Kada u Mostaru kažu ‘Ajmo na fuka’, to je prijateljski, šatro-mostarski, poziv na razgovor uz kavu-kafu i ‘ubijanje’ slobodnog vremena. Ali to je i pozrišna drama o besmislu rata i podijeljenom gradu, piše Deutsche Welle.
Dva mlada, mrtva vojnika, jedan Hrvat Hrvatskog vijeća obrane (HVO), drugi Bošnjak Armije BiH, Marinko i Hadžija, zajedno čekaju ‘poziv od Onoga gore’. Oni su bili u rovovima sukobljenih strana, ‘zapadnog’ i ‘istočnog’ Mostara, grada u kojem su živjeli, išli u škole, izlazili na ista mjesta. Dok čekaju Njegov poziv, razgovaraju o “svojima” i “njihovima” čije su ih granate ubile. ‘Ajmo na fuka’, posljednja je njihova rečenica, koja za njih stiže prekasno.
Dva mrtva vojnika i antiratna poruka
Već pet godina i 52. put, od Mostara i deset bh. gradova, Zagreba, Praga, Beča, Brna, odigrava se dramatična kazališna priča, ispričana nadaleko poznatim mostarskim humorom. To je antiratna predstava o dva mrtva vojnika sukobljenih strana koja, kako njen autor i redatelj Dragan Komadina kaže, govori o besmislu rata.
“To je indiskretna posveta cijeloj jednoj generaciji mladih ljudi gurnutih u rat. Oni nisu nikakvi genetski zločinci, niti nikakve hladnokrvne ubojice. Oni su prije svega velika djeca. Na tu ideju smo došli u razgovorima nas trojice, mene kao potpisnika teksta i redatelja ali i Roberta Pehara – glumca Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) i Saše Oručevića – glumca Narodnog pozorišta Mostar (NPM). U tim druženjima i preispitivanju sadašnjeg stanja u Mostaru i vječne podjele grada željeli smo napraviti nešto što će, barem na ovoj teatarskoj osnovi, nadići te podjele”, kaže za DW Dragan Komadina, autor i redatelj, umjetnički savjetnik u HNK Mostar i profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Glumci Saša Oručević, Robert Pehar i redatelj Dragan Komadina bili su sudionici rata u Mostaru – na suprotstavljenim stranama. ‘Zapadnoj’ i ‘istočnoj’. Oni danas šalju autentičnu poruku svojoj, ali i mladim generacijama. Poruku da bivši neprijatelji, bivši vojnici, ratnici mogu, kroz jednu predstavu, govoriti o besmislu rata i miru.
Svjesno se zbližavamo
“U tom segmentu predstava ima viši kazališni, sociološki i kulturološki fenomen. Svjesno se zbližavamo, jasno artikuliramo koji je naš glavni odgovor na besmisao koji je donio rat i ovo poraće. To je za mene najveći doprinos. To smo duboko privatno željeli, to je bila naša inicijativa, htjeli smo pomoći sebi, preispitati naše anksioznosti koje su posljedica življenja u ovakvom podijeljenom gradu”, objašnjava redatelj.
Ideja je odmah prihvaćena i u HNK na tzv. zapadnoj i u NPK na tzv. istočnoj strani grada i to je prvi zajednički koprodukcijski projekt mostarskog “Kazališta” i mostarskog “Pozorišta” za koji su dobili nagradu na XIV. festivalu bh. drame u Zenici, kao “priznanje za odlučan iskorak kazališta prema novim mogućnostima umjetničke suradnje”.
“Vrijeme je najbolji sudac i mislim da je sada sudilo u korist ideje ove predstave – krajnje je vrijeme da se, nakon 25 godina od sukoba u BiH koji su obilježili naše živote, otvore ove teme: Da se suočimo sami sa sobom, svojim strahovima, krenemo rješavati pitanja koja nas muče, počnemo slagati stvari onako kako trebaju biti posložene u jednoj zdravoj, demokratskoj zajednici. Vjerujem da je ova predstava probila led”, za DW komentira direktor NPK Almir Mujkanović. Smatra da ovo nije priča samo za starije generacije koje su bile u izravnom, vojnom konfliktu već i za one nakon tih godina, a koji, kako kaže, sada vode neke druge ratove.
Ono što je normalno, u Mostaru je iznimka
Zašto je ‘Ajmo na fuka’ toliko specifična u specifičnom gradu Mostaru za DW govori ravnatelj HNK Mostar Ivan Vukoja. “U nekim drugim okolnostima suradnja između dva kazališta, koji djeluju u istom gradu, bila bi normalna pojava i ne bi je trebalo posebno spominjati. Ono što je u drugim sredinama normalno, u Mostaru i BiH, nažalost, često se puta čini kao iznimka. S obzirom da je BiH još uvijek u određenim segmentima podijeljeno društvo i nestabilna država, za svaki novi oblik suradnje potrebno je imati i hrabrosti i mudrosti, ali i hrabrosti i zrelosti bavljenja važnim temema, a to rat 90-tih zasigurno jest”, kaže ravnatelj HNK.
Dodaje i da ova antiratna predstava pomaže zacijeliti ratne i društvene traume i bolje razumjeti i otvorenije se suočiti s onim što se u ratu i nakon njega događalo. “Htjeli smo pokazati sebi i drugima da su komunikacija i suradnja u postratnim i tranzicijskim sredinama ne samo moguće nego i nužno potrebne i korisne svim stranama koje sudjeluju u tom procesu”, kaže Vukoja.
„Narugamo se i nasmijemo sami sebi”
Glumci Saša Oručević i Robert Pehar, samo su dvojica od toliko Mostaraca koji su rat proveli na suprotnim stranama grada. Danas glume dva vojnika sukobljenih strana, Hrvata i Bošnjaka. Oručević kaže da je to izvanvremenska priča koju dolaze pogledati sve generacije.
“Ovo je predstava koju Mostarci vole, što je jako teško u svom gradu. Ne bavi se uljepšavanjima bilo čega, uglavnom se narugamo i nasmijemo sami sebi i izgleda da smo našli pravi način. Dogodila se neka stvar zbog koje, po mom mišljenju, pozorište i postoji. Nije više bitno je li predstava “tamo” ili “‘vamo” nego je bitno ima li karata. Znači da smo uspjeli u namjeri da malo pričamo o Mostaru jer, kada pitate bilo koga o svemu što se dogodilo – svatko će vam kazati da je “njima” bilo najteže”, govori on za DW šminkajući se prije nastupa.
Saša igra vojnika “s one” strane, a njegov glumački kolega i sugrađanin, Robert Pehar “s ove”. Kaže da su obojica “vraćali” svoje živote i “filmove” u stvarnost, pa čak i ono što su željeli zatomiti – ispoljili su u predstavi.
„Mladi su inficirani poslijeratnim naslijeđem“
“Glavna poruka je da nijedna ljudska žrtva nije vrijedna života kojeg sada živimo. Prošao je dobar niz godina, a mi još uvijek nismo razumjeli da smo neke stvari uzalud radili na neke “muzike” i “glazbe” koje nisu odviše bile sklone zdravom načinu razmišljanja i humanom življenju”, govori Pehar netom prije izlaska na daske koje život znače.
Međutim, ‘Ajmo na fuka’ nastala je u poslijeratnom, (ne)vidljivim granicama podijeljenom Mostaru, gdje i danas, na “lijevoj” i na “desnoj strani”, postoje Sveučilište i Univerzitet, dva komunalna poduzeća, Kazalište i Pozorište, dva nastavna plana i programa na bosanskom i hrvatskom jeziku, dva nogometna/fudbalska tima, dvije elektroprivrede koje strujom opskrbljuju dvije strane grada, dvije…
“Mlade generacije, mladi ljudi nisu ni svjesni koliko su opterećeni. Oni misle da žive život neopterećen ratom, ali nemoguće je da ne budu inficirani naslijeđem koje je sada dobilo institucionalni okvir. Ratne podjele dobile su svoju valorizaciju nakon rata i njima se čini da je to najnormalnije i rastu u ta dva paralelna svijeta. Mi stariji, ipak možemo raditi usporedbu prošlog i današnjeg vremena, ali njima je ovo jedini mogući svijet. Podjela je dobila svoj institucionalni okvir i ona će trajati”, kaže autor i redatelj ‘Ajmo na fuka’, Dragan Komadina.
“Trebamo ići na te ‘fuke”
Podjela će biti sve dok ljudi, građani Mostara ne odluče da nešto promijene. Glumci Robert Pehar i njegov kolega Saša Oručević na kraju poručuju da se prijateljske kave, razgovori i prijateljstva ne smiju propuštati.
“Da ne bismo došli u situaciju kao što mi, tumačeći svoje uloge, dođemo na kraju predstave kada se pozivamo na ‘fuka’ (kafu/kavu), a već smo mrtvi, bestjelesni. Trebamo ići na te ‘fuke’ da ne bi bilo kasno iizvući pouke iz besmisla rata”, zaključuje Pehar.
(Izvor: DW)