Piše: Martina Mlinarević-Sopta/6yka.com
Jesi li ikad doveo svog oca, majku, baku ili brata u bolnicu na Bijeli Brijeg u Mostaru, ili bilo koju drugu bolnicu u ovoj zemlji, dok su ti na prijemu recitirali šta moraš kupiti – zavoje, braunile, andole, injekcije, tariguz, a ti pamtio i zbrajao automatski imaš li toliko u novčaniku? Jesu li ti raširili svoje bijele mantile pokazujući džep u kojeg trebaš ubaciti bogati milodar, dok si čekao u strahu kako će proći zajebana operacija osobe koju voliš više od života?
Jesu li ti ikad izrecitirali pretešku dijagnozu za vlastito dijete, poručujući ti da se obratiš za pomoć stranim klinikama, a ti imao novca za dobaciti tek do graničnog prijelaza na Crvenom Grmu? Je li ti dijete ikad bilo ime i prezime neke humanitarne akcije, jer je to bila jedina šansa da preživi?
Jesi li imao dijete s nekoliko teških oboljenja, kojem po zakonu pripadaju lijekovi i sva moguća pomagala, a ti ništa od toga nemaš, kao ni status njegovatelja iako si 24 sata bez prekida s njim, i kad se pobuniš, iz nadležnog ministarstva ti kažu da ga daš u dom ako ne možeš skrbiti o njemu? Jesi li ikada prokrvarila usred noći u trudnoći, a doktor ti je poslao muža na istočnu obalu u Mostaru u ljekarnu koja je jedino tada radila, da kupi injekcije od dvjesto i nešto maraka, a ti si ležala u krvi s rukom u kojoj je bila zdravstvena iskaznica sa markicom osiguranja i svi doprinosi koji su godinama uplaćivani, a sve to ti je vrijedilo zakurac i veliko ništa?
Nadam se da nisi i nećeš. Čovićeva hacienda je u tom trenu mirno snila tik ispod bolnice, Lagumdžija je hladio guzicu u stanu u Dubrovniku, Bakir birao novo auto, a Dodik i Fahrica su se nekud odveli sa vlastitim avionom.
A gdje si bio ti, podaniče?
Jesi li ikada plakao u mraku jer sinu nisi mogao skucati pare za ekskurziju, ali si obećao da će vidjeti taj Prag makar ti to zadnje u životu bilo, i po prvi put u životu si od nekog posudio par stoja, koje su te grizle noćima kao najgore pčele, dok ih nisi uredno vratio radeći duplu smjenu? Jesi li ikad imao djecu diplomce, magistre i buduće doktore koji su raznosali pive i prali čaše u birtijama po gradu, dok su im pijani, oženjeni levati štipali guzicu na šanku, oni isti što ih sa svakog natječaja pošalju kući jer ima netko podobniji od njih?
Jesu li ti ikad rekli da će tvoje dijete moći dobiti posao u bilo kojoj državnoj ustanovi ili poduzeću samo ako lojalan pristupi stranci, čak iako se radilo tek o zanimanju učiteljice drugog be, jer upasti na radno mjesto u školi danas je ravno provaljivanju u Pentagon? Jesu li ti djeca radila godinama bez dana radnog staža, bila izrabljivana i ponižavana od strane svog privatnog tajkuna i za najmanju pobunu bila poslana kući?
Jesi li ikad imao oca koji već osam-devet godina nema ni plaću, ni zdravstveno, ni mirovinu jer je zakočen između ničega u svijetu gdje su kriminalci razjebali firme i ostavili ljude na ulici? Jesi li gledao svoju majku kako čisti tuđa stubišta? Jesi li ikad u samoći oplakao zbog svog vazda poštenog ćaće i matere i ovakvog života koji im se sručio na leđa? Jesu li ti diplomirani prijatelji išli ratovati u Afganistan samo da prežive u Bosni i Hercegovini?
Jesi li ikad imao mali obrt i redovno plaćao sva davanja državi koja te slijeduju, pa bi ti inspekcija svejedno napisala kaznu, tek tako eto jer su ti zidovi bijeli umjesto žuti, a lopovu koji je ukrao milijunske iznose preko puta tvog obrta, nisu smjeli ni prići u okrug tvrtke? Ili kad priđu, obično zajedno zagrljeni odu na janjetinu? Jesi li šetao od norveške do kanadske ambasade bacajući zadnju kovanicu iz džepa, dok odlučuješ pred koju ćeš se obratiti da probaš zauvijek napustiti ova govna, samo da bi mogao majci jednom poslati sto maraka za rođendan? Nadam se da nisi i nećeš. Čovićeva, Lagumdžijina, Bakirova, Dodikova i Fahrina djeca u tom su trenutku spavala po odredištima svjetskih koledža i jela burek u toplim uredima nadzornih odbora državnih firmi, kao da im je ćaćevina. Kao da nije. A gdje si bio ti, podaniče?
Strašnije od svega ostalog što se događalo posljednjih dana u ovoj sjebadi od zemlje, bilo mi je gledati količinu onih koji su bez srama i obraza, svih ovih dana revno i mazohistično prodavali sebe.
Kao nekome tko je godinama bio u medijskom svijetu, pogotovo stravično bilo mi je za gledati svu huškačku mašineriju, laži, podmetanja, debilne izjave, kretenizam megalomanskih razmjera, nikad luđi diletantizam, ukazanje nacionalizma i u saksiji od cvijeća, ubacivanja kosti mržnje, ovu kurvanjsku prodaju brojnih medija, sebe i svog čojstva, u prve stranačke ruke koje naiđu. Znaš, proći će jednom sve. I ratovi prolaze.
Doći će i proći zemlje, ustavi, poretci, političari, uguzbe za poslove. Samo jedno nikad neće proći. Saznanje da si bio pička, onda kad si mogao biti čovjek. Da si dao svoje najbolje godine za najgore ljude koje je ova zemlja ispljunula iz sebe. Da si se rodio da budeš promjena u svijetu, a sve što si činio bilo je da im držiš gaće dok sustavno pišaju po tebi.
Jer vidi, ne može se desiti ništa puno loše ako budeš svoj. Okej, nije popularno u Svetom Trojstvu Mahnitih Naroda. Može izgledati mazlumski. Sizifovski skroz. O da, i jebat će ti mater stranački potrčci. Puno i često. Ali sve je to neuporedivo s ponosnim pogledom tvoje majke, koja će znati na kraju svog teškog puta, da si bio i ostao ljudina, a ne stoka, usprkos svemu.