Piše: Ante Tomić/Jutarnji list
Kad bi zvonar prošao između crkvenih klupa s vrećicom od tamnocrvenog baršuna na dugačkoj motki, moja pokojna baba Mara bi unutra, skromno, anonimno, spustila nekoliko žutih novčića. Prije nego bi pošla na misu, sjećam se, vezala bi ih u čvor u kutu rupčića. Dinar ili dva, pet uvrh glave. Bila je tvrda žena, nije joj bilo drago davati, nije sirota ni imala, ali za župnika je moralo biti. Ne znam što je župnik činio s novcem koji bi se skupio, previše toga svakako nije mogao. Da se hranio od milodara moje babe, imao bi možda za četvrt polubijelog, paradajz i jetrenu paštetu.
Onda je u našu župu svetog Mihovila u Donjem Prološcu osamdesetih godina prošlog stoljeća došao fratar s revolucionarnom novinom u liturgijskoj praksi, da pred kraj nedjeljne službe pročita tko mu je koliko dao. Ne znam je li to bilo po preporuci Drugog vatikanskog koncila, ali strahovito je unaprijedilo crkveno poslovanje. Kad je davanje lemozine prestalo biti anoniman čin, narod je sasvim izgubio glavu. Seljaci su se raspištoljili i za župnika ostavljali sve veće novčanice u plavim omotnicama, živeći za trenutak kad će se s oltara čuti njihovo ime i vrtoglavi iznos, a oni se lagano uspraviti i ovlaš, prezirno pogledati lijevo i desno kao da bi rekli: “Ha! Šta je, miševi?”
Zabavno je bilo gledati ovo nadmetanje. Nasmijavalo nas je kakvim je jednostavnim trikom fratar raspalio ljudsku oholost, sve dok on jedne nedjelje nije s oltara objavio: “Mara Tomić, sto maraka”. Ublijedili smo od šoka i nevjerice. Kad smo čuli da je baba od svoje bijedne udovičke penzije, u ormaru ispod veša iščeprkala sto maraka za župnika, malo je nedostajalo da je zadavimo.
Mnogo je godina otad prošlo, baba već neko vrijeme nije s nama, ali ja sam se sjetio njezine rasipne geste i njezinog zapravo dirljivog: “Pa nisam ni ja najgora u selu”, čitajući kako su u Bosni, u Modriči pokvarenjaci ucjenjivali katoličkog svećenika da će objaviti snimke njegovih seksualnih odnosa ako im ne plati, i on prestrašeno plaćao, skoro im milijun kuna dao prije nego je, i financijski i psihički slomljen, obavijestio policiju. Među novcem koje je nesretni katolički pop isplatio ucjenjivačima bilo je, kažu, mnogo banknota na manje iznose, po deset konvertibilnih maraka s portretom Mehmedalije Maka Dizdara, ili po dvadeset s nacrtanim Antunom Brankom Šimićem, pretpostavlja se kako je riječ o novcu od lemozine.
I smiješan i tužan je ovaj slučaj. Pobožne su posavske žene u kutu rupčića u čvor vezivale svoju sirotinju, sve po deset i dvadeset maraka sa sušičavim i gladnim bosanskohercegovačkim pjesnicima, da velečasni u čaršiji kupi vrući đevrek i mladog kajmaka i pokrijepi se, ili da ima za tople vunene čarape, da ne ozebe služeći jutarnje mise u studenoj crkvi, a on se, pohotnik, u tajnosti sastajao s nekakvom opajdarom koja ga je naposljetku upropastila. Šta je to njemu trebalo?
Zar nije bila, nisam zacijelo jedini koji se to upitao, nijedna mlađa, poštena i čista vjernica, neka što joj muž, na primjer, radi u Austriji, montira radijatore u Klagenfurtu i po dva mjeseca ga nema kod kuće, da vidi kako je i župnik samo muškarac, i kako nesretnik pati, pa da mu se milostivo poda? Našla bi se, uvjeren sam, više nego jedna djevojka ili žena koja bi to učinila džabe, čisto za svoje veselje, koja je o tome čak maštala, kako već djevojke i žene katkad sanjare o svećenicima, totalno su im seksi ozbiljni, blijedi, smotani, sramežljivi tipovi u dugim crnim reverendama.
Nažalost, u katolika to uvijek komplicirano. Žudnja im je zarobljena u prsima, ugušena društvenim i vjerskim zabranama, neostvarena zbog ideala takozvane tjelesne čistoće i čednosti. Tisuće njih posljednjih mjeseci u crkvama diljem domovine prolaze u tišini kraj staklene kutije u kojoj je izloženo neraspadnuto tijelo jednog patuljastog sveca iz Boke kotorske, zatravljeni pričom o njegovoj čednosti i čistoći. A nitko da se upita: zar je taj za života uopće imao drugog izbora?
Premda je u dvije hiljade godina crkve bilo mnogo razvratnika koji su kasnije postali sveci, sveti Leopold Mandić vjerojatno nije među takvima. Otvoreno govoreći, bez namjere da ikoga uvrijedim, ako imate sto trideset pet centimetara visine, neće vam se nuditi previše žena. Sa sto trideset pet centimetara teško ćete napraviti značajnije erotske uspjehe. Leopold Mandić postao je svetac možda samo stoga što kao grešnik nije imao gotovo nikakve šanse.
A patio je i on, naravno, kao što svi patimo za ljubavlju, za drugim toplim tijelom kraj našega tijela. Prirodna i zdrava je ta želja i opasno ju je gušiti. Ako je čovjek zatvori u sebi, ona će ga koji put unesrećiti, provaliti iznenada, neočekivano, na sramotan i zazoran način, učiniti od njega budalu, poput onoga nevoljnog župnika iz Modriče, koji je jednoj užasnoj ženi dao gotovo milijun kuna da na internetu ne osvane njihova snimka seksa. Ništa se od toga zaista ne bi dogodilo da se on nije morao držati nemogućeg, neljudskog zavjeta tjelesne čistoće.
Naprosto, gušite li želju u sebi, čudne vam se stvari počnu motati mislima i ukazivati pred očima. Pogledajte samo onaj plakat za novu sezonu Hrvatskog narodnog kazališta, s fotografijom na kojoj se glumica Nina Violić saginje, a jedan muškarac lica sakrivenog plavim balonom stoji nekoliko metara iza nje.
Katolička udruga Vigilare i njezin predsjednik John Vice Batarelo su pobjesnili da je to razvratno i prostački, da kvari nevinu hrvatsku mladež, ali ja zaista ništa razvratno ni prostački nisam vidio.
Života mi, da nije katoličkih aktivista, nikad, u tri života ne bih pomislio da ga je tip s plavim balonom zguza stavio Ninu Violić. To je mogao vidjeti samo netko seksualno uskraćen, netko kome, kako bi naš narod rekao, bolno udara donja u gornju. Tko god to bio, trebao bi možda uzeti koju stotinu maraka od milodara i počastiti se.
Nema veze, Bog se neće naljutiti.