Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, redovito analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES analizira aktualna politička događanja u Srbiji povodom vanrednih parlamentarnih izbora, koji će se održati 24. travnja 2016.godine. Iz analize ‘Srbija: Između nepriznate vojne neutralnosti i članstva u NATO-u’ objavljujemo najzanimljivije dijelove.
Jesu li Srbiji potrebni vanredni parlamentarni izbori?
Vanredni parlamentrani izbori u Srbiji bit će održani 24. travnja 2016.godine. Posljednji vanredni parlamentarni izbori u Srbiji održani su 16. ožujka 2014. Jesu li Srbiji potrebni novi vanredni parlamentarni izbori? Nalazi li se Srbija u političkoj (ne)stabilnosti. Nakon otvaranja pregovaračkih poglavlja s Europskom unijom (EU) pitanje o opravdanosti održavanja vanrednih parlamentarnih izbora podijelilo je srpsku ali i međunarodnu javnost. Istovremeno s vanrednim parlamentarnim izborima održavaju se izbori za Skupštinu Autonomne pokrajine Vojvodina i lokalni izbori.
Posljedice katastrofalne vladavine Borisa Tadića i Demokratske stranke (DS) pod njegovim vodstvom još uvek se osjećaju u Srbiji. Nesporno je, da je pojavom Srpske napredne stranke (SNS) došlo do osvježenja na političkoj sceni Srbije. Došlo je do odlučnog zaokreta u mnogim područjima srpske politike, posebno kada je u pitanju vođenje dijaloga između službenog Beograda i Prištine i opredijeljenosti ka članstvu u EU.
Osam godina vladavine Borisa Tadića unazadilo je Srbiju, tako da će oporavak Srbije trajati duži period kako bi se eliminirale negativne posljedice njegove vladavine, bez obzira tko bude na vlasti u Srbiji. U Srbiji će u predstojećem periodu biti potrebno provesti regionalizaciju i osigurati ravnomjeran razvoj svih dijelova te države.
Na parlamentarnim izborima, prema proporcionalnom sustavu, za Narodnu skupštinu Republike Srbije, bira se 250 narodnih izaslanika. Pravo glasa ima 6.737.808 registriranih glasača. Na Kosovu, kojeg Srbija prema važećem ustavu još uvek smatra svojom Autonomnom pokrajinom, parlamentarni izbori bit će održani u sredinama u kojima živi srpska zajednica.
Republika Srbija, prema važećem izbornom Zakonu, koji je usvojen 2000. godine, a izmijenjen 2004. godine, predstavlja jednu izbornu jedinicu. Zastupnički mandati raspodjeljuju se proporcionalno broju osvojenih glasova. Izmjene starog izbornog zakona prvenstveno se odnose na političke stranke nacionalnih manjina u raspodjeli mandata, koje ukoliko ne prijeđu izborni cenzus od 5% glasova, za njih važi „prirodni prag“’, koji se dobiva kada se broj važećih glasova podijeli s 250 izaslanika za svako izaslaničko mjesto, što je u ovisnosti od izlaznosti na izbore, predstavlja između 12.000 i 16.000 glasova.
Na parlamentarnim izborima sudjeluje 20 lista. Na prethodnim parlamentarnim izborima 2014.godine sudjelovalo je 19 lista.
————————————————————————————————————————————-
Republička izborna komisija (RIK) do sada je proglasila važećim izborne liste: ● Aleksandar Vučić – Srbija pobjeđuje ● Za pravednu Srbiju – Demokratska stranka (NOVA, DSHV, ZZS) ● Ivica Dačić – „Socijalistička partija Srbije (SPS), Jedinstvena Srbija (JS) – Dragan Marković Palma“ ● Dr Vojislav Šešelj – Srpska radikalna stranka ● Dveri – Demokratska stranka Srbije – Sanda Rašković Ivić – Boško Obradović ● Vajdasági Magyar Szövetség-Pásztor István – Savez Vojvođanskih Mađara-Ištvan Pastor ● Boris Tadić, Čedomir Jovanović – Savez za bolju Srbiju – Liberalno demokratska partija, Liga socijaldemokrata Vojvodine, Socijaldemokratska stranka ● Muamer Zukorlić – Bošnjačka demokratska zajednica Sandžaka ● SDA Sandžaka – Dr Sulejman Ugljanin ● Za slobodnu Srbiju – Zavjetnici – Milica Đurđević ● Grupa građana za preporod Srbije – prof. dr Slobodan Komazec ● Ruska stranka – Slobodan Nikolić ● Republikanska stranka – republikánus párt – Nikola Sandulović ● Srpsko ruski pokret – Slobodan Dimitrijević ● Borko Stefanović – Srbija za sve nas ● Dijalog – Mladi sa stavom – Stanko Debeljaković ● Dosta je bilo – Saša Radulović ● Partija za demokratsko delovanje – Ardita Sinani Partia për veprim demokratik ● Zelena stranka ● U inat – Složno za Srbiju – Narodni savez
————————————————————————————————————————————
Za sada je, prema istraživanju, u uvjerljivoj prednosti lista „Aleksandar Vučić – Srbija pobjeđuje (Srpska napredna stranka, Socijaldemokratska partija Srbije, Partija Ujedinjenih penzionera Srbije, Nova Srbija, Srpski pokret obnove, Pokret socijalista)“.
U Parlament zasigurno ulaze: Koalicija okupljena oko Socijalističke partije Srbije (SPS), Srpska radikalna stranka (SRS), Demokratska stranka (DS), Dveri-DSS, Savez za bolju Srbiju (SDSS, LDP, LSV) i najverojatnije Pokret „Dosta je bilo“ i stranke manjinskih zajednica.
Nesporno je da će pobjednik izbora biti koalicija okupljena oko Srpske napredne stranke (SNS). SNS će najverojatnije formirati novu srpsku vladu. Tko će biti koalicijski partneri još uvijek ovisi od namjera SNS-a, hoće li stvarati široku koaliciju ili će vladu formirati s manjim strankama.
Za manjinske zajednice važno je da, povrh zastupljenosti u Parlamentu Srbije, budu zastupljene i u Vladi Srbije. Iako je ime liste oko SNS-a ‘Srbija pobjeđuje’, hoće li Srbija zaista pobijediti u mnogome ovisi od Aleksandra Vučića, predsjednika SNS-a i aktualnog premijera Srbije. Dosadašnji način vladanja morat će nadograditi i zahvaliti se nekim dosadašnjim suradnicima na suradnji i svoj tim ojačati novim, mlađim i stručnim kadrovima, koji neće biti opterećeni ideologijom nego ostvarivanjem zacrtanih ciljeva i rezultata.
Analitičari smatraju, da je za budućnost parlamentarne demokracije u Srbiji važno da u narednom periodu postoji jaka i aktivna oporba kao korektiv vlasti što do sada nije bio slučaj.
Promjena geopolitičke orijentacije Srbije?
Srbija se još uvijek nalazi na prekretnici. Tzv.šizofrena spoljna politika uspostavljena za vrijeme vladavine tandema Tadić-Jeremić na osloncu Rusija – EU – SAD – Kina + Pokret Nesvrstanih, je još uvijek, u nešto manjoj meri, bila prisutna i u protekom periodu.
Nedavno potpisivanje sporazuma između Srbije i NATO-a još uvek nije potvrda euroatlantske usmjerenosti Srbije. Zapad još uvijek izražava sumnjičavost prema geopolitičkoj orijentaciji Srbije ali i još nekih drugih država regije, za koje smatra da mogu promijeniti geopolitičku orijentaciju. Zbog toga je važno u predstojećem periodu raditi na dodatnoj izgradnji i razvijanju povjerenja između Srbije i Zapada.
Jednostrano proglašena vojna neutralnost Srbije ne predstavlja nikakvu obvezu u međunarodnim odnosima i međunarodnom pravu. Radi se o populističkoj Rezoluciji, koju je 2007.godine usvojila Skupština Srbije. Jednostrana vojna neutralnost Srbije nije priznata od susjednih država kao ni kod svjetskih velesila, niti je međunarodno priznata i evidentirana. Sve to doprinosi jačanju nepovjerenja zapadnih saveznika prema Srbiji. Zbog toga je važno, da se nakon parlamentarnih izbora Srbija jasno opredijeli do svoje geopolitičke orijentacije, jer zbog toga može postati žrtva dodatnog nepovjerenja zapadnih saveznika prema Srbiji i njenoj politici.
Odluka o vojnoj neutralnosti se u Srbiji pokušava opravdavati očuvanjem teritorijalnog integriteta i zbog specijalnih veza s Ruskom Federacijom. Međutim, radi se o tome da vojna neutralnost ne može zaštiti nijedan od ova dva interesa. Vojna neutralnost je proglašena 2007.godine, dakle sedam godina od dolaska NATO-vih trupa na Kosovo. Kosovo je postalo neovisns država, koju su priznale brojne države članice UN-a, a Srbija nije uspjela zaštiti teritorijalni integritet Kosova kao svoje ustavnopravne teritorijalne jedinice.
Čak je i Rusija kosovski slučaj iskoristila za opravdanje disolucije Gruzije i Ukrajine. Srbija neće moći izbjeći neku vrstu priznanja Kosova kao uvjet za ulazak u EU.
Vojna neutralnost nije ni garancija očuvanja specijalnih odnosa s Ruskom Federacijom ukoliko Srbija nastavi sa europskim integracijama.
EU nije samo trezor iz koje siromašne države izvlače novac već je i integracija država, koje imaju svoju zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Pored toga, između EU i NATO postoji snažna povezanost, koja je zasnovana na konvergetnim geopolitičkim interesima ali i na zajedničkim vrijednostima demokracije, ljudskih prava i vladavine prava. Srbija je do sada jedina država, koja je proglasila vojnu neutralnost protiv NATO-a zbog navodne solidarnosti s Rusijom.
U sljedećem periodu će Srbija morati svoje specijalne odnose s Rusijom suštinski revidirati i podrediti zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, bez obzira na to hoće li postati članica NATO ili ne. To se neće svidjeti Moskvi, koja očigledno želi sprečiti ne samo širenje NATO-a, već i EU, što je vidljivo na primjeru Ukrajine i najnovijih događanja u Makedoniji, čiji je cilj, između ostaloga, da se spriječi ulazak Makedonije u punopravno članstvo NATO-a.
Ruske snage u Srbiji
Dok se širi intenzitet priče o vojnoj neutralnosti, na drugoj strani Srbija proširuje svoje prostore u sjedištu NATO-a i radi na jačanju suradnje.
Na drugoj strani Srbija radi na jačanju Rusko-Srpskog Centra za vanredne situacije u Nišu što faktički predstavlja prisutnost ruskih snaga u Srbiji. Centar ima potencijal da postane ruska vojna baza. Srbija se za vanredne situacije mora priljučiti mehanizmima u Briselu, koji već postoje. Kada Crna Gora postane članica NATO-a, uz Hrvatsku, Albaniju, Rumuniju, Mađarsku i Bugarsku koje su već pristupile Severnoatlanskom savezu, vojno neutralna Srbija bila bi okružena državama članicama NATO-a.
Tu je i Kosovo sa prisutnim NATO trupama i velikom vojnom bazom. Prema ocjenama vojnih stručnjaka, vojna neutralnost je neodrživ koncept za Srbiju u budućnosti.
Sporne privatizacije još uvijek sporne
O spornim privatizacijama nedavno je ponovno podsjetio i Izvestitelj Europskog parlamenta (EP) za Srbiju David McAllister (CDU/EPP). Sporne privatizacije navedene su u rezolucijama Europskog parlamenta o Srbiji, a posebno u rezoluciji EP broj 2011/2886(RSP), koja je donesena na plenarnom zasjedanju EP u Strasbourgu 29. ožujka 2012. godine.
U navedenoj rezoluciji, u članku 18, Europski parlament izražava zabrinutost zbog ponavljanja optužbi po članu 359 Kaznenog zakonika, koji se odnosi na zloupotrebu službenog položaja na osnovu kojeg su neopravdano zamrznuta sredstva brojnim poduzećima i pojedincima. EP naglašava, da su takve optužbe potkopale povjerenje u vladavinu prava u državi.
Zbog toga je EP u rezoluciji pozvao vlasti u Srbiji, da ubrzano nastave reviziju kaznenog zakonika i tako osiguraju njegovu usklađenost s europskim standardima, da odmah prestanu s podizanjem optužnica prema propisima o zloupotrebi službenog položaja u privatnim poduzećima i u poduzećima u većinskom privatnom vlasništvu i obustave postojeće krivične postupke.
Također EP naglašava, da bi optuženi po članu 359, kod kojih postoji sumnja, da je trajanje njihovog pritvora ili zamrzavanja imovine nesrazmjeran krivičnom djelu, imaju pravo da se prema njima odmah obustave postupci i izvrši povrat privatne imovine i osigura poštena odšteta.
EP je pozvao srpske vlasti, da odmah izvrše reviziju spornih privatizacija i prodaje 24 poduzeća, za koje Europska komisija ima ozbiljne primjedbe u pogledu njihove zakonitosti, posebno za poduzeća „Sartid“, „Jugoremedija“, „Mobtel“, „C market“ i „ATP Vojvodina“, te da odmah objave poverljive dokumente o njihovoj privatizaciji i prodaji, koji su bili označeni kao državna tajna, što je u suprotnosti s europskim standardima.
U vezi s tim upozoravaju, da je vrlo važno sastaviti temeljit i pošten registar javne imovine, da se osigura siguran i predvidljiv poslovni ambijent, pobrine se za vraćanje privatne svojine te se privatnim interesom spriječi otuđivanje javne imovine.
Još uvijek s dokumentacije o privatizaciji i prodaji nije skinuta oznaka ‘državna tajna’. Čak i pojedini novi komercijalni ugovori, koje je sklopila aktualna vlast, nose oznaku državne tajne (primjer ugovor države sa zrakoplovnom tvrtkom Etihad).
Naglasak na istrazi o privatizaciji Mobtela – upitna uloga Jeremića
EU je svoje zahtjeve za procesuiranjem odgovornih za počinjeni organizirani kriminal i korupciju u Srbiji pojačala nakon otvaranja istrage u Austriji u rujnu 2011. zbog kupovine mobilnih operatera u regiji od strane austrijskog državnog Telekoma, od kojih se posebno ističe „Mobtel“ te zahtjeva iz rezolucije Europskog parlamenta (EP) od 29. ožujka 2012.godine u kojoj se od Srbije zahtjeva da izvrši reviziju spornih privatizacija.
Posebno se naglašava preduzeće „Mobtel“, koje je prodano kontroverznom austrijskom biznismenu Martinu Schlaffu, kasnije norveškom Telenoru za 1,513 milijardi eura. U ovom slučaju radi se o međunarodnom kriminalu. Još uvek je nedovoljno istražena uloga aktualnog kandidata za generalnog tajnika UN-a Vuka Jeremića u navedenim poslovima, koji mu mogu predstavljati veliko opterećenje prilikom kandidature za UN jer se radi o međunarodnom kriminalu.
EP je zahtjevala od vlasti u Srbiji da provede temeljite istrage i reviziju spornih privatizacija u čak 24 poduzeća i sankcionira odgovorne. Istraga je provedena površno, a bilo je za očekivati da netko ozbiljan, tko je istraživao 24 sporne privatizacije, izađe s jasnom analizom i kaže što je bila pogreška u procesu privatizacije.
Simptomatično je, da nisu pronađeni elementi kaznenih djela u privatizacijama, a verojatno ih je bilo. Očito su određeni pojedinci pošteđeni i zaštićeni, jer se revizija spornih privatizacija očito radila selektivno. Osim nekoliko izrečenih rečenica u izvešću, da je posao revizije gotov, taj posao je završen.
Svi koji su sudjelovali u reviziji privatizacija bili su dobro plaćeni, a građani Srbije nisu imali pravo biti upoznati kako je na primjeru 24 sporne privatizacije izgledao organizirani kriminal i korupcija i što je potrebno sve promijeniti da se to više ne ponovi.
Odgovora nadležnih za građane Srbije još uvek nema.
Istrage spomenutih privatizacija ukazuju na ključnu ulogu u većini izvršenih spornih privatizacija Borisa Tadića i pojedinaca iz vrha Demokratske stranke (DS) i Mlađana Dinkića, tadašnjeg ministra i predsjednika Ujedinjenih regija Srbije (URS).
Potreno procesuiranje ključnih pojedinaca
Da bi borba protiv organizovanog kriminala i korupcije u Srbiji zaista poprimila šire razmjere potrebno je procesuirati ključne pojedince. Dosadašnje istrage pokazuju, da sporne privatizacije poduzeća u Srbiji vode do Tadića i Dinkića. Postavlja se pitanje gdje se nakon demokratskih promjena 5. listopada 2000. godine „nestale“ enormne svote novca Miloševićevog režima na računima u inozemstvu, posebno na Cipru, i kakva je u tome bila uloga Mlađana Dinkića.
U mandatu Vlade Vojislava Koštunice čitavo polje financija je preuzela tadašnja G17 Plus. Za ilustraciju, čak i u nekoj općini gdje uopće nije imala odbornike, načelnik porezne službe bio je čovjek iz G17 Plus. Dakle, sve financijske institucije, horizontalno, ali i vertikalno, uzimane su po partijskoj liniji. SNS mora presjeći s tradicionalnom partijskom podjelom vlasti i po vertikali i po horizontali.
Kroz spornu privatizaciju ‘Mobtela’, posredovanjem austrijskog biznismena Martina Schlaffa isti je prodan norveškom operateru ‘Telenor’, a Boris Tadić je bio predsjednik Upravnog odbora ‘JP PTT saobraćaja Srbije’, koja je bila suvlasnik ‘Mobtela’, a on je istovremeno bio i ministar telekomunikacija.
Za vrijeme rukovođenja ministarstvom telekomunikacija u dužem vremenskom periodu Boris Tadić bio je predsjednik upravnog odbora ‘JP PTT saobraćaja Srbije’, koja je imala zajedničku tvrtku ‘Mobtel’ s Bogoljubom Karićem.
Iz tog perioda nije razjašnjena uloga Borisa Tadića u postupku pokretanja stečaja, utvrđivanja visine unijetog osnivačkog kapitala, u pripremi tvrtke za prodaju za kupca, koji se vezuje za njegovu Demokratsku stranku, sponzorstva i donacije koje su išle po nalogu Borisa Tadića i sl. Istražni organi u dosadašnjem radu nisu saslušali niti procesuirali Tadića po ovim pitanjima.
Također, sporan je ugovor o prodaji od 4. travnja 2006. odnosno, kada je nezakonito izvršeno preuzimanje imovine ‘Mobtela’ od strane novoformiranog poduzeća ‘Mobi 63’ i prodaja ‘Mobi 63’ norveškom ‘Telenor-u’, koji je proglašen državnom tajnom.
Postavlja se pitanje zašto i zbog čega je jedan komercijalni ugovor proglašen državnom tajnom i zbog čijih interesa?
Gdje je nestalo 1,513 milijardi eura koliko je dobiveno od prodaje ‘Mobtela’ stranom vlasniku? Zašto na račun Narodne banke Srbije nije uplaćen cjelokupan iznos za prodaju ‘Mobtel-a’ nego iznos umanjen za oko 200 milijuna eura. Ukoliko se nerazjasne sporne privatizacije to bi moglo negativno utjecati na buduće inozemne investicije u Srbiji, jer bi to predstavljalo jasnu poruku da je Srbija država bez pravne sigurnosti za strane investitore.
Kako pomiriti dva ustavna koncepta?
Pitanje Kosova (Kosovo i Metohija) i dalje predstavlja značajno pitanje srpske unutarnje i vanjske politike. Dijalog između službenog Beograda i Prištine pod pokroviteljstvom službenog Bruxellesa (EU) odvija se već nekoliko godina.
Tijekom dijaloga uspostavljen je određeni napredak i suradnja između političkih struktura Srbije i Kosova.
Rezultat te suradnje je i podrška srpskih zastupnika u kosovskoj skupštini prilikom izbora Hashima Thaçija (PDK) za predsjednika Kosova, koji inače ne bi mogao biti izabran za predsjednika Kosova bez osiguranja kvoruma srpskih zastupnika, koji smjernice za djelovaje dobivaju iz Beograda. Ovoga puta službeni Beograd je napravio ključnu pogrešku izraživši političku podršku Thaçiju, političaru s hipotekom prošlosti, koji će teško izbjeći sudsko procesuiranje na novoformiranom Specijalnom sudu za ratne zločine.
Postaje sve izvjesnije da bi novi partner na Kosovu za službeni Beograd mogao biti Albin Kurti i Pokret ‘Samopredeljenje’ (Lëvizja Vetëvendosje!).
Prema Ustavu Republike Srbije Kosovo i Metohija su sastavni dio Republike Srbije, dok je prema Ustavu Republike Kosovo neovisna država. Kako pomiriti dva ustavna koncepta bez kojeg nije moguće osigurati trajni mir i dugoročnu stabilnost. Zbog toga je Srbija još uvijek država, kojoj se ne znaju državne granice, ukupan broj stanovnika, državni suverenitet, a bez toga nema bržeg približavanja EU, a to determiniraju odnosi sa susjedima. Srbija će morati više raditi na vođenju racionalne umjesto, dosada u mnogim područjima, iracionalne politike.
/Republikainfo.com/


