Apel su uputili fra Mile Babić, Ahmed Burić, Zlatko Dizdarević, Aleksandar Hemon, fra Petar Jeleč, Senada Kreso, Slavo Kukić, fra Ivo Marković, Dino Mustafić, Senad Pećanin, Mile Stojić, fra Ivan Šarčević, Faruk Šehić, fra Nikica Vujica, Jasmila Žbanić.
Apel prenosimo u cijelosti:
“Poštovani, obraćamo vam se apelom za uskraćivanje gostoprimstva gospodinu Ivanu Šušnjaru koji je nedavno odlukom nadležnih organa imenovan na funkciju generalnog konzula u Konzulatu Bosne i Hercegovine u Chicagu.
Gospodin Šušnjar je vlasnik i urednik internetskog portala Poskok.info. Zahvaljujući prvenstveno gospodinu Šušnjaru, ovaj portal već godinama daje nemjerljiv doprinos raspirivanju šovinizma, međunacionalne netrpeljivosti i ksenofobije u Bosni i Hercegovini.
Građani naše zemlje već su, nažalost, navikli da izbor diplomatskih kadrova Bosne i Hercegovine predstavlja podjelu političkog plijena koji politički lideri dijele prvenstveno prema vlastitim kriminalnim, rodbinskim i nacionalističkim kriterijima.
Vama se ne obraćamo zato što smatramo da je izbor gospodina Šušnjara prvi koji je baziran na opisanim kriterijima, ali mislimo da je krajnje vrijeme da bude posljednji.
Izbor gospodina Šušnjara za generalnog konzula u Chicagu uvreda je za sve građane Bosne i Hercegovine koji se ne nadahnjuju mržnjom prema etnički, vjerski ili politički drukčijima. No, uvjereni smo da njegovo imenovanje predstavlja uvredu i za Sjedinjene Američke Države i principe tolerancije, demokracije i ljudskih prava na kojima počiva vaša zemlja.
Izbor gospodina Šušnjara drsko je izrugivanje i svim naporima koje su Sjedinjene Američke Države činile i čine u naporima da Bosna i Hercegovina prevaziđe naslijeđe zločina, mržnje i netrpeljivosti koji do danas opstaju zahvaljujući upravo osobama kakva je gospodin Šušnjar i kakvi su oni koji su ga imenovali na važnu funkciju.
Veliki broj građana Bosne i Hercegovine koji žive i u svojoj domovini i u Sjedinjenim Američkim Državama bio bi vam jako zahvalan ukoliko bi razmotrili i provjerili navode iz ovog našeg obraćanja”, navodi se u saopćenju.
No, nije trebalo dugo da na apel putem Facebooka reagira i prozvani Ivan Šušnjar, alias Nikola Zirdum:
I njegovo, poduže, reagiranje također prenosimo u cijelosti:
“Neizmjerno je zadovoljstvo imati njih, prikrivene većinske nacionaliste za neistomišljenike
Ja sam skoro bio povjerovao da je pobuna sarajevskih instragram socijalista, protiv mojih diplomatskih ambicija, te urbane, pomalo snobovske elite, predvođene Muhamedom Gratz-Gračićem iz Naše Stranke, uzrokovana tehničkim problemima s mojom inženjerskom diplomom, pa i suđenjem u kojem su me pokušali osuditi jer sam otkrio korupciju u diplomaciji u slučaju Komšić-Arifhodžić. Takva je moja domovina.U njoj ako si novinar, i otkriješ korupciju u predsjedničkom uredu, ideš na sud…
Elem, kad sam onda pročitao uvijek dragog mi Dežulovića došlo mi da pomislim kako je ipak problem biološke naravi, u mojim krvnim zrncima koji su previše južnjački, nedopustivo hercegovačko-hrvatski, budući da ja jako vjerujem onome što Dežulović napiše, točnije onom što mu Kožo kaže da napiše, a o čem i Dežulović i ta siva eminencija Kožo inače šute kad su u pitanju diplome, način izbora i krvna zrnca Komšićevih kadrova.
Ili recimo predsjednička kandidatura državnog FTV novinara Bakira, koji je godinama simbolički kapital gradio na državnom mediju da bi jedno jutro osvanuo kao kandidat SDP-a za šefa države. Sve je to dokaz kako je Boris ideološki baš ono nepristran i nepotkupljiv jelte, jer o njima jednakom silinom šuti kao što o meni istim žarom piše. Konzistentan čoek, pisac i šlus.
Čekao sam ovaj proglas salonske revolucionarne fronte. I plaho sam sretan zbog njeg. Drago mi vidjet, da uvijek tolerantni unitaristi i totaliristi “nisu rahat” s ovim.
Nek se točno vidi kako je problem u ideologiji i da su svi ostali pokušaji skidanja nekakvog kakvog takvog, društvenog mi i simboličkog kapitala, pričama o mojoj nekompetentnosti za ovaj posao samo mazanje očiju i pokušaj da se zaustavi nekakav federalist, aktivist od odlaska u diplomaciju ili ne dao Bog na državnu poziciju.
Aktivist čije rečenice, znaju to sarajevski mediji, imaju nekakav početak i kraj i zvuče možda njima politički neprihvatljivo, ali barem suvislo, predstavljaju nekakvo hrvatsko autentično mišljenje u BIH i zvuče dovoljno dijaloški kulturno za popunu jedne političke TV emisije.
Jer da sam fašist, i obično smeće, kakvim me predstavljaju ovi dociranti, koji su me nazivali i sotonom u svojim tolerantnim ogledima, valjda me mediji u patriotskom i slobodarskom Sarajevu ne bi godinama zvali za izjave ili u emisije. Kako možeš sjediti s fašistom i neprijateljem ove zemlje u studiju?
No, kad smo kod kulture dijaloga i jezika mržnje, tko mi to popuje o istoj?
Jasmila, žena koja mrška hrvatskog premijera, od kojeg potom traži novce za film, taj tužni Jeleč, fratar koji u svakoj svojoj kolumni širi personalnu, gotovo patološku mržnju, prema određenom čovjeku bio to njegova opsesija Raspudić ili netko drugi, valjda sukladno poslanju Novog Zavjeta, onda Ivo Marković koji Thompsona naziva Nečastivim, ili Ahmed Burić koji u jednoj emisiji umalo nije fizički nasrnuo na Milana Šutala, čovjeka koji je primjer snošljivosti i tolerancijei…eto takvi su se našli drugima docirati o moralu, kulturi dijaloga i patriotizmu. Nedavno su neki od njih, pisali i pismo Papi.
Pismo koje također obiluje mržnjom. I pokušajem stavljanja u medijski fokus zapravo te iste grupe, nakon što su skontali da više nisu in.
Svi su oni, uglavnom, na Poskoku bili kritizirani, što kroz moje što kroz tesktove ostalih autora. Zbog čega? Zbog političkog neslaganja. To je u demokraciji normalan javni politički i medijski diskurs.
No boli me reakcija Slave Kukića, najzaštićenije “zvjerke” na Poskoku, koji jako dobro zna mene privatno, kao i ja njega, koji zna da nisam nikakav radikal, i čovjek s kojim se ne može razgovarati, i da čisto imamo drugačije poglede na budućnost BIH al ipak je potpisao pismo u kojem sam prozvan praktički neprijateljem države, fašistom i čime li sve ne. Čovjeka, zbog kojeg godinama trpim kritike vlastitih čitatelja zašto ga štedim, i napade dasmo pod njegovim patronatom.
Iako se s njim u malo čemu politički slažem, nikada ga nisam dao napadati na svom portalu jednostavno jer se znamo privatno. U prvom redu zbog divne djece koju ima i još divnije supruge, koje poštujem i s kojima sam rastao još od rane mladosti a koji godinama nose teret njegovog političkog autizma u maloj provinciji koja je često presurova i ne oprašta. To je jedini razlog zbog kojeg nikada nisam dao puno ili gotovo nikako da ga se dira na Poskoku.
S tim ljudskim obzirom, je s ovim njegovim činom gotovo, jer ja se moram braniti, a njegov potez shvaćam i kao personalni napad i privatnu želju da me se zaustavi, želju koja je jača od njegove sposobnosti rasuđivanja, koja je odavno postala tek nagonska, što je lako za shvatiti ako čitate njegove zadnje kolumne.
Iako sam mogao sve ove godine otvoriti i teme Kukićevih imenovanja i osigurati mu sličan tretman kakav je na Poskoku imao primjerice Budimir, nikada to nisam dao. Jer mi je ljudsko i privatno bilo iznad političkog i društvenog. Sad mi je žao. Jer vidim da to nije zaslužio.
Tog sarajevskiog akademika, polivalentnog Hrvata za svaku funkciju, koji je stvarao i uređivao FTV, onako usputno, uz kontrolu još par državnih tvrtki, za kojima javno plače ovih dana, netko bi danas trebao upitat osjeća li se iti malo odgovoran za propast projekta “Demokratsko društvo Federacije BIH” zbog opetovanog i neumitnog govora mržnje s njegove TV, zbog desetljeća autoviktimizacije, kriminalizacije neistomišljenika, i jednostrane političke priče po mjeri unitarističkih sarajevskih političkih elita, zbog konstantnog sijanja mržnje i verbalne tiranije koju je baš njegova FTV, skupa s njegovim kadrovima, koje je imenovao po političkoj, ne i stručnoj liniji, i skupa njim samim, uporno godinama širila i širi, perpetuirajući mit o apsolutno nevinima i apsolutno krivima širom ove zemlje, mit o dobrim i lošim vojskama u zemlji loših vojski i tužne povijesti, mit o popularnim i manje popularnim žrtvama rata, ne dajući istom ovom društvu za koje su navodno jako zabrinut, da krene naprijed, ucjenjujući ga tim utegom prošlosti.
Posljedice tog desetljeće dugog rasijavanja zla s najutjecajnijeg medija na cijelo društvo u BIH tek su počele da poprimaju plastične oblike u praksi. A kraj im je teško nazrijeti…
Neki su dakle navikli, kroz osam godina Komšićeve uzurpacije kompletne hrvatske diplomacije u BIH kada su se u svijet slali potpuno nepismeni no ideološki podobni kadrovi što hrvatskih, što navodno hrvatskih krvnih zrnaca, da svijetom a naročito SAD-om, ideje moguće BIH šire isključivo unitarističke i nacionalističke “probosanske” snage koje su ovu zemlju i dovele do nikada lošije unutarnje stabilnosti i do potpunog nestanka unutarnjeg dijaloga, upravo kroz projekte Komšić, Platforma i Alijansa.
Sve su to nizom projekti koje je ova mala skupina sastavljena od bošnjačkih prikrivenih nacionalista i hrvatskih samotepajućih “pravednika među narodima” gurala do onog trena kada bi im bila uskraćena pozicija na koju bi pucali. Tako su se Kukić i Bajrović okrenuli protiv Lagumdžije onaj tren ka su im uskraćene ministarske ili menadžerske pozicije.
Kukiću nije smetao Bajrovićev nacionalizam i notorni fašizam koji je javno ispoljavao u Oslobođenju u nekoliko interviewa niti ga je ikada optužio za to, nije ga pitao ni što je radio po SAD-u, za šta je izvukao lovu američkih državljana, i u svrhu kojeg nacionalizma je ona upotrijebljena. Malo je poznato da je taj “nezavisni” Kukić nakon HT-a, FTV-a, kontrole poreznih inspektora u ZHŽ-u, nedosanjane premijerske pozicije, išao i na poziciju direktora Aluminija u doba dok je na vlasti bila Platforma, koalicija bošnjačkih lažnih socijaldemokrata, i hrvatskih neofašista zagrljenih sa onom mafijaškom familijom s Trna, a o predsjedničkim ambicijama, bošnjačkim glasovima, također se akademik, vrli, javno hvalio.
Postati drugi bošnjački predsjednik hrvatske krvi, nakon Komšića, obrazu mu ne bi smetalo. Ta sve je to dio univerzalne nadnacionalne priče. Džaba što si, u suštini projekt tek jedne uske nacionalističke priče najbrojnijeg nacionalizma u zemlji.
Drago mi je da su dakle konačno ne samo on nego i predstavnici “tolerantne i urbane” sarajevske čaršije, režiseri unitarnog nacionalizma, skinuli maske i pokazali koliko su tolerantni i kako zamišljaju BIH društvo. Isti su to ljudi koji su nekada upravo na Poskoku i hvaleći se Poskokom kupili grantove po Sarajevu u doba kada je Poskok u svojoj buntovnosti rušio onaj truli i samodopadni HDZBIH koji se bio umeškoljio u svom neradu, sve tamo do 2006-e godine, misleći da posle takvog HDZ-a BIH gore biti ne može. A onda se, skupa sa prosvjetom, i hrvatskim narodom koji je sam, bez Soroševih fondova, i umjetne demokracije, izglasao smjenu HDZBIH uvjerio da od HDZBIH postoje i daleko gore opcije nakon što je Lijanović skupa sa Jurišićem pomeo blagajne županija i pobjegao u Platformu.
U to vrijeme, a i prije toga, gore narečeni, Slavo Kukić, taj vrijedni, uporni i radišni bošnjački nacionalist, ko fol socijalist, godinama jaše klasne Audije kupljene valjda od profesorske plaće, Audije kojih nema u medijima, pravi Slavo krasne vikendice u blidinjskim bregima rezerviranima za buržoaziju i tajkuneriju, tamo Slavo divani s bošnjačkom plutokracijom i kuje planove o preuzimanjima odbora, vlasti i upravljanja tokovima novca poreznim rektom. On demokrat s njima demokratima. S tim lažnim buržujima socijalnog oportunizma iz SDP-a i DF-a. I tako iz godine u godinu uživa u rahatu i berićetu virtualne Bosne Unitarice, svo ovo vrijeme nazivajući ovaj siroti narod baš tako – sirotim, dok je on sve bogatiji, samodopadniji i nasmijaniji, naravno bez medijskih napada o porijeklu vlastite mu imovine ili pak odgovornosti njega i njegovih elita koje je podržavao i koje podžavaju njega, za masovna iseljavanja. Jer medije, i danas, drže njegovi.
Upravo taj pošteni, svemisleći i sveprisutni Slavo, Slavo od demokracije i ljudskih prava, iako je u bivšem režimu u kojem su se ljudska prava učila u vlažnim podrumima vlasti bio ideološki šarafić Partije i učitelj marksizma lijepo dakle živi na nesreći ne samo hrvatskog, nego svih naroda u BIH pa tako i bošnjačkog , uposlen na neodređeno kao najnarcisoidniji vojnik dopuštenog nacionalizma, onog najbrojnijeg.
On se gore u Sarajevu tih godina kada je Poskok bio jedini, samoizrasli oporbeni medij u Hercegovini, u doba kada je Hrvatima, od strane Sarajeva, bio dozvoljen pluralizam, javno hvalio kako je Poskok njegov, kada se Sarajevo divilo što svakodnevno radimo Čoviću on se hvalio da to njegovi ljudi nadziru, i na tome si gradio imidž sive eminencije, revolucionara i osiguravao poziciju bošnjačkog gubernatora za Hercegovinu, što je ukazom lijevih bošnjačkih nacionalista kasnije i postao, sjedajući na po dvije tri funkcije istovremeno i pucajući čak i na funkcije premijera i predsjednika države. On gospar od nezavisnosti i akademskom lentom nagrađen angažirani intelektualac kojem je samo siroti čovjek na pameti a ključevi nadzornih u džepu…
Sad takav, podaduo od funkcija, isprepadao se da ne bi “glupi i nepismeni inženjer” iz njegovog rodnog Posušja otprhao do SAD-a i tamo Amerima prišapnuo u uho da to što pričaju njihovi dosadašnji diplomati po SAD-u o tome kakvu državu trebamo, Bosnu i Hercegovinu nužno vodi u daljnju ekonomsku stagnaciju i ekonomsku propast.
Iskreno, volio bih i da SAD ambasada postupi po njihovoj volji i pošalje pismo State Departmentu onako kako oni traže. Time bi se potvrdilo ono što odavno javno govorim i pišem, da je zapravo Veleposlanstvo SAD-a u BIH nesposobno obraniti se od granata i graktanja unitarističkog i autarkičnog šovinizma jedne male no agresivne i samodopadne skupine samoproglašenih sarajevskih čuvara Bosne, koji je svojom oportunom ljubavi toliko čuvaju da ona svakim danom postaje sve manja i turobnija.
Radi se o Veleposlantvu koje inače jako malo zanima što misle ostali građani BIH koji nisu glasači SDP-a i DF-a, oni koji žive južnije od Ivan planine ili Sjevernije od Kalesije, budući da se u toj zgradi ukorijenio stav da su građani BIH samo oni koji misle sarajevski, a mi ostali smo , nacionalisti dok se ne dokaže suprotno, neprijatelji ove zemlje jer naša vizija moderne i prosperitetne BIH nije u skladu s nacionalističkim težnjama “patriotskih snaga”.
Ova zemlja, na nesreću sarajevskih frontaldžija, deeflija, popova od Svete Ahdname i instagram revolucionara koji su se zbog britanskih ekskurzija zastijedli svojih lijepih muslimanskih imena, ne pripada samo njima.
Ova zemlja je i naša zemlja, i kako oni , tako i mi imamo pravo na demokratsku artikulaciju njene budućnosti, budućeg unutarnjeg ustroja, donošenja novog Ustava itd. Sve to jednom rječju zove se demokracija, i demokratski dijalog i diskurs. Nešto što potpisnici ovog pisma, kao mentalni komunisti, nasilnici, i intlektulani dosadnjakovići, nikada nisu, niti će razumijeti.
Oni , zapravo, svojim neokomunističkim, napudranim i antidemokratskim pristupom svjesno ili nesvjesno žele uništiti građansko društvo BIH i uvesti dvije ideološke kaste kao modus vivendi upravljanja zemljom.
Tim pristupom koji promovira sve češće spominjana Ahdnama a na koju se poziva Kavazović kad onako u oči, citira El Fatiha pred Papom, i koju po zadatku veličaju “posvećena lica” potpisana u ovom pismu u BIH bi se uvelo pravilo da tu državu u svijetu mogu predstavljati samo ljudi gornje ideološke kaste, oni koji dobiju tefter o ideološkoj podobnosti od Kruga99, Svjetla riječi ili Dobrog pastira.
Drugim rječima Predsjedništvo BIH trebalo bi prije obraćanja stranim ambasadama kod kadroviranja ljudi za van, pitati Jasmilu Žbanić i Slavu Kukića za mišljenje. Nešto slično bilo je u komunizmu. Oformljen je bio nekakav odbor koji je vagao o ideološkoj podobnosti svakog pojedinog kadra za razne funkcije, i koji je onda slao mišljenja vrhu partije koji je kadrovirao. Morao si imati preporuke dokazanih radnika partije. A Slavo, pa skoro i Žbanićka, su lafo dokazane patriote i domoljubi.
Manje vrijednoj raji čije ideje, po njima, nisu za države,jer oni tako misle, odnosno nisu u skladu sa ideologijom gornje kaste, takva mjesta ne bi bila dopuštena.
Inače prema istraživanju Vijeća za tisak te nekoliko sarajevskih NGO-a, na predstavljanju rezultata ispitivanja u Hotelu Europa u Sarajevu na Okruglom stolu, na kojem sam i sam sudjelovao prije nekoliko mjeseci, među portalima koji siju govor mržnje u BIH, Poskoka, kao niti drugih portala na hrvatskom jeziku, nema niti u tragovima a portali s najvećom količinom mržnje su upravo oni sarajevski na kojima pobrojana gospoda redovno objavljuju kolumne…
Rezultati tog istraživanja i javno se mogu provjeriti na stranicama spomenutog NGO-a”.
/republikainfo.com/