Piše: Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija
Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.
Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.
Pobjednička taktika
U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…
Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…
Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.
No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.
Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.
Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.
Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.
Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.
Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.
Pupovčev kontrolni paket
Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…
Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.
Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?
Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.