Piše/prenosi: Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja/Republikainfo.com
(Autorica je u tekstu prenijela kazivane emocije i iskustvo pacijenta tijekom doživljenog procesa rada na sebi)
Fotografija: Goran Primorac
Postavljaju se mnoga pitanja, no jedno je sigurno: uklonivši svoje emocionalne naboje ili demone kako ja to nazivam (a, kroz život ih se nakupilo, nakupilo da su sagradili čitav grad i uspostavili skoro nepobjedivo političko i vojno vodstvo, za mene kreće jedan potpuno nov, čist istinski život: život iz jednosti, život iz moga centra!
A što bi to značilo?
Pa, čitavo vrijeme se živjelo kao rob različitim nabojima, a u to spadaju strahovi, traume, stresovi, neuroze, padovi, životi između dvije, tri, pet, sedam, deset i više stvari s kojima sam bio jedino razapet. Moj život, ne da je bio neizdrživ, već se pod teretom takvih svakodnevnih iskustava počeo i gasiti.
Da se psihoterapija odnosno duhovna terapija nije dogodila u mome životu, ne znam što bi bilo sa mnom. Misleći, u mome relativno mladome životu, da ću zauvijek biti prokleta duša svijeta sa iskrivljenim leđima, alergijama, ravnim stopalima, silnim upalama i virozama, mnogim strahovima koji su se i manifestirali u mome životu, depresijama, pogubljenosti, neurozama, silnim potiskivanjima, nerazumijevanjima, velikim odzemljenjima gdje čovjek samome sebi postavi pitanje jesam li ovo ja ili netko drugi i gdje se ja trenutno nalazim, živim?
zatim uvjerenjima koja su me ne dotukla, već iscrpila posljednji dio snage, potom izluđivanjima, samoće, besparice, ismijavanjima, neugodnim i nelagodnim životnim situacijama…, o da poštovani i dragi moji, sve je to konstantno bilo dio mene, pa i više od toga.
Pokušavaj kroz život pričati s nekim, povjerit se nekome, bar malo da te netko uzme u toplo naručje – ali ništa jer svi ti koji su upoznali pa i donekle upoznavali moje stanje i od kojih sam nešto očekivao, bili SU u još gorim mukama ili istim te se od toga ne bi dobio nikakav efekt, bivalo bi samo gore.
Zračio – privlačio, bio sam u kavezu okolo kojeg skoro nije bilo ništa, prazan bijeli prostor – nemaš gdje ni pobjeći. Ali očito moja neka jaka upornost i volja, odnosno moje najdublje izvorno stanje koje je bilo zakopano se nekako jedva probilo do mene i dovelo me na ono pravo. Čuda postoje, da.
Ne čuda čarobnog štapića ili nekog Džinija iz boce koji ispunjava želje, ne, već zasuči rukave sine/čeri, što bi naše ‘ercegovačke bake i majke uobičavale kazivati, i kreni koračić po koračić do potpunog iscjeljenja.
Put će biti bolno osvještavajuć ali preisplativ jer kada želiš ono istinito i pravo, naći ćete se na pola puta. Sada o svom paklenom životu pričam kao da je neka priča, kao neki odgledani film koji sada prepričavam. Mnoge su stvari nestale, iščeznule, zaboravile se jer vjerujte mi, nismo ni svjesni koliko pravi terapijski rad pridonese nama pa i samoj okolini.
Ali što zapravo znači početi živjeti?
Evo što to znači.
Ja više nisam osoba koja se nesvjesno “kači” na negativne situacije niti one na mene. Sada sam osoba koja je potpuno povezana sa sobom, sa svojim najdubljim, najčistijim dijelom sebe, sada sam osoba koja živi smisleno, iz jednosti, iz koje se samo može živjeti u punini postojanja, ja više nisam ona osoba koja je svakome bila na izvolite, u koju se primalo sve što ne treba, ja sam sad osoba koja s lakoćom bira i donosi odluke bez osjećaja krivnje, ja sam sad osoba u čiji su život ušle potpuno nove osobe s kojima osjećam zdravu i jednostavnu, ne opterećujuću povezanost,Ja više nisam osoba bez posla i bez novca, već osoba koja radi i uživa u poslu kojega voli i to bez ikakve iznimke.
Ja više nisam paćenička osoba čekajući filmsku ili novelsku ljubav svoga života. Ne, ja imam sebe te volim, poštujem i cijenim potpuno sebe, iskreno i istinito, a prava osoba dolazi.
Ja to osjećam i ja to jednostavno znam.
Ja više nisam ona osoba koja bi u velikim fizičkim i duhovnim mukama hodala od ovog do onog tražeći pomoć koje nije nikada ni bilo, ne, već sam osoba koja ima sve pa i više od toga u sebi, ja više nisam osoba koja je nestrpljiva i ne zna na koju bi stranu, ja sam sada osoba koja ne pronalazi ono pravo, već ono pravo pronalazi mene, bez analiza, bez komentara, bez razbijanja glave.
Hoćete još?
Nikakav problem. Ja više nisam ona osoba koja ne vidi smisao života i postojanja, te koja želi samo spavati i biti isključena iz ovoga svijeta, naprotiv: ja sam sada osoba koja uživa u životu, vidi smisao sebe i svemira, koja je puna mira i slobode. Nisam ona osoba koja bi se u mnogim situacijama crvenila, zablokirala i šutjela te se ne bi znala zauzeti za sebe i bivala poražena te kasnije plakala, ne, ja sam sada opuštena i smirena osoba koja prirodno točno zna kada što treba učiniti.
Mogu ovako pisati koliko hoću, a što mi je najdraže od svega, ovaj popis već prestiže popis paklenih utvrda prošlosti. Možda nekome ovo sve zvuči dosta ambiciozno i nabijeno, utopijski ali nije, zaista, ovo je istina, ovo je to, čiji su plodovi vidljivi unutar mene i van mene jer moje stanje zahvata sve okolo, zrači, napokon se nalazim na svojoj prirodnoj frekvenciji.
Ja sam napokon ja i tako sada živim. Sve mi se to iz dana u dan potvrđuje. Život je krenuo. S toga drage moje čitateljice i čitatelji, u sebi donesite odluku i recite da, ja želim, hoću i mogu krenuti u pustolovinu iz koje će iznjedriti jedino raj, put će se naći i probiti, doći će na svoje.
Hvala vam na izdvojenom vremenu za čitanje ovih članaka.