‘Bolja strana’ je naslov ciklusa kolumni/pripovijedaka od kojih svaka opisuje svakodnevne prepoznatljive situacije koje kao poruku imaju afirmaciju međusobnog poštovanja, razumijevanja i povjerenja kao i univerzalnu ideju o općem bratstvu i sestrinstvu među ljudima neovisno o bilo kojoj vrsti njihove pripadnosti i opredijeljenosti. Naziv ‘Bolja strana’ nosi ideju da u svakoj situaciji, ma koliko bila teška ili zamršena, uvijek postoji druga perspektiva – ona svjetlija, smislenija i ljudskija. Ovaj ciklus kolumni polazi od uvjerenja da nikada nije kasno napraviti zaokret: u razmišljanju, u odnosima, u vlastitom životu. ‘Bolja strana’ nije bijeg od stvarnosti, nego svjestan izbor da se u njoj pronađe ono što nas gradi, povezuje i vodi naprijed.
Piše: Miroslav Pilj
Na igralištu iza škole nogomet se igrao svakog dana. Nije to bilo pravo nogometno igralište. Travnatih dijelova bilo je više nego što je trebalo, a onih bez rupa manje nego što bi bilo poželjno. Golovi su bili dvije školske torbe na jednoj strani i dvije cigle na drugoj. Linije nisu postojale, pravila su se mijenjala prema dogovoru, a rezultat se ponekad zaboravljao čim bi lopta odletjela preko ograde.
Ali djeci to nije bilo važno. Njima je bilo dovoljno da imaju loptu. I malo prostora.
I dovoljno vremena da zaborave na sve ostalo.
Jednog dana, dok je utakmica već bila u punom jeku, na rubu igrališta pojavio se novi dječak. Stajao je nekoliko metara dalje. Bio je tamnije puti, tih i pomalo nesiguran. Odjeća mu je bila uredna, ali jednostavna. Ruke je držao uz tijelo i promatrao igru s izrazom lica čovjeka koji želi prići, ali ne zna kako.
Djeca su ga primijetila. Netko ga je pogledao. Netko nešto šapnuo drugome. Netko se okrenuo prema njemu, pa brzo nastavio igrati. Nije bilo otvorenog neprijateljstva. Samo ona tiha udaljenost koja se ponekad pojavi među ljudima kada ne znaju kako započeti razgovor.
Dječak nije razumio njihov jezik. A oni nisu razumjeli njegov. Između njih je stajala samo jedna prepreka. Riječi. A nekad je i jedna mala prepreka dovoljna da čovjek ostane sam. Utakmica je išla dalje. Lopta je prelazila s noge na nogu. Djeca su vikala, smijala se, svađala se zbog prekršaja koji se možda nije ni dogodio. Dječak je sve to promatrao.
Onda je jedan od igrača primijetio da stoji sam. Nije puno razmišljao.
Prišao mu je. Pokazao na loptu. Pa na njega.
„Igraš?“
Dječak ga je pogledao. Nije razumio pitanje. Slegnuo je ramenima. Igrač se nasmiješio.
Uzeo je loptu i lagano je šutnuo prema njemu. Lopta se zaustavila pred dječakovim nogama.
Nekoliko sekundi ništa se nije događalo. Dječak je pogledao loptu.Pogledao oko sebe. A onda je šutnuo nazad. Igrač je uhvatio loptu. Nasmiješio se. Ponovo mu je dodao. Igra je počela.
Bez predstavljanja. Bez objašnjavanja pravila. Bez pitanja odakle je. Bez pitanja zašto govori drugačije. Samo lopta. I dvije noge koje su je razumjele. Ubrzo su se priključili i ostali. Prvo jedan. Pa drugi. Netko mu je pokazao gdje treba stati. Netko mu je rukom pokazao da doda loptu. Netko je viknuo nešto što nije razumio, ali je po pokretima shvatio što treba uraditi.
I dječak je počeo trčati. Prvi put tog dana nije izgledao kao neko tko stoji sa strane.
Bio je dio igre. Dodavanja su postala njihov razgovor. Pogledi su postali pitanja i odgovori.
Pokreti ruku postali su rečenice. A osmijesi su govorili ono što nijedan jezik nije morao prevoditi.
Nije prošlo dugo, a dječak se počeo smijati. Onako iskreno, bez zadrške. Kao da je na nekoliko minuta zaboravio da je novi. Da ne poznaje nikoga. Da ne razumije riječi.
Onda je došao trenutak koji će svi pamtiti. Lopta je stigla do njega. Jedan dječak pokušao mu je uzeti. Drugi ga je slučajno gurnuo. Dječak je ostao sam pred golom.
Šutnuo je.
Lopta je prošla između dvije školske torbe. Gol. Na igralištu je nastao metež. Svi su podigli ruke.
„Gooooool!“
Potrčali su mu u susret. Grlili su ga. Tapšali po ramenu. Znao je da pripada. I zato se smijao. Bio je i njegov prvi mali korak prema ljudima koje do tada nije poznavao.Igra je trajala još dugo. Kada je konačno završila, svi su bili zadihani. Majice su bile mokre od znoja, koljena prašnjava, a lopta blatnjava. Djeca su se polako razilazila. Do sutra.
Sutradan se ponovo pojavio na igralištu. Ovoga puta nije stajao sa strane. Dočekali su ga. Igrao je.
U danima koji su slijedili, počeli su učiti jedni druge riječi. On je učio njihove.
Oni njegove. Neke su riječi izgovarali pogrešno pa bi se svi smijali. Neke su ponavljali deset puta dok ih ne zapamte. Ali riječi su bile samo početak. Jer prije nego što su naučili kako se kaže „dodaj“, već su znali dodati. Prije nego što su naučili kako se kaže „dođi“, već su ga zvali rukom. Prije nego što su znali kako se kaže „prijatelj“, već su se ponašali kao prijatelji.
I možda je baš to najvažnije. Čovjek često misli da prvo mora razumjeti drugoga da bi mu prišao. A možda je obrnuto. Možda prvo treba prići. Sjesti pored njega. Pružiti ruku. Dodati loptu. Ostaviti mjesto za stolom. Napraviti prostor u igri.
Jer kada nekoga uključimo, rušimo zid prije nego što smo naučili kako se zove.
Teško je ostati stranac kada ti neko doda loptu. Teško je osjećati se sam kada te neko pozove u igru. A teško je biti podijeljen kada zajedno slavimo isti gol.
Dječak tog prvog dana nije razumio što djeca govore. Ali je razumio njihov smijeh.
Razumio je njihovu radost. Razumio je kada mu je netko pružio ruku. A oni možda nisu razumjeli njegove riječi. Ali su razumjeli njega. Jer postoje stvari koje nijedan rječnik ne može dovoljno dobro prevesti. Dobrota. Povjerenje. Pripadanje. Prijateljstvo. Za njih nije potreban isti jezik. Ponekad je dovoljan samo jedan čovjek koji će napraviti prvi korak.
Jedna lopta. Jedan poziv. Jedno mjesto u igri. I odjednom, neko tko je do jučer stajao sa strane više nije stranac. Postane dio ekipe. Dio priče. Dio njihovog svijeta.
Jer razumijevanje ne počinje onda kada naučimo tuđe riječi. Počinje onda kada poželimo da čovjek pored nas ne bude sam. A ponekad je za to dovoljno samo pružiti loptu i reći:
„Igraš?“
Neke od najvažnijih rečenica u životu ne moraju biti izgovorene istim jezikom.
Dovoljno je da ih razumije srce.
Kratko o autoru
Pjesnik, likovni umjetnik, skladatelj, dramski pisac, novinar, radijski voditelj, scenarist… i možda još ponešto. Multimedijalni umjetnik Miroslav Miro Pilj. Desetljećima ovaj umjetnik stvara i živi umjetnost.
Rođen 1961. godine u Sarajevu, spisateljskim radom Miroslav Miro Pilj bavi se već od sedamdesetih godina, a početkom osamdesetih počinje i svoj kant-autorski rad, surađujući s brojnim glazbenicima i skladateljima. Autor je niza dramskih tekstova, likovno-poetsko-glazbenih performansa, kao i samostalnih likovnih izložbi predstavljenih u BiH i inozemstvu, a bio je angažiran i kao novinar i urednik nekoliko medijskih kuća.
Autor je i brojnih koncepata i scenarija za radijske i televizijske projekte. Sudjelovao je na međunarodnim kulturnim i mirovnim događajima, uključujući i Kongres Federacije mladih za mir u svijetu u Washingtonu. Pilj je član Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika HB, Društva novinara BiH, AMUS-a i Hrvatskog društva skladatelja i dopredsjednik je Udruge likovnih umjetnika HKD ‘Napredak’.
‘U korak s neMirom’ prva je njegova knjiga poezije, objavljena 1981.godine, a potom slijede zbirke poezije ‘Dijalog’, ‘Sva moja svitanja’, ‘Evo, sa i ja’, ‘Odgovor’, ‘U inat godinama’, ‘Lijepa riječ’, ‘MI nije jednako JA’ i ‘Više od sjećanja’, ‘Nocturno’… Pilj potpisuje i dramske tekstove ‘Zašto?’, ‘Krug’, ‘Čarobni prah’, ‘Sin’, monodramu ‘Ne žalim’…Ali, Pilj je i likovni umjetnik s dvije samostalne izložbe ‘Krila vremena’ i ‘Snaga vode’, ali i performer – performans ‘Do koga je – Istinite bajke i pjesme za odrasle’ izveo je više od 70 puta.