Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba, neće vas grijat kô što ovo grije, pjevao je svojevremeno Aleksa Šantić opjevavši ono što najviše boli naše u tuđini. No Šantić je, kao što je općepoznato bio pjesnik. Pjesnici imaju Bogom im i talentom dano pravo da udaraju na srce i dušu svakome, jer im je to posao.
Međutim, imaju li politički i vjerski predstavnici pravo pozivati na ostanak, ako zauzvrat ništa ne nude i udarati na savjest mase gladnih stomaka. Pogotovo kada su prvi do toga i doveli, a drugi im većinom to prešutjeli zarad vlastitih interesa.
Moram kazati da ništa odavno poštenije ne čuh ‘ko onog imama iz Zavidovića, Izeta ef. Čamdžića, a čula sam brojne ničim izazvane i neutemeljene pozive na ostanak. Lijepo i pošteno čovjek u par riječi upita i odgovori. Što ćeš reći sinu ili kćerki što pakiraju kofere za Austriju, Njemačku i sve češće u Slovačku.
Što biste mu vi rekli da ne pakira kofere i ostane ovdje? Rekli bi mu: Nemoj ići – kapije poduzeća su zaključane u Zavidovićima, rekli bi mu: Nemoj ići – moći ćeš gledati novi sukob u Općinskom vijeću, u federalnom Parlamentu, državni se možda neće ni sastati, rekli bi mu: nemoj ići otvoriti će se dvije nove kladionice, nemoj ići – imaju nova sredstva predviđena u proračunima za poljoprivredu…, pomoći će ti da staneš na noće; Nemoj ići! – naša ekonomija u Bosni ima šanse da nadiđe razinu jedne obične tržnice….
Čamdžić nije upao u zamku da svoje vjernike poziva na ostanak u zemlji gdje su tvornice zaključane, gdje rade jedino kafići i kladionice, gdje nema nikakva poticaja za one koji bi željeli i kopajući zaraditi. Pošteno reče da mi našu omladinu nemamo čime mamiti da ostanu u BiH. I svugdje su u BiH Zavidovići. Svi naši gradovi su Zavidovići. Kapije poduzeća su zaključane, otvaraju se samo kladionice, a narod se zamajava političkim prepirkama.
Koga imamo pravo pozivati da ostane živjeti u blatu i siromaštvu. Uz more nezaposlenih čujem često da političari misle i komentiraju da je iseljavanje nekakav trend na koji oni ne mogu utjecati, jer kobajagi odlaze i zaposleni, pa mirno operu ruke i savjest od opustjelih naselja i u svojoj okolici. Istina jeste da odlaze i zaposleni, mahom zbog premalenih privatničkih plaća na koje se ne mogu nasloniti, od kojih ne mogu živjeti, ni dignuti kredite, ni nešto postići – jedino možda preživjeti.
Međutim, mnogima koji su otišli ili pakiraju kofere da odu vreća brašna nije jedino za što žele raditi cijeli život. Žele oni i na more i na skijanje i na večere, a ovdje imaju samo brašna. I da budemo jasni. Nikada se ni iz jedne zemlje nije odlazilo zbog dobra. Uvijek je nešto ljude tjeralo i čupalo iz sredina u kojima su nikli. I danas ih tjera gola egzistencija, a pokreće nepotizam i nepravda.
Dakle, tko smo mi i imamo li pravo reći – Nemoj ići, ima brašna ovdje. Nemamo, jer ljudi hoće i mesa, hoće živjeti, a ne životariti. Da je i Šantić živ izvjesno je da bi osluškujući bilo svoga naroda napisao sasvim neku drugu pjesmu, u zemlji gdje su sve gorči zalogaji hljeba, a i na onu njegovu staru samo on ima pjesničko mu pravo.
(Kristina Perić/Republikainfo.com)