O tome je prvo na svom Facebooku izvijestio Vilim Matula koji je danas bio na sjednici Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova kao potpredsjednik vijeća Gradske četvrti Donji grad. Tamo je prijedlog o Čolakovićevom parku prošao, a protiv je glasala jedino Rada Borić iz stranke Nova ljevica.
Ljevičari Čolakovića smatraju ustašom
“Upravo sam na sjednici Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova Gradske Skupštine, u ulozi potpredsjednika Vijeća Gradske četvrti Donji grad. Odbor radi ogromnu simboličku štetu na svakoj svojoj sjednici. Danas predlaže Skupštini imenovanje Parka Envera Čolakovića, kulturnog atašea NDH u Mađarskoj 44. godine. Postavljen od Pavelića, predstavnik zločinačke, koljačke kulture u tada zločinačkoj Mađarskoj”, napisao je Matula na svom Facebooku. Konačnu odluku o ovom pitanju donijet će zastupnici Skupštine na sjednici ovoga četvrtka.
Može li se Čolaković svesti samo na funkciju atašea NDH koju je obnašao par mjeseci? Recimo, ugledni bosanski književnik Ivan Lovrenović smatra da čovjek uopće nije bio ustaša nego, dapače, žrtva NDH. U Telegramu je prije tri godine objavio tekst nakon što je u parlamentu Sarajevskog kantona došlo do sukoba zbog prijedloga da škola u općini Hadžići dobije ime po Čolakoviću. U nastavku u cijelosti ponavljamo tekst originalno objavljen 2015. na Telegramu.
“Je li moguće i je li smisleno u istoj rečenici spominjati i na istoj vrednosnoj skali izjednačavati četničkoga vođu Dražu Mihailovića i književnika Envera Čolakovića? O smislenosti nešto kasnije, ali da je moguće – jer što sve u nas danas nije moguće! – evo primjera: nedavno se u parlamentu Sarajevskoga kantona zametnula svađa povodom prijedloga da se nova osnovna škola u općini Hadžići nazove imenom Envera Čolakovića. Prijedlog osporavaju zastupnici iz Naše stranke i Demokratske fronte – Željko Komšić, a argument im glasi ovako: “Iz istih razloga bili smo protiv davanja naziva školama po Draži Mahailoviću i svima onima koji su se u Drugom svjetskom ratu našli na pogrešnoj strani historije i ljudskosti.”
Simbolička imenovanja i preimenovanja javnih prostora i ustanova ovdje često graniče s političkim divljaštvom, a, uostalom, historija toga običaja otkako se on na ovim stranama njeguje, što će reći nekako od austrougarske epohe 1878. – 1918., svjedoči o periodičnom nasilju simboličkoga zatiranja i prisvajanja kao o pravilu. Tako se, recimo, glavna ulica u Sarajevu zvala po državnim vladarima, redom: caru Franji Josipu, kralju Aleksandru, poglavniku Paveliću, maršalu Titu…
Škola Ilija Jakovljević i Ulica Mile Budaka
Međutim, svi ti dosadašnji sistemi imali su koherentan ideološki kriterij i još koherentniju moć da ga nametnu, pa im je nasilje o kojemu govorim išlo ne samo glatko i bez ozbiljnijih nesuglasica nego uz opće oduševljenje javnosti i naroda. Danas, pak, budući da se nekadašnji sustav raspao, a nije ga zamijenio nikakav novi, konzistentan, niti ima izgleda da će se to dogoditi, nazivlje u javnom prostoru često pruža sliku čudnovatih, katkad komičnih, katkad baš krvavo grotesknih kombinacija.
Takva jedna, recimo, postoji u Mostaru (zapadnom), a zaslužuje da bude istaknuta baš po golemoj težini i egzemplarnosti. Riječ je o supostojanju ulica s imenima ustaških političkih i vojnih moćnika (Budakova, Francetićeva, Vokić-Lorkovićeva), i osnovne škole s imenom Ilije Jakovljevića. Da cinizam bude veći – s namjerom ili iz neznanja, ne zna se što je gore – škola “Ilija Jakovljević” i Ulica Mile Budaka u neposrednoj su blizini.
Jedino što je Budaku i Jakovljeviću zajedničko jest da su obojica pisci. Sve ostalo čini ih nespojivima, figurativno govoreći, oni su u odnosu dželata i žrtve. Budak je ideološki prvak ustašije i najviši dužnosnik režima, a taj režim i država Jakovljevića drže u konclogoru; u Budakovoj književnosti ne može se naći ni jedna kritička relacija s tim vremenom i sistemom, a Jakovljević u svojemu Konclogoru na Savi i u svojoj Lirici nevremena ispisuje književno veličanstveno i etički razorno svjedočanstvo o NDH i ustašiji. Napokon, da stvar bude potpuna, Jakovljević je, dovršavajući svoj logorski dnevnik, napisao o Budakovoj književnosti još 1944. godine zajedljive a lucidne porazne kritičke marginalije, od kojih ni do danas hrvatska kritika nije napisala ništa bolje ni tačnije.
Priprosta nesposobnost razlikovanja
Kada osporavatelji Envera Čolakovića u parlamentu Sarajevskoga kantona, inače predstavnici dviju lijevo orijentiranih stranaka, uvjereni da su i općenito i u svakom pojedinačnom slučaju opunomoćeni vlasnici istine o “pogrešnoj i pravoj strani historije i ljudskosti”, ovoga pisca stavljaju u istu rubriku s Dražom Mihailovićem, oni svjedoče o priprostoj dogmatskoj nesposobnosti dobroga razlikovanja, diferenciranog mišljenja, bez kojega, notorno je poznato, nema dobroga razumijevanja.
To što je ovaj nesretni čovjek i veliki pisac nekoliko mjeseci 1944/45. godine bio na službi kao niži diplomatski činovnik u ambasadi NDH u Budimpešti, svojemu rodnom gradu, što je uostalom kasnije platio za pisca najvećom mogućom kaznom – zabranom objavljivanja i javnim nepostojanjem, valjalo bi danas vagati i procjenjivati u svakom slučaju daleko suptilnije i pravednije, te kulturno i književno, pa ako se baš hoće, i ideološki obavještenije nego što to u svojoj argumentaciji čine zastupnici Naše stranke i Demokratske fronte – Željko Komšić.
Legenda o Ali-paši
U monumentalnoj Krležologiji Stanko Lasić piše o mlađim piscima za vrijeme NDH “kojima su osnovne preokupacije bile estetske i humanističke prirode pa su im totalitarne ideologije bile strane i mrske”, i nastavlja: “Simbolični predstavnik cijele ove grupe za mene je Enver Čolaković. Njegova Legenda o Ali-paši (1944.) najbolje svjedoči da su ideje tih mladih humanista bile u direktnoj suprotnosti s ‘ustaškim načelima’ i totalitarnom vizijom svijeta. Napisati takvu romanesknu poemu mogao je samo čovjek kojem se gadio svijet u kojem je živio i u kojem je mržnja bila osnovni princip ponašanja. (…)
Nije nipošto slučajno što je primitivna diktatura proletarijata mogla odbaciti jedan tako značajan roman, napisan u stilu sretne legende, ali s nekim likovima koji su vrhunac proznog umijeća i s dramatskim scenama koje mogu stati uz bok najboljih scena u povijesti hrvatskog romana. Čolaković je u ljudskoj klaonici kakav je bio naš Balkan upozoravao, svojim smirenim glasom, da se nikakvo bratstvo ne može sagraditi na manihejskoj pravdi koja prezire (ili čak ubija) svog nesumišljenika, a ponajmanje se na takvoj pravdi može utemeljiti bratstvo među vjerama, narodima, klasama, staležima i spolovima. I na kraju, što je i najljepše: Enver Čolaković je svojim književnim i prevodilačkim djelom, stjecanjem znanja, upornošću i strpljivošću postao sličan svom Ali-paši i pobijedio to nepravedno poslijeratno vrijeme onim čime se ono jedino i moglo pobijediti: stoičkim radom.
Nije, međutim, sigurno da bi opus, integritet i kompetencija Stanka Lasića sarajevskim kantonalnim zastupnicima nešto značili. Lako bi se moglo dogoditi da vlasnici istine odgovore pitanjem: tko ti je taj.”
(Izvor: Telegram.hr)