da se malo zaprljaju. Blato na rukama možda ipak nije samo blato.

Objava Dodirivanje zemlje i biljaka moglo bi poboljšati zdravlje već u nekoliko tjedana pojavila se prvi puta na Republika.

Svi smo barem jednom doživjeli isto: probudimo se nakon loše noći umorni, pospani i bez energije, a sami sebi kažemo: „Nadoknadit ću san za vikend.“

Za neke je to rijetka situacija, dok je za druge postala gotovo svakodnevica. Jedno istraživanje provedeno na gotovo 8000 odraslih osoba u SAD-u pokazalo je da gotovo polovica ispitanika redovito duže spava vikendom. Najviše vremena za spavanje vikendom, čini se, izdvajaju tinejdžeri.

Odraslima se uglavnom preporučuje između sedam i devet sati sna po noći, dok adolescentima treba otprilike osam do deset sati. No u stvarnom životu takav raspored nije uvijek lako ostvariti.

Zato se nameće pitanje: može li dulje spavanje vikendom doista nadoknaditi manjak sna tijekom radnog tjedna?

Zašto dugo spavanje vikendom može imati i lošu stranu?

Da bismo razumjeli problem, potrebno je znati kako tijelo regulira san.

Jedan od ključnih mehanizama je takozvani homeostat spavanja, koji možemo zamisliti kao spremnik pritiska za spavanjem. Što smo dulje budni, taj se „spremnik“ puni i potreba za snom postaje sve jača.

Drugi važan mehanizam je cirkadijalni ritam, odnosno naš unutarnji biološki sat. Na njega utječu svjetlost i tama, temperatura, vrijeme obroka, fizička aktivnost i drugi svakodnevni čimbenici.

Problem nastaje kada nakon nekoliko kratkih noći pokušamo sve nadoknaditi odjednom.

Ako nedjeljom ujutro dugo spavamo, pritisak za spavanjem tijekom dana bit će manji. Zbog toga navečer možda nećemo biti dovoljno pospani i zaspat ćemo kasnije. U ponedjeljak ujutro alarm ponovno zvoni u šest sati – a mi smo opet neispavani.

„To je poput mijenjanja vremenske zone svakog tjedna“, objašnjava Melynda Casement, psihologinja koja se bavi spavanjem i direktorica laboratorija za spavanje Sveučilišta Oregon.

Ipak, nadoknađivanje sna može pomoći

Iako s vikend-spavanjem ne treba pretjerivati, dodatni san nakon loše noći ipak može imati koristi.

Istraživanja provedena u strogo kontroliranim uvjetima pokazala su da nedostatak sna može utjecati na različite fiziološke funkcije organizma. Dio tih posljedica moguće je ublažiti dodatnim snom.

U jednom istraživanju ispitanici su nakon samo dva sata sna tijekom jedne noći imali povećan broj određenih bijelih krvnih stanica, što može ukazivati na fiziološki stres organizma.

Kada su sljedeće noći dobili priliku spavati osam sati, vrijednosti se nisu u potpunosti vratile na početnu razinu. No kod onih kojima je omogućeno čak deset sati sna, vrijednosti su se gotovo vratile na normalu.

Drugo istraživanje pratilo je 11 muškaraca koji su inače spavali osam sati, ali im je san bio ograničen na samo četiri sata tijekom šest noći. Takav nedostatak sna negativno je utjecao na sposobnost organizma da regulira glukozu i inzulin.

Nakon šest noći tijekom kojih su imali priliku spavati čak 12 sati, njihovi rezultati vratili su se na početne vrijednosti.

I druga istraživanja pokazala su da dodatni san nakon neprospavane noći može pomoći u vraćanju kognitivnih sposobnosti.

No jedan vikend nije dovoljan da poništi mjesece manjka sna

To ipak ne znači da možemo nekoliko dana spavati premalo, a zatim sve „izbrisati“ dugim spavanjem vikendom.

Posebno su osjetljive sposobnosti poput održavanja pažnje, brzog reagiranja i prostorne orijentacije. Kada nedostatak sna traje tjednima ili mjesecima, vikend-spavanje ne mora u potpunosti ukloniti njegove posljedice.

Drijemanje tijekom dana također može biti korisno ljudima koji ne spavaju dovoljno, iako se ono u istraživanjima uglavnom proučava odvojeno od nadoknade noćnog sna.

Što kaže istraživanje provedeno u Švedskoj?

Zanimljivi podaci dolaze i iz jedne velike švedske studije u kojoj su istraživači pratili više od 40.000 odraslih osoba tijekom 13 godina.

Kod osoba mlađih od 65 godina, oni koji su redovito spavali šest do sedam sati imali su najniži rizik smrtnosti. Osobe koje su spavale pet sati ili manje imale su 65 posto veći rizik smrtnosti.

Kod osoba starijih od 65 godina nije pronađena povezanost između kratkog sna i smrtnosti, što istraživači povezuju s činjenicom da se potrebe za snom mogu smanjivati s godinama.

No istraživanje je pokazalo još nešto zanimljivo.

Kod ljudi koji su tijekom tjedna spavali pet sati ili manje, dodatni san tijekom vikenda bio je povezan s nestankom tog dodatnog statističkog rizika. Drugim riječima, oni koji su nadoknađivali san vikendom nisu imali veći rizik smrtnosti od osoba koje su tijekom tjedna spavale preporučenu količinu.

Jedan sat dodatnog sna mogao bi napraviti razliku

Druga istraživanja također su pronašla povezanost između vikend-nadoknade sna i nekih zdravstvenih pokazatelja.

Jedno istraživanje na gotovo 2800 odraslih osoba iz Južne Koreje pokazalo je da su ljudi koji kronično spavaju premalo imali oko 73 posto veću vjerojatnost visokog krvnog tlaka. Međutim, svaki dodatni sat sna tijekom vikenda bio je povezan s približno 17 posto manjim rizikom.

Neka istraživanja povezala su vikend-nadoknadu sna i s manjim rizikom od demencije te metaboličkog sindroma, skupine poremećaja koji povećavaju rizik od dijabetesa tipa 2 i kardiovaskularnih bolesti.

Ipak, rezultati svih istraživanja nisu jednaki. Velika britanska studija nije pronašla povezanost između nadoknade sna vikendom i smrtnosti ili kardiovaskularnih bolesti, ali nije utvrdila ni veći rizik kod ljudi koji vikendom duže spavaju.

Koliko je sna najbolje nadoknaditi?

Prema novijim istraživanjima, za većinu ljudi postoji svojevrsna „zlatna sredina“ – otprilike jedan do dva sata dodatnog sna.

Ta količina dodatnog sna povezana je s manjim rizikom od depresije u istraživanjima provedenima u SAD-u i Južnoj Koreji, a kod ljudi koji kronično spavaju premalo povezana je i s nižom razinom upalnih procesa. Slični obrasci zabilježeni su i kod mlađih osoba, uključujući povezanost s manjim rizikom od tjeskobe i depresije.

Stručnjaci zato ne smatraju da treba pod svaku cijenu izbjegavati duže spavanje vikendom.

Naprotiv, profesor emeritus kronobiologije Till Roenneberg smatra da je nadoknada izgubljenog sna potrebna jer je san jedna od najvažnijih funkcija ljudskog organizma.

Ipak, postoji važna iznimka. Osobama koje pate od nesanice obično se ne preporučuje ni raniji odlazak u krevet ni dugo spavanje ujutro, čak ni nakon loše noći, jer takve promjene mogu dodatno poremetiti ritam spavanja.

Ako ste tijekom tjedna nekoliko noći spavali premalo, sat ili dva dodatnog sna vikendom mogu biti korisni. No pretvaranje vikenda u svojevrsni „maraton spavanja“ nije idealno rješenje.

Najvažnije je dugoročno osigurati dovoljno sna tijekom cijelog tjedna. Vikend može pomoći u oporavku, ali teško može poništiti posljedice kroničnog nedostatka sna.

Dakle, slobodno odspavajte malo duže u subotu. Samo nemojte računati da vas to automatski spašava ako ste cijeli tjedan funkcionirali na kavi i dobroj volji.

Objava Kako nadoknaditi izgubljeni san? Stručnjaci otkrivaju koliko je dodatnog sna zapravo korisno pojavila se prvi puta na Republika.

Smrt je iskustvo koje nas sve čeka, ali o njoj najčešće počinjemo ozbiljno razmišljati tek kada se približi nekome koga volimo.

Tada pitanja više nisu filozofska. Kako izgleda posljednji trenutak? Treba li osobu nagovarati da jede i pije? Može li morfij ubrzati smrt? Je li bolje biti kod kuće ili u bolnici? I što čovjek zapravo treba od svojih najbližih kada više nema snage govoriti?

S tim se pitanjima svakodnevno susreću liječnici, medicinske sestre, socijalni radnici i drugi stručnjaci koji rade u palijativnoj skrbi i hospicijima.

Njihova iskustva pokazuju da mnoge predodžbe o umiranju nemaju mnogo veze sa stvarnošću. Neke od najraširenijih zabluda mogu posljednje dane voljene osobe učiniti znatno težima nego što bi trebali biti.

Smrt rijetko izgleda kao na filmu

Filmske scene često stvaraju dojam da je smrt nagla i gotovo neprimjetna. Osoba izgovori nekoliko posljednjih riječi, zatvori oči i mirno izdahne.

Takav se trenutak doista može dogoditi, ali stručnjaci upozoravaju da nije tipičan.

Penny Smith, medicinska sestra i voditeljica kvalitete u hospiciju, tijekom dugogodišnjeg rada susrela je samo nekoliko slučajeva u kojima je osoba neposredno najavila da je spremna otići i ubrzo nakon toga preminula.

U većini situacija kraj života razvija se postupno.

Osoba sve više spava, sve slabije reagira na okolinu, disanje se mijenja, a cirkulacija postaje slabija. Koža može poprimiti drukčiju boju, ruke i noge postaju hladnije, a razdoblja budnosti sve su kraća.

Obitelji koje to ne očekuju ponekad se prestraše i pomisle da se događa nešto neuobičajeno. Međutim, mnoge od tih promjena dio su prirodnog procesa umiranja.

Zašto umirući prestaju jesti?

Jedan od najtežih prizora za članove obitelji jest trenutak kada osoba koju vole više ne želi hranu.

Instinktivno žele učiniti nešto korisno pa nude juhu, omiljeno jelo, sok ili barem nekoliko zalogaja.

No pred kraj života organizam više nema iste potrebe kao prije.

Kako se tijelo postupno usporava, smanjuje se i potreba za hranom i tekućinom. Osoba može izgubiti interes za jelo, imati poteškoća s gutanjem ili jednostavno više ne osjećati glad.

Stručnjaci zato upozoravaju da forsiranje hrane može proizvesti upravo suprotan učinak od željenog. Umjesto utjehe, može izazvati mučninu, gušenje, nelagodu i dodatni stres.

Za obitelj je to posebno teško prihvatiti jer se hranjenje često doživljava kao jedan od osnovnih načina pokazivanja ljubavi.

Ipak, u završnoj fazi života ljubav ponekad znači upravo suprotno — prestati inzistirati.

Morfij nije ono čega se obitelji trebaju bojati

Još jedan duboko ukorijenjen strah povezan je s morfijem i drugim opioidnim lijekovima koji se koriste u palijativnoj medicini.

Članovi obitelji nerijetko pomisle da je nakon primjene morfija smrt nastupila zbog lijeka. Takva povezanost može ostaviti snažan osjećaj krivnje i sumnju da je netko možda prerano „odustao“ od bolesnika.

Frances Eichholz-Heller, socijalna radnica koja radi s pacijentima u palijativnoj skrbi, susrela se s tim strahom mnogo puta.

Obitelj može primijetiti da je pacijent dobio lijek protiv bolova, a zatim ubrzo preminuo. Međutim, to samo po sebi ne znači da je lijek izazvao smrt.

Morfij se u palijativnoj medicini koristi prvenstveno za ublažavanje boli i osjećaja nedostatka zraka te za smanjivanje patnje.

Ako osoba umre nakon njegove primjene, vrlo je često riječ o tome da se njezin život već približavao kraju.

Upravo zato liječnici naglašavaju koliko je važno razumjeti svrhu terapije. Cilj palijativne skrbi nije ubrzati smrt, nego omogućiti da posljednji dani budu što podnošljiviji.

Najveće kajanje često nema veze s medicinom

Nakon smrti obitelj često iznova prolazi kroz posljednje dane i traži trenutke u kojima je možda mogla postupiti drukčije.

Jesam li trebala više razgovarati? Jesam li ga trebala češće posjećivati? Jesam li prerano otišla? Jesam li trebala nešto pitati?

Dr. Aditi Sethi, liječnica iz područja hospicijske medicine, upozorava da strah od smrti ponekad toliko obuzme članove obitelji da više ne mogu doista čuti ono što im umiruća osoba pokušava reći.

Neki bolesnici žele govoriti o smrti. Žele se oprostiti, prisjetiti života ili jednostavno priznati da osjećaju da se kraj približava.

Obitelj ih tada, iz najbolje namjere, pokušava ohrabriti riječima da će „sve biti dobro“.

Problem je što takve rečenice ponekad zatvaraju vrata razgovoru koji je upravo tada najpotrebniji.

Ponekad je dovoljno samo sjesti pokraj kreveta, uzeti osobu za ruku, šutjeti i poslušati je.

Ali ni tu ne postoji univerzalno pravilo. Ako je odnos između dvoje ljudi godinama bio težak, pretvaranje u iznenadnu bliskost samo zato što se smrt približava može biti neprirodno i bolno.

Ne postoji savršen način opraštanja.

Ne želi svatko tišinu i prigušeno svjetlo

Jedna od zanimljivijih lekcija iz hospicijske skrbi jest činjenica da se naše pretpostavke o tome kako bi trebala izgledati „mirna smrt“ često temelje više na vlastitim predodžbama nego na željama pacijenta.

Penny Smith jednom je bila iznenađena kada je u sobi umiruće žene čula glasnu zabavu povezanu s utakmicom američkog nogometa.

U prvi mah činilo joj se da takva atmosfera nije primjerena.

A onda je razgovarala s obitelji.

Sin joj je objasnio da je njegova majka upravo tako voljela provoditi nedjelje. Sport, buka, smijeh i ljudi oko nje nisu joj smetali — to je bio njezin život.

Ta je situacija Smith pokazala koliko je lako umirućem čovjeku nametnuti ono što mi zamišljamo kao dostojanstven kraj.

Nekome će trebati potpuna tišina. Netko će željeti obitelj oko sebe. Netko će htjeti glazbu, televiziju, šale i priče.

Dostojanstvena smrt ne mora izgledati isto za svakoga.

Bolnica nije uvijek jedino rješenje

Mnogi ljudi kažu da bi, kada dođe njihov kraj, željeli ostati kod kuće.

Ipak, kada se zdravstveno stanje naglo pogorša, obitelji često završavaju u hitnoj službi, a pacijenti potom na intenzivnoj njezi.

Dr. Jessica Zitter taj je sustav opisivala kao svojevrsnu „pokretnu traku“ u kojoj se, nakon što pacijent jednom uđe u intenzivno liječenje, odluke sve češće donose u uvjetima krize.

Respiratori, invazivni zahvati, lijekovi i brojni drugi postupci mogu održavati život, ali istodobno mogu biti fizički vrlo zahtjevni.

Problem nastaje kada nitko unaprijed nije razgovarao s pacijentom o tome što on zapravo želi.

Ako osoba više ne može govoriti, odluku tada često mora donositi obitelj. A članovi obitelji koji nikada nisu čuli njezine želje mogu se naći pred gotovo nemogućim izborom.

Zato razgovor o kraju života nije znak odustajanja.

Upravo suprotno — rani razgovor može pomoći da se kasnije donesu odluke koje su u skladu s vrijednostima i željama bolesnika.

Palijativna skrb ne znači odustajanje

Još uvijek postoji pogrešno uvjerenje da je palijativna skrb isto što i prihvaćanje skorog kraja života.

To nije tako.

Palijativna medicina može se uključiti tijekom liječenja ozbiljne bolesti, a njezin je cilj prije svega kontrolirati bol, mučninu, nedostatak zraka, tjeskobu i druge simptome te pomoći pacijentu i obitelji da lakše prolaze kroz teško razdoblje.

Hospicij je uži oblik skrbi namijenjen osobama kod kojih se očekuje da je život pri kraju, ali ni on ne znači da će osoba preminuti odmah nakon uključivanja u program.

Kao poznat primjer često se spominje bivši američki predsjednik Jimmy Carter. U hospicijsku skrb ušao je početkom 2023. godine, a njegov je slučaj pokazao koliko očekivanja o vremenu preostalom do smrti mogu biti netočna.

Zbog toga hospicij ne treba automatski promatrati kao mjesto na kojem se „čeka smrt“.

Za mnoge pacijente riječ je o prostoru u kojem napokon dobivaju manje boli, manje nepotrebnih postupaka i više vremena s obitelji.

Ne možemo odrediti kada će smrt doći

Dr. Solomon Liao među najvećim zabludama o kraju života izdvaja ljudsku potrebu za kontrolom.

Moderna medicina može liječiti brojne bolesti, produljiti život, ublažiti bol i održavati rad pojedinih organa.

Ali ne može čovjeku zajamčiti da će smrt doći onda kada je obitelj očekuje — niti da će se dogoditi na način koji smo zamislili.

Upravo ta nemoć često izaziva ljutnju, strah i osjećaj krivnje.

Možda je zato jedan od najtežih, ali i najvažnijih dijelova suočavanja sa smrću prihvatiti da ne postoji savršen posljednji trenutak.

Netko će posljednje dane provesti okružen obitelji. Netko će željeti samo jednu osobu kraj sebe. Netko će razgovarati do samog kraja, dok će drugi uglavnom šutjeti.

Netko će umrijeti kod kuće, a netko u bolnici.

I nijedan od tih scenarija sam po sebi ne govori koliko je život bio vrijedan.

Ono što ostaje nakon posljednjeg daha

Smrt je istodobno biološki proces i duboko osobno iskustvo.

Za osobu koja odlazi može donijeti umor, povlačenje i postupno gašenje tjelesnih funkcija. Za one koji ostaju često donosi prazninu s kojom se tek treba naučiti živjeti.

Zato stručnjaci koji svakodnevno rade s umirućima naglašavaju jednu jednostavnu stvar:

Ne postoji savršena smrt, baš kao što ne postoji savršen oproštaj.

Možemo razgovarati ranije. Možemo saznati što naša voljena osoba želi. Možemo izbjeći nepotrebne postupke. Možemo liječnicima reći što nam je važno. Možemo biti uz osobu kada je to moguće.

Ali ne možemo kontrolirati baš sve.

Na kraju ne ostaju savršeno izgovorene posljednje riječi ni unaprijed zamišljena scena iz filma.

Ostaju odnosi, uspomene, dodir ruke, poznati glas, omiljena pjesma, obiteljska šala i sve ono što je neku osobu činilo njom.

Smrt može biti bolna i zastrašujuća. Može istodobno donijeti olakšanje nakon duge bolesti. Može biti mirna, ali i neuredna. Može doći prerano za one koji ostaju.

I upravo zato možda najvažnije pitanje nije kako ćemo kontrolirati posljednji trenutak, nego kako ćemo živjeti sve one koji mu prethode.

Objava Kako zapravo izgleda umiranje? Liječnici otkrivaju što se događa u posljednjim satima pojavila se prvi puta na Republika.