U rezoluciji stoji kako je američka politika “odbaciti sve napore za povezivanjem američke vlade s naporima za negiranje postojanja Armenskog genocida ili genocida uopće” te “ohrabriti obrazovanje i javno razumijevanje armenskog genocida”.
Turska odlučno negira da je riječ o genocidu nad Armencima.
Tursko ministarstvo vanjskih poslova odbacilo je rezoluciju, kazavši, u priopćenju, da je “očigledno izrađena i objavljena za unutarnju upotrebu te je lišena bilo kakve povijesne ili pravne osnove”, objavila je agencija Anadolija.
Također se navodi da je rezolucija “politički korak bez značenja”.
Turski ministar vanjskih poslova također tvrdi da je usvajanje rezolucija “osveta” Ankari zbog vojne operacije protiv sirijskih kurda, započete prije dva tjedna.
Prema službenom stajalištu Ankare, između 300 tisuća i 500 tisuća Armenaca umrlo je od 1915. do 2023., ali većinom zbog nemira tijekom Prvog svjetskog rata.
Brojni parlamenti, uključujući francuski, njemački, talijanski, ruski i kanadski, priznali su genocid nad Armencima.
Ranije je američki Kongres u usvajanju takve rezolucije, blokirala zabrinutost da bi takva odredba mogla dodatno zakomplicirati odnos s važnim saveznikom u NATO-u.
Kupnja ruskog proturaketnog sustava S-300 i ofenziva protiv Kurda, neki su od nedavnih događaja koji su promijenili “klimu” u Kongresu.
Ubrzo nakon usvajanja rezolucije, zastupnici su uvjerljivom većinom podržali usvajanje sankcija Turskoj zbog ofenzive u sjevernoj Siriji s 403 glasa za i 16 protiv.
Odredbom se poziva na zamrzavanje imovine visokih turskih dužnosnika u SAD-u i zabranu prodaje oružja Turskoj.
(Izvor: HINA)
O genocidu nad Armencima
Genocid nad Armencima (Medz yeghern, “Veliki zločin”)[1] je skupno ime za dva događaja u kojima su Turci na teritoriju Osmanskog carstva pobili i raselili velik broj Armenaca, čime je na tom području nestao zapadni armenski jezik.
U isto vrijeme, na istom geografskom području, sa jednakim metodama odvijao se i genocid nad Asircima. Oba genocida imali su za cilj osiguravanje kompaktnog turskog etničkog područja i sprječavanje da Rusija s područja Kavkaza iziđe na obale Mediterana, preko područja današnje istočne Turske koje su u to doba u velikom dijelu naseljavali kršćanski Armenci i Asirci.
Prvi pokolj Armenaca
Rafael de Nogales Méndez (1879.-1936.), venezuelanski časnik koji je služio u turskoj vojsci, u svojoj je knjizi “Cuatro años bajo la media luna” napisao je detaljan prikaz pokolja.
1890. je u Osmanskom Carstvu živjelo 2,5 milijuna Armenaca, od kojih su većina bili vjernici Armenske katoličke Crkve odnosno Armenske apostolske Crkve. Rusija je Armence podupirala u njihovim zahtjevima za autonomijom jer je željela oslabiti Osmansko Carstvo. Iako je autonomaški pokret brzo rastao, sultan Abdul Hamid II. je odlučio zadržati vlast nad tim područjem.
Otomanska je vlada potakla protuarmenske osjećaje kod Kurda, susjeda Armenaca, pa su Armenci zbog toga i zbog povišenja poreza podigli ustanak. Osmanska vojska i kurdske paravojne snage pobile su 1894. na tisuće Armenaca i spalile mnoga sela. Dvije godine kasnije su armenski revolucionari zauzeli Osmansku banku (tur. Osmanlı Bankası, odnosno Bank-ı Osmanî-i Şahane) u Carigradu da bi privukli pažnju međunarodne javnosti. Odredi muslimanskih Turaka potom su pobili 50.000 Armenaca. Stupanj upletenosti otomanske vlade u te odrede nije dobro poznat i predmet je rasprave.
Drugi pokolj Armenaca
Rusija i Turska su ušle u I. svjetski rat kao neprijatelji. Turci su Armence smatrali ruskom petom kolonom. U veljači 1915. svih 60.000 mobiliziranih armenskih vojnika zatvoreno je u radne logore i poslije ubijeno. Armence u blizini fronta (slična je sudbina zadesila i ljude daleko od crte bojišnice) potjerali su da pješače prema negostoljubivim pustinjskim krajevima Sirije i Mezopotamije, a 24. travnja su u Istanbulu i drugim velikim turskim gradovima uhićeni i pobijeni armenski intelektualci.
Ukupno je tako izginulo oko milijun i pol ljudi, dok se preživjeli nakon rata nisu mogli vratiti kući, pa su se iselili u ruski dio Armenije ili Zapadnu Europu, Sjevernu Ameriku i Australiju.
Te rane nisu posve zacijelile i još utječu na odnose između između Armenije i Turske. Armenija tvrdi da su ti događaji bili planirani i da ih se može nazvati samo genocidom. Taj je stav 1985. i 1986. zauzeo i UN, a godinu dana kasnije i Europski parlament. S druge strane, Turska i dalje tvrdi da to nije bio genocid i da su samo neki zapovjednici “otišli malo predaleko”. Neke su armenske organizacije (npr. ASALA) u drugoj polovici 20. stoljeća terorističkim napadima neuspješno pokušale natjerati Tursku da promijeni stav.
Jasno je da je međunarodna zajednica znala za te događaje, a nije reagirala drukčije (osim američkog veleposlanika) nego mlakim prosvjedima veleposlanika.
Dva najveća promašaja
Države koje su svakako trebale priznati armenski genocid kao neoporecivo zlo nisu to učinile. Prvi promašaj bio je SAD. Jedini američki predsjednik koji je za ovo pitanje koristio riječ „genocid“ bio je Ronald Reagan u svom govoru koji je održao 22. travlja, 1981. Sadašnji američki predsjednik Barack Obama koristio je ovu riječ tijekom predsjedničke kandidature, ali kad je postao predsjednik odlučno je odbio nazivati te događaje genocidom.
Još jednom je dokazano da se istina gasi tamo gdje institucija počinje. Dakle, jedini američki predsjednik koji je to priznao (Reagan), služio je prosjećnom narodu, a ne „eliti“. Unatoč nekim njegovim manama, Reagan je većinu svog mandata služio narodu, a ne isntitucijama.
Drugi promašaj bio je Izrael
Nevjerojatno je kako žrtve priznatog nacističkog genocida odbijaju priznati genocid koji nije bio ništa manje tragičan i dogodio se čak prije genocida nad Židovima. Puno izraelskih i židovskih skupina (kao što je Unija za židovske reformacije) svakako priznaje genocid nad Armencima, ali židovska legislatura donijela je odluku da to neće nazvati genocidom kako bi zadržali međunarodne odnose sa Turskom i Azerbejdžanom. Autor teksta njihov postupak naziva tragičnim iz razloga što su upravo Židovi prije nekoliko milenija podarili svijetu princip koji glasi: „Pravda uvijek mora biti iznad vladavine“.
Dok su mnogi Izraelci i dalje dobri i pošteni ljudi, izraelska vlast se odmetnula od izvornih židovskih principa.
Kad je Adolf Hitler započinjao svoju agresiju nad Poljacima, London Times je objavio njegovu izjavu koja je glasila:„Idite, ubijajte bez milosti. Na kraj krajeva, tko se uopće sjeća Armenaca“.
/Republikainfo.com/