Piše: Akademik, prof. dr. Slavo Kukić
Javnost, nažalost, ne zna da se tim mišljenjima vrlo često manipulira – da medijski izvjestitelji, samo oni znaju zašto, u svojim glavama unaprijed stvore konstrukciju onoga što sirotu svijetu hoće „prodati“, a onda iz konteksta istrgnutim dijelovima bitno kompleksnijih sudova javnih ličnosti to serviraju kao mišljenje od njih, novinara, puno kompetentnijih.
Evo, recimo, prije koji dan sam pitan za komentar posjete hrvatskoga premijera BiH – da je tu svako malo, da je sada to u samo nekoliko dana učinio čak dva puta i da je oba puta po etničkom principu birao dijelove zemlje koje će obići. Rekoh tada da u toj vrsti posjeta, dolazile one iz Beograda ili Zagreba, ne treba i gledati nešto što je po automatizmu problematično – i signal na uzbunu, razumije se.
Naprotiv, one samo potvrđuju mnogo puta izrečeno kako BiH sa svojim susjedima čini neku vrstu spojenih posuda – i da će tako biti i u budućnosti bez obzira što su sve one zasebne, nezavisne i suverene države. Jer, pobogu, u BiH žive, i to kao jednakopravni i konstitutivni, dijelovi naroda koji su u njihovim državama dominantni. I zašto bi, ako je tako, bilo kome, samo po sebi trebalo biti sporno što, primjerice, hrvatski premijer češće nego u glavni grad dolazi u dijelove BiH gdje većinski žive Hrvati – i koje, među inim, njegova vlada i financijski pomaže? Uostalom, slijedi li se najbanalnija logika, i oni su građani ove zemlje. Bude li im, dakle, zbog pomoći koju dobiju, iole bolje, bolje je građanima BiH, zar ne – i to bi trebao biti razlog zadovoljstvu, a ne crv sumnje.
Sve to, istina, ne znači da je, kod posjeta najisturenijih ličnosti i iz Beograda i iz Zagreba, nevažno sve ostalo. Ne. Važno je, recimo, koliko se pri njihovoj organizaciji poštuju procedure koje su u međudržavnim odnosima i inače propisane – šeta li, drugim riječima, hrvatski premijer po ovoj zemlji kako mu se prohtije ili je pri svakoj posjeti, kojem god dijelu BiH ona bila upriličena, to prošlo procedure koje podrazumijevaju poštovanje njezina suvereniteta? U vezi s tim, priznajem, nemam informacija ali, budući se nisu čule i službene državne, pa i političke reakcije, pretpostavljam da se nije događalo ništa neuobičajeno.
Važno je, potom, kakve se poruke tijekom takvih posjeta šalju – poštuju li one suverenitet druge zemlje ili, pak, izazivaju asocijacije suprotna predznaka. U ovom drugom slučaju, doduše, i ne mora se dolaziti u BiH a da se izazivaju frustracije. U prilog tome, uostalom, svako malo svjedoče izjave hrvatske predsjednice – ali, zar više itko, i ovdje i s druge strane granice, tu gospođu i doživljava ozbiljno? Što se, pak, premijera zapadnih susjeda tiče, takvom vrstom žaoka se, po onome što uspjeh upratiti, i ne može operirati.
Na koncu, budući mu je u pratnji sve vrijeme bio i prvi čovjek BiH, predsjednik državnoga predsjedništva – istodobno i prvi čovjek sestrinske mu stranke s ovu stranu državne međe – važno je o čemu je sve to vrijeme hrvatski premijer s njim zborio. Jeli ga, recimo, u vezi sa suludim mu akcijama oko Izbornog zakona, ohrabrivao ili mu, narodski kazano, u brk „skresao“ – ono po principu, čovječe ohladi, to što činiš protiv je naroda u ime kojeg, tobože, i sam istupaš? Ako je svoju posjetu iskoristio da lideru HDZ dade do znanja kako mu je i u vezi s tim vjetar u leđa, nije dobro – i treba mu javno uzvratiti, Hrvati prije svega, da im prestane tako pomagati. No, u vezi s tim nemam informacija. Iako, ne želim vjerovati da je to činio – jer, to ne mogu činiti ni čestiti, ni dobronamjerni. A on mi se baš takvim doima.
Javnosti je, međutim – kao, uostalom, i u slučaju posjete srbijanskog predsjednika na kojoj se ovom zgodom ne kanim zadržavati – na jelovniku servirana samo jedna rečenica vlastitog mi stava. Koja – jer je njome izražen kritički odnos prema Čovićevim pokušajima interveniranja u izborni sustav – ni na koji način ne odražava moj odnos prema postavljenom pitanju. Zašto? Pa, jer se sve ostalo što rekoh nije uklapalo u konstrukciju koja je prethodno već bila napravljena – a moje ime je, kao eto, trebalo biti „potvrda“ njezine ispravnosti.
Zbog toga sam, priznajem, puno puta do sada i sam bio u dilemi treba li prema novinarima uvijek biti susretljiv? I treba li pristajati na razgovore koje neki od njih neće prenijeti nego ih, a pozivajući se na ugled kojeg uživate, tek iskoristiti da bi javnosti servirali svoju verziju istine – a što je, jezikom Chomskog, klasična strategija manipulacije. Ili treba, potpuno suprotno, prakticirati samo forme komunikacije s javnošću koje mogućnost strategije manipulacije potpuno isključuju – ovu koju, evo, primjenjujem i ovom prigodom.
Baš zbog tih dilema sam, očekujući da bi me se moglo pitati, odlučio o skupovima ljevice u vikendu iza nas ne reći ništa što bi se moglo zlorabiti – o njima želim, ono što mislim, reći izravno, bez tumačenja medijskih posrednika. Istog dana i u isto vrijeme, naime, održana su dva skupa bosanskohercegovačke ljevice – kongres Građanskog saveza, te zajednička sjednica glavnih odbora SDP-a i DF. A ta činjenica je, siguran sam, s odobravanjem dočekana i kod velikog dijela građana ove zemlje – kod svih kojima je „na vrh boga“ i zastrašivanja i nuđenja vlastitih prsa kao sigurnosti njihova nacionalnog opstanka.
Narod ove zemlje, još konkretnije, od stranaka političke ljevice očekuje zajedničko upiranje u kola društvenih promjena, u kola promjene političke paradigme, u kola koja će interesnim kriminogenim političkim grupa pretpostaviti dobro čovjeka. Ja, istina, ne vjerujem kako je za takve promjene, zbog bosanskohercegovačke stvarnosti koju se ne smije ignorirati, dovoljna samo politička ljevica. I zato, već godinu dana ponavljam kako je samo statistički istina da politički kolorit BiH čini više od stotinu političkih partija. Jer stvarno, ovdje su samo dvije. Jednu čine svi etnonacionalisti, i zajedničko im je da vlastitu zemlju, na ovaj ili onaj način, guraju u provaliju. U drugoj su svi ostali – stranke političke ljevice, ali i sve druge građanske političke partije, sindikati, nevladine udruge, građanski orijentirane ličnosti kojima je i samima do guše etnonacionalističkog balahanja.
Uvjeren sam, potom, da su, i pobjeda nad etnonacionalistima i promjena političke paradigme nakon nje, mogući samo svrstavanjem svih njih pod zajednički kišobran građanskoga otpora – kao i da je najveća odgovornost za takvo svrstavanje na strankama političke ljevice, onim dvjema najjačima posebice. Koliko je, međutim, sve to i realno očekivati? U takvu mogućnost sam, priznajem, želio vjerovati. No, danas mi, barem što se narednih parlamentarnih izbora tiče, ona djeluje poput utopije. Zbog čega?
U svojstvu gosta na kongresu Građanskog saveza, naime, i sam sudjelovah. I ražalostilo me ono što vidjeh i čuh – i na kongresu i nakon njega. Zašto? Zato što se radi o kongresu jedne od partija s lijevog političkog spektra. I što je logičnim na njemu bilo očekivati predstavnike svih partija građanskog političkog bloka, o onima s političke ljevice da se i ne govori – dvjema najjačima posebice. Ali, ništa od toga. Tik do mene dvije rezervirane stolice – jedna za SDP, druga za DF. I prazne. Od prve do zadnje minute.
Što je razlog tome? Ako je vjerovati onom što se s kongresne govornice dalo čuti, vlastite im kalkulacije. Kao, ako dobro razumjeh, hoće dvojica lidera da su oni šerifi – a tko je spreman pridružiti se, po njihovim pravilima dakako, može. Ako je prema onom čime im, samo koji kilometar odatle, uzvratiše, nerealne ambicije kongresmena – njihova čelnog dvojca posebice.
Što je od svega toga istina? Vrag bi ih znao. Bio sam, istina, u prilici i osobno svjedočiti odstupanje s čelnih pozicija prvih ljudi Građanskog saveza – i obrazloženje da to čine kako, zbog optužbi na njihov vlastiti račun, onih koje se tiču navodno bolesnih im ambicija, ne bi bili brana objedinjavanju političke ljevice. Ako je to točno, takav potez mi se čini neozbiljnim, i teško mi ga je braniti – kao što slične ludosti i sa sličnim obrazloženjima odobravao ne bih ni Nikšiću i Komšiću.
Ono, pak, u što sam siguran, na visini historijske zadaće nisu ni jedni, ni drugi. A siguran sam i da njihovoj subotnjoj komunikaciji aplaudiraju oni zbog kojih su zajedno morali biti – i tada i u vremenima koja dolaze. Jer, ako to ne mogu oni, stranke istog političkog predznaka, koliko je uopće realna ideja o građanskom bloku, o kojemu prvi ljudi SDP-a i DF-a i nakon zajedničke sjednice glavnih odbora zbore? I koliko uopće piju vode pozivi o udruživanju u front građanskog otpora etnonacionalistima kao slanci bosanskohercegovačkog spasa? Pozivi, koje i sam zadnjih godinu dana šaljem.
Ni u to više nisam siguran. Siguran sam tek da od njih neću odustati. I da ću ih sve do narednih parlamentarnih izbora, usprkos svemu, ponavljati. Hoće li, međutim, oni koga potaći i na razmišljanje – i činjenje dakako? Ne znam. Ove dosadašnje, nažalost, sudi li se po vikendu iza nas, nisu čuli – ili nisu željeli, svejedno – o činjenju da se i ne govori.