Piše: Prof. dr. sc. Mile Lasić/HerzegovinaIN
Tako se u uvodnom dijelu „O gubitku političke estetike“ govori kroz sažetak i pet poglavlja i kritički i znalački o krizama u EU, o dosezima i ograničenjima „europske post-demokracije“, o „vajmariziranju Europe i problemima političke sredine“, kako bi se poručilo da cijeli sustav EU treba radikalno drugačije utemeljiti.
Za nedovoljno upućene, upozorenje o opasnostima „vajmarizacije“ cijele EU i nije drugo do upozorenje na fašizaciju Europe. Tek u drugom dijelu pod nazivom „Utopija“ se u sažetku i četiri poglavlja nude obrisi „Europske republike“. Prvo se obrazlaže potreba gradnje „novog poretka Europske republike“ i „prve post-nacionalne demokracije“, da bi se u finišu progovorilo i o teritorijalnim i gospodarskom ustroju novog poretka. U tri poglavlja završnog dijela knjige se razrađuju, pak, pitanja tzv. europskih emancipacija žena i mladih, da bi se pozabavilo i pitanjem „svjetskog građanstva“, što nije originalna ideja Ulrike Beate Guérot, nego reaktualizacija snova umnih prosvjetitelja i političkih filozofa, počevši od Immanuela Kanta do Ulricha Becka i Jürgena Habermasa.
Učiti iznova sanjati Europu!
U razradbenim poglavljima studije naziru se, dakle, radikalno nove konture „Europske republike“ i u političkom i u teritorijalnom i gospodarskom pogledu. „Novi europski poredak“ činili bi tzv. mega trendovi: regionalizam, građanska emancipacija, održivost, postkapitalizam, društvo poslije dostignutih „granica rasta“, opće dobro, decentralizacija, spolna (i rodna) jednakost, et cetera.
Radi se u konačnici o postnacionalnoj i transnacionalnoj europskoj demokraciji, o tzv. novom kućištu za Europu, o novo poredanom gospodarskom poretku, približno nalik onom DIEM-ovom nacrtu, u svakom slučaju drugačijem od sadašnje filozofije i prakse unutarnjeg tržišta u granicama EU. Europa se de facto promišlja na novi način kao ujedinjeni prostor sastavljen od regionalnih jedinica i kozmopolitiziranih metropola, kao definitivno nadvladavanje granica nacionalnih država, u konačnici kao europsko zajedničko biće u formi plošnih, horizontalnih i decentraliziranih umreženja regija i gradova pod zajedničkim europskim krovom: „Republikom“. Autorica nam time implicite i sugerira učiti iznova sanjati Europu, jer se i Europa i EU nalaze u rasulu, zbog čega je mudro prisjetiti se i poruke Jürgena Habermasa: “Europa je za mnoge naraštaje uvijek bila budućnost”!
Vratio sam se još jednim osvrtom na knjigu Ulrike Guérot „Zašto Europa mora postati Republika“, jer se sve intenzivnije pitam: neće li vrlo skoro eksplodirati prijepori unutar EU po pitanju migranata i daljnjih reformi, pa bi nam svima neka vrst utopije mogla zatrebati kao orijentir. Nemam iluziju pri tomu da bi utopije mogle lako postati politički projekti, ali ako bi, ili kad god bi Europa krenula ponovno u potragu za izlazom iz ćorsokaka zvanog „zatvoreno društvo“ i „nacionalna država“, rješenja bi se morala tražiti u transnacionalnim umreženjima i u već proživljenom laboratoriju zvanom EU.
Otuda i potreba već danas pažljivijeg pretresanja ove europske „političke utopije“ i podsjećanja na vrijednosti unutar EU na koje se ne bi smjelo zaboraviti. Jer, ovo i nije baš obična kriza i nije samo financijske i gospodarske naravi, nego je i kriza smisla, te očigledno ubrzano proklizavanje u barbarstvo, kako su nas lucidno upozorili Miljenko Jergović i Svetislav Basara u njihovoj poticajnoj prvoj knjizi mail-korespondencije „Tmušta i tma“ (Laguna, Beograd, 2014.).
Uostalom, ova se pitanja tiču više i politologa i eurologa, nego književnika, ukoliko je politologija znanost koja traga za ravnotežom između globalnog „kozmopolitizma“ (Urich Beck) i globalnog „komunitarizma“, između „agende otvaranja“ (kozmopolitizam) i „agende zatvaranja“ (komunitarizam), što nam neizravno poručuje i Ulrike Guérot. Zpravo politolozi moraju pažljivije od drugih pratiti kako će se Europa pozicionirati u dolazećim vremenima post-nacionalne demokracije, kako bi se o demokraciji uopće moglo više govoriti, a umreženu Europu sanjati!
„Stvorili smo monstruma“
Moram posve iskreno priznati da sam se u mojim ranijim knjigama i esejima, ukoliko bi se uopće i pitao o budućnosti EU, u pravilu oslanjao na one teorije i autore, ugledne filozofe, sociologe i politologe koji su u kombinacijama intergovernmentalnih (međuvladinih, među državnih) i nadnacionalnih metoda odlučivanja vidjeli ključ razrješenja demokratskih nedostataka u EU, pa i tajnu njezinih uspjeha.
Hoću reći kako mi je najmanje već četvrt stoljeća jasno da se aporije neupitnih demokratskih nedostataka u EU ne mogu razriješiti putem modela „nacija država“, pa ni putem „saveza nacionalnih država“, nego samo putem modela „nešto između“, koji podrazumijeva sui generis pravni i politički sustav, koji se nažalost u vremenu gubitka smisla, dovođenja u pitanje vrijednosti i vrlo mogućeg posrnuća u barbarstvo i veliki sunovrat dovodi u pitanje. Utoliko je dragocjenija ova iznimno radikalna paneuropska politička utopija Ulrike Beate Guérot.
Neupitno je, naime, da Europska unija definitivno gubi smisao ukoliko se dovodi u pitanje njezin acquis i sve ono što se dostiglo u njezinim pozajedničenim politikama EU, koje nisu nikad u potpunosti razvlastile nositelje izvornog suvereniteta, a to su sukladno postojećem međunarodnom pravu „nacije-države“, ali jesu izmjestile tzv. zlu ćud nacionalnih država u europske institucije, pa i po cijenu razvlašćivanja građana i nacija, ma što pod tim mislili, od neupitnog, tzv. izvornog suvereniteta.
U svakom slučaju, procesi ugovornog prenošenja dijelova suvereniteta na europske razine odlučivanja i omogućavanja višerazinskog upravljanja su bili od neprocjenjive važnosti za nastanak sui generis tvorevine zvane EU, što se sada dovodi u pitanje. Usvajanjem „Rimske deklaracije“ 25. ožujka 2017. na tzv. rođendanskom summitu EU u Rimu, u kojoj se kazalo da je acquisi dalje važeći za sve članice EU, a da su dublje integracije moguće za one konji ih žele, nije odmaklo „Damoklov mač“ nad projektom zvanim EU.
Utoliko je naložen oprez i ne istrčavanje pred rudo, ali i mudrost prisjećanja da je sve ono što se danas nerijetko olako dovodi u pitanje bilo ne tako davno san najumnijih i najčestitijih Europljana: njihova utopija!
I stina je, dakle, da je danas europska ideja solidarnosti i harmoniziranja odnosa između razvijenijih i manje razvijenih članica EU prosto dospjela u zapećak ponovnom glorifikacijom „nacionalne države“, pri čemu se zaboravlja – kako ukazuje s pravom i Ulrike Guérot – da se posvuda u EU gdje nije moglo biti artikulirano političko, počelo samopodrazumijevati ekonomsko, a uvijek kad se „prepriječi put u političko, ostaje povratak u šovinizam“.
Dakako, u njezinom razumijevanju je ovo alarm za ponovno traženje izlaza iz kriza u EU u modelu „političke Unije“, komplementarne projektu „EMU“, kako je u Maastrichtu i bilo zamišljeno. Otuda je itekako smisleno porazmisliti o poglavlju u knjizi Ulrike Guérot „Dobrodošli u europsku post demokraciju“, koje započinje navođenjem slogana poznatog autora Thomasa Pikettyja: „Stvorili smo monstruma“. Ovom se tvrdnjom poslužila Ulrike Guérot kako bi poručila da je taj „politički monstrum“ upravo „politički sustav u kojemu su razdvojeni država i tržište putem Ugovora o EU iz Maastrichta“, s čime se nije teško složiti.
U njezinoj interpretaciji radi se o diskrepanciji političkog i gospodarskog, o tomu da se „o moneti i gospodarstvu odlučuje na europskoj razini, a o poreskoj i socijalnoj politici na nacionalnoj“, pa je otuda i logično što su „bez političke nadgradnje morali unutarnje tržište i valuta euro silom prilika završiti u ekonomskoj diktaturi“!? I dalje, veli ona, ovakvim razvojem narušen je suodnos rada i kapitala, kojemu je izvučen tzv. nacionalni kontekst, pa je kapital u konačnici zadobio prednosti koje su oduzete „radu“ odnosno radništvu.
Rečenomu se jedva ima što prigovoriti, ali se mora itekako biti oprezno u vezi tvrdnje Ulrike Guérot da se najfundamentalnija povreda demokratskih zapovjedi u postojećoj organizaciji EU ogleda u tomu što europski građani u Europskom parlamentu (EP) nisu jednakopravno zastupljeni, što se od Finske do Portugala ne bira EP na isti način, što od Malte do Njemačke ne zastupa jedan zastupnik u EP-u jednak broj građana, što sve to u konačnici i priječi put ka istinskoj europskoj demokraciji.
Autorica znade, naravno, da je unatoč ovim manjkavostima EP jedina institucija ili radno tijelo EU oboružana izvornim demokratskim legitimitetom, dok su svi drugi gremiji EU oboružani tek posredovanim legitimitetom, temeljem izbora za gremije u zemljama-članicama EU. K tomu, i ona kao i svi iole upućeni eurolozi znade da Europski parlament nije uopće klasični parlament, niti je najvažniji zakonodavno gremij u EU, jer je to „Vijeće EU“, koje je k tomu i najvažniji izvršni gremij u EU u njegovim brojnim konstelacijama. Biti jednakopravno zastupljen u EP-u iz malih i velikih članica nije, pak, uopće moguće, pa se uvijek išlo s rješenjima koja su i najmanjima pružala šansu za nazočnost i djelovanje u EP-u, nauštrb velikih zemalja-članica EU.
„Vajmarizacija Europe“
Već sam se u prvom osvrtu na „političku utopiju“ Ulrike Guérot doticao njezina upozorenja o mogućoj „vajmarizaciji Europe“ zbog nestanka „političke sredine“, jer je, doista, riječ o realnoj opasnosti u nizu zemalja EU od populizma i nacionalizma, o nezaustavljivom jurišu političkih i kulturoloških prostaka, tako nalik balkanskim nikogovićima, s tim da se u starijim zemljama EU s takvim pojavama izlazi nekako još uvijek na kraj, dok su u novim zemljama „nadirući prostaci“ na vlasti baš kao i u zemljama bivše SFRJ. Ne radi se, dakle, samo o ekstremnim desničarima u istočnoj ili zapadnoj Europi poput Marine Le Pen, Geerta Wildersa, ili vođama Pegida pokreta i AfD u Njemačkoj, nego da je cijela Europa izgubila „političku estetiku“ i dospjela u predrevolucionarno stanje, kako tvrdi i Ulrike Guérot.
U njezinom razumijevanju, EU i njezini tzv. nacionalni političari nemaju više sposobnost ni opisati krizno stanje kako treba, to jest razumjeti dubinu krize u kojoj se nalazi EU, pa potom ni dubinu razočarenja i bijes europskih građana zbog svega toga, a kamo li razviti razumna rješenja za nadvladavanje kriza.
Jasno je da neka nova Europa mora započeti s propitivanjem postojećih pojmova i sintagmi, kazat će zbog toga i izrijekom u njezinoj „političkoj utopiji“ Ulrike Guérot, jer na početku bijaše riječ, pri čemu se autorica pozvala i na Evanđelje (Evangelium nach Joannes, 1,1).
Problem je, pak, u tomu što su se mnogi ključni pojmovi iz „Glossara europskih integracija“, koji sam pionirski i sam ne koć prevodio, ispraznili od sadržaja, što su se „nacionalne elite oprostile od Europe i prije nego što su to građani primijetili“, tvrdi Ulrike Guérot. Ključni problem je u tomu, pak, što se maltene svaki pojam kojim se objašnjavaju procesi unutar EU transformirao maltene u psovku među građanima, pri čemu ima još političara koji bi „pravili Europu“, ali ne i po cijenu da odustanu od „nacionalnih država „ i od „suvereniteta“.
Autorica zbog toga mjestimice, čak, brutalno ismijava važne eurološke pojmove, poput višerazinskog upravljanja (multi-level governance), jer se, po njoj, o mnogim europskim odlukama smije govoriti danas tek poslije njihova usvajanja, pri čemu nitko ne snosi odgovornost za njih. Uostalom, surovo je dovela u pitanje i sam pojam „sui generis“, tvrdeći da nitko ne razumije o čemu ju tu riječ i da li je uopće o nekakvom političkom sustavu EU više riječ.
Ovdje ću samo reći da je ovim iskazala političku i kulturološku nadutost koja je grdi i koja joj ne treba. Difuzni pojmovi, međutim, u stvarnosti nemalo opterećuju javni diskurs o Europi, što za posljedicu ima, kako veli i naša autorica, da svi rado govore o solidarnosti, ali nitko ne čini koliko bi mogao i morao.
„Mi svi znamo što bi se moralo činiti, ali mi ne možemo to učiniti“, navodi autorica i misao predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera, u poglavlju knjige „Pogrešna rješenja ili sustav u praznom hodu“, u kojemu se dekonstruiraju europske gospodarske politike, često nedorečene ili proturječne, o kojima se šuti ili govori uz uporabu izlizanih pojmova i sintagmi, ma koliko bilo poznato da tamo gdje „zakažu jezik i pojmovi ne može biti ni političke estetike, te ne može biti ni europskog ujedinjenja“!
„Utopija kao misaona projekcija“
U središnjem dijelu knjige „Utopija kao misaona projekcija“ razrađuje se misao da „nova Europa počinje novim mišljenjem“. S obzirom da nije uopće moguće ni politički ni pravno u zadanim uvjetima stvoriti „drugačiju Europu“, poručuje nam autorica, preostaje nam utopija, jer se Europa mora nanovo misliti kako bi se dovršilo ono što sada izgleda nemoguće.
Pri tomu se pozvala i na misao Waltera Benjamina koji nije razumio utopiju kao „krajnje stanje“, u nekakvom linearnom kretanju povijesti, nego kao misao koja u datom trenutku pruža nadu u spašavanje onoga što je propalo. Za Ulrike Guérot nije upitno, dakle, da nas EU ne može izvesti iz stanja post-demokracije, te da će postojeće stanje voditi ka sve većem populizmu i nacionalizmu. U njezinom razumijevanju, mi smo sami putem vlastitog jezika razorili „političku estetiku Europe“ i izdali „politički projekt“, odnosno prepustili sudbinu Europe „europskim nacionalnim državama“, koje nam nude sve lošija rješenja.
Dodatni problem je u tomu što mi kao građani nismo isporučeni kao na pladnju samo „europskoj postdemokraciji“, nego i „unutarnjem tržištu“, pa oba ova momenta razaraju i „naše nacionalne demokracije“. Tim se Ulrike Guérot približila i eksplicite argumentaciji „euroskeptika“, kako bi artikulirala potrebu građanskog angažmana za utopiju zvanu „Europska republika“. Otuda je, po njoj, i nužno rastati se od „nacionalne države kao jedine političke forme za demokraciju, a upravo to nudi pojam Europska republika“.
Pod ovim pojmom Guérot misli historijski novi društveni model okupljanja europskih „suverenih građana“ u jednu formu „transnacionalne demokracije“, u „Republiku“ koja je „formula za europski ustavni patriotizam s druge strane nacionalnih država i onkraj svih političkih ideologija“. Utoliko, „Europska republika nije ni lijevo ni desno, nego je transnacionalni pravni okvir, čija odlučujuća točka je politička jednakost svih građana koji se u nju uključeni, jer tek to čini je istinskom političkom jedinicom – unijom europskih građana“.
Ulrike Guérot u njezinoj smjeloj i nerealnoj projekciji polazi od toga da je koncept „Ujedinjenih država Europe“ u formi „federacije nacionalnih država“ čisti „oksimoron“, nerješiva proturječnost u sebi, nemoguća misija. Otuda i jeste nužno izaći izvan obzorja „oksimorona“ te osloboditi „put za drugačiju Europu“. Iako je ugledna autorica posve svjesna da „europska realnost nije uopće republikanska“, ona de facto dovodi u pitanje cjelokupnu postojeću organizacijsku shemu EU tvrdnjama da „EU i nacionalne države ne mogu jednostavno biti obje suverene, a suvereni su i onako samo građani“, što u krajnjoj konzekvenci znači da „EU i nacionalne države ne idu jedno s drugima“, dok „Europa i Republika pašu jedna drugoj“!
U povijesti političkih ideja dugoj 2.000 godina, objašnjava potom Ulrike Guérot u poglavlju „Zašto Europska republika?“ pojavljuje se pojam „Republike“ u različitim formama, pri čemu se tu i tamo zaboravljalo na onu poznatu mudrost „Nomen est omen“, da je ime znak i da obvezuje, te da ovaj plemeniti pojam podrazumijeva ideju „res publica“ – opće, javne, zajedničke stvari, općeg dobra za sve građane.
Za razliku od postojećeg razumijevanja EU, „Europska republika“ podrazumijevala bi „moderni republikanizam“ i „perfektnu formu političkog projekta Europa“: Europu koja nije egalitarna u socijalističkom smislu, ali ne isporučuje građane na pladnju tržištu, nego omogućuje transnacionalno ujedinjenje putem jednakog građanskog prava. Moderni republikanizam i liberalizam nisu misaoni antipodi, inače ne bi u „Republici“ bilo slobode, zaključuje Guérot.
Nomen est omen!
„Ako svoje snove želiš realizirati, moraš se prvo probuditi iz njih“, misao je Josephine Baker, s kojom Ulrike Guérot otvara sedmo poglavlje u knjizi „Politički novi poredak Europske Republike: mi gradimo prvu postnacionalnu demokraciju“. U njemu autorica izravno poručuje: „Mi se moramo probuditi iz sna o Europi kako bismo napravili Europu“, a prvi korak u tom pravcu je misliti Europu i sebe u njoj na nov način: europska pitanja kao vlastitu „res publica“, pa ako ne ide drugačije tad uz pomoć „utopije“, jer utopije i jesu tu da pomognu naslutiti u kojemu se pravcu nužno kr etati.
Pa da pobrojimo barem neke „ugaone točke novog europskog političkog projekta“ kako ih je osmislila Ulrike Guérot: a) izgradnja jednakog prava (ius aequum) za sve buduće europske građane (dakle, građanska jednakost, koja uključuje i poreznu jednakost); b) politička jednakost glede političkog predstavljanja, tj. izborna jednakost; c) socijalna jednakost (u smislu jednakog pristup socijalnim pravima: bolesničkom, mirovinskom i osiguranju u slučaju nezaposlenosti) …
Za takvo što bi bilo neophodno radikalno promijeniti postojeće političke sustave i EU i u nacionalnim državama, svjesna je toga i naša autorica, kako bi se omogućila: a) transnacionalna, reprezentativna demokracija u Europi kao „transmisioni remen za provedbu opće volje“; b) politički sustav podijeljene vlasti s jasnim funkcionalnim naputcima i za Legislativu i za Egzekutivu i Judicativu, kao i odgovarajući „checks and balances“, pri čemu Europska komisija ne bi mogla biti više „zaštitnica ugovora, nego bi postala Vlada, dok bi Europski sud postao zaštitnik ugovora a Europski parlament, a ne više Vijeće, bi postao zakonodavac za „co-decision“, za proces suodlučivanja; c) uvođenje klasičnog dvodomnog sustava, pri čemu bi se „Europski zastupnički dom“ birao kao predstavništvo građana putem načela „jedna osoba, jedan glas“, a imao bi i pravo inicijative i punu kompetenciju glede proračuna; d) dok bi „Europski senat“, taj zamišljeni drugi dom popunili po dvojica senatora – predstavnika europskih regija, odnosno autonomnih provincija (što bi značilo automatsko dokidanje i nacionalnih država i Vijeća EU), uz obrazloženje da bi se tako omogućilo funkcioniranje decentraliziranog europskog političkog sustava, odnosno male regionalne skupštine i regionalni parlamentarizam, te da ova umreženja funkcioniraju. d) Europski zastupnički dom i Europski senat bi, pak, činili Europski kongres u čijoj bi nadležnosti bio i proračun i sinkronizirana legislativa, dok bi treću najvažniju kariku vlasti u „Europskoj republici“ činio izravno birani od svih europskih građana tzv. europski predsjednik, s velikim izvršnim ovlastima; e) formirali bi se i tzv. transnacionalni izborni okruzi, striktno prema utvrđenom broju stanovnika: f) a oformile bi se i transnacionalne političke stranke …
I laicima je postalo jasno, nadati se, kako se u izloženoj projekciji novog europskog parlamentarizma unutar „Europske Republike“ radi o ambiciji izgradnje i novog sustava egzekutivnih vlasti i u zemljama članicama i na europskim razinama, a u svakom slučaju o dokidanju postojeće Europske komisije i dokidanju njezinog ogromnog birokratskog aparata. U ovoj točci biva, pak, i definitivno jasno da će prije nestati s političke karte Europe i svijeta tvorevina zvana EU nego će se razgraditi čvrsto umrežena i dobro uhljebljena tzv. briselska birokracija i tehnokracija.
Dakako, autorka je posve svjesna svih ovih problema, pa se na njih konkretno i ne obazire, nego radije govori o potrebi „europeiziranja uprava“ u toj novoj i neizvjesnoj konstrukciji vlasti u „Europskoj republici“. Ništa u ovom pogledu ne pomažu ni sladunjavi međunaslovi poput „Europa, bliska građanima, koja pričinjava zadovoljstvo“.
Europa treba novo „Mi“, to jest citoyens europeéns, europske građane, kao i novu političku filozofiju i političku kulturu, primjerice ljubav prema provinciji i multikulturalnim i kozmopolitiziranim gradovima, poručuje nam Ulrike Guérot, autorka izložene dražesne „europske političke utopije“ u dijelovima knjige s podnaslovima „Provinz-Power: „Small is beautiful“, Gradovi: biseri europske kulture, i dr. Time i definitivno čitateljima postaje jasno kako je ambicija izložene političke utopije „de-homogenizacija nacionalnih političkih prostora“, i to do 2045. godine, dakako u funkciji priprema za „Europsku Republiku“.
Vrijeme je, zaključuje Ulrike Guérot, „pripremiti emancipaciju Europe“, kako bismo ponovno mogli vidjeti kako je „Europa – Ljepotica“, s čime se mogu apsolutno složiti, kao i s ključnom porukom ove studije: neka živi „Europska republika“!