Najava američke administracije da bi pogubljenje vojnog ubojice Nidala Hasana moglo biti javno prenošeno uživo izazvala je oštre reakcije i otvorila pitanje vraća li se SAD praksi koju je napustio prije gotovo 90 godina. Dok zagovornici takvog pristupa ističu potrebu za ozbiljnim kažnjavanjem najtežih zločina, kritičari upozoravaju na opasnost pretvaranja smrtne kazne u javni spektakl, prenosi BBC.
U ljeto 1936. godine tisuće ljudi okupile su se na obali rijeke u američkoj saveznoj državi Kentucky kako bi svjedočile javnom vješanju crnca osuđenog za silovanje i ubojstvo starije bjelkinje. Muškarci, žene i djeca dolazili su iz različitih dijelova zemlje, a neki su čak prenoćili u blizini vješala kako bi osigurali što bolji pogled.
Bio je 14. kolovoza, a grad Owensboro nalazio se usred snažnog toplinskog vala. Procjenjuje se da se do pet sati ujutro, kada je pogubljenje trebalo biti izvršeno, okupilo oko 20.000 ljudi.
Rainey Bethea, siroče u dvadesetim godinama života, osuđen je na smrt nakon što je navodno priznao pljačku, silovanje i ubojstvo sedamdesetogodišnje Lischije Edwards.
Dan prije pogubljenja pojeo je posljednji obrok koji se sastojao od pržene piletine, svinjskih kotleta, pire-krumpira, ukiseljenih krastavaca, kukuruznog kruha, pite od limuna i sladoleda.
Događaj je privukao i brojne novinare, uključujući dopisnike iz Chicaga i New Yorka. Velik dio publike došao je vidjeti ženu za koju se govorilo da će izvršiti pogubljenje. Lokalni šerif preminuo je četiri mjeseca ranije, a njegova udovica preuzela je tu dužnost. Ipak, odbila je osobno povući polugu, pa su pogubljenje izvršili angažirani izvršitelji.
Prizor koji je uslijedio izazvao je veliko zgražanje, a javno pogubljenje postalo je simbolom okrutnosti i pretvaranja smrtne kazne u spektakl.
Posljednja javna pogubljenja u Americi
Betheino pogubljenje ostalo je zapamćeno kao posljednje veliko javno vješanje u SAD-u. Zbog reakcija javnosti i sramote koju je događaj izazvao, guverner Kentuckyja zabranio je javna pogubljenja 18 mjeseci poslije.
U Missouriju je 1937. godine održano još jedno vješanje kojem je prisustvovalo nekoliko stotina ljudi. Ono se smatra posljednjim javnim pogubljenjem u američkoj povijesti.
U desetljećima koja su uslijedila američke savezne države uglavnom su napustile praksu pogubljenja pred masovnom publikom, nastojeći izvršavanje smrtne kazne premjestiti u zatvorene prostore i ograničiti pristup javnosti.
Gotovo 90 godina poslije, međutim, ponovno se otvorilo pitanje javnog izvršavanja smrtne kazne.
Američki ministar obrane Pete Hegseth objavio je da vojska namjerava javno pogubiti Nidala Hasana, koji je 2009. godine ubio 13 nenaoružanih pripadnika američke vojske u vojnoj bazi Fort Hood u Teksasu.
Pentagon je potom objavio da bi pogubljenje strijeljanjem trebalo biti prenošeno uživo putem interneta.
„Ljudi moraju razumjeti da takvi postupci imaju ozbiljne posljedice”, izjavio je Hegseth.
Najava je izazvala šok među stručnjacima koji se desetljećima bave smrtnom kaznom i njezinim mjestom u američkom pravosudnom sustavu.
Podrška smrtnoj kazni u SAD-u u padu
Michael Radelet, profesor emeritus na Sveučilištu Colorado i dugogodišnji istraživač smrtne kazne, rekao je za BBC da nikada nije očekivao da će ponovno doći do najave javnog pogubljenja.
Prema podacima koje navodi, podrška smrtnoj kazni u SAD-u znatno je pala. Dok ju je 1994. godine podržavalo oko 80 posto Amerikanaca, danas je potpora na približno 52 posto.
Radelet ističe da se stavovi posebno mijenjaju kada se ispitanicima kao alternativa ponudi doživotni zatvor bez mogućnosti uvjetnog otpusta.
Iako još nije jasno kako će američka javnost reagirati na ideju televizijskog prijenosa pogubljenja, stručnjaci smatraju da bi takav događaj mogao privući milijune gledatelja.
Radelet upozorava da bi se time promijenila i sama percepcija smrtne kazne.
„Opravdanje za smrtnu kaznu postaje zabava… Ponesite kokice i pozovite prijatelje”, upozorio je, kritizirajući mogućnost da se pogubljenje pretvori u medijski spektakl.
„Karneval sadizma” iz 1936. ponovno izaziva strah
Sonya Lea, autorica knjige o Betheinom pogubljenju objavljene prošle godine, izjavila je da je osjetila duboku užasnutost kada je čula za najavu prijenosa Hasanove smrti uživo.
Događaj iz 1936. opisuje kao „karneval sadizma”, ističući da bi suvremena tehnologija mogla omogućiti da milijuni ljudi promatraju ono čemu je tada svjedočilo oko 20.000 okupljenih.
Lea je za povijest pogubljenja vezana i obiteljskim iskustvom. Njezini baka i djed bili su tek vjenčani tinejdžeri kada su prisustvovali vješanju. Za njihovo sudjelovanje saznala je tek nakon bakine smrti 2002. godine, kada je pročitala njezin zapis o događaju.
U njemu je baka opisala kako su bili dovoljno blizu da čuju pucanje Betheina vrata.
Godine istraživanja uvjerile su Leu da su brojni stanovnici Kentuckyja desetljećima ostali duboko potreseni tim događajem.
„Iskreno sam vjerovala da smo takvu razinu grotesknosti ostavili iza sebe, praksu kakvu danas povezuju tek s nekolicinom zemalja, poput Irana, Sjeverne Koreje i Afganistana”, izjavila je.
Dodala je kako je zabrinjavajuće što se SAD, zemlja koja se često predstavlja kao predvodnica demokracije i ljudskih prava, ponovno suočava s mogućnošću javnog pogubljenja.
Politička polarizacija i navikavanje na nasilje
Kurt Gray, profesor socijalne psihologije na Državnom sveučilištu Ohio, smatra da su politička polarizacija i sve oštrija retorika u SAD-u možda pridonijele stvaranju ozračja u kojem je takva najava postala moguća.
Prema njegovu mišljenju, dio građana možda podržava stroge kazne i želi vidjeti počinitelje najtežih zločina kažnjene, dok je dio javnosti jednostavno postao manje osjetljiv na nasilje.
„Neki Amerikanci možda žude za krvlju, ali vjerujem da mnogi to ne žele. Drugi su možda jednostavno postali desenzibilizirani”, rekao je Gray.
Pritom je upozorio da ravnodušnost ne treba automatski tumačiti kao podršku javnim pogubljenjima. Dio ljudi možda više ne reagira s jednakim šokom na nasilne događaje, što samo po sebi otvara ozbiljna društvena pitanja.
Ipak, postoje i istraživanja koja upućuju na smanjenje spremnosti Amerikanaca da prihvate nasilje kao način rješavanja društvenih problema.
Garen Wintemute, direktor Programa za istraživanje prevencije nasilja na Sveučilištu Kalifornije u Berkeleyju, rekao je da podaci anketa upućuju na smanjenu sklonost javnosti prema nasilju.
Podsjetio je i na reakciju predsjednika Konferencije katoličkih biskupa SAD-a, koji je najavu prijenosa pogubljenja opisao kao barbarsku.
„Javno pogubljenje nije ono što jesmo. Nije ono čemu kao država težimo”, poručio je Wintemute.
Američki potpredsjednik JD Vance, koji je katolik, izjavio je da neće gledati pogubljenje.
Predsjednik Donald Trump izbjegao je izravan odgovor na pitanje hoće li osobno pratiti prijenos, ali je potvrdio da je odobrio tu odluku.
„Zaista me nije briga na koji će način umrijeti, sve dok umre”, izjavio je Trump, dodajući da smatra smrtnu kaznu primjerenim načinom kažnjavanja Hasana.
Može li javno pogubljenje postati medijski spektakl?
Najava prijenosa Hasanova pogubljenja otvara niz pitanja o granicama državne moći, svrsi kažnjavanja i ulozi medija u društvu.
Zagovornici najstrožih kazni mogli bi tvrditi da javni prijenos šalje snažnu poruku potencijalnim počiniteljima te naglašava posljedice teških zločina. Kritičari, međutim, upozoravaju da javno izlaganje pogubljenja može potaknuti voajerizam, normalizirati nasilje i pretvoriti izvršenje kazne u oblik zabave.
Dodatno pitanje predstavlja i utjecaj takvog sadržaja na djecu i mlade, kao i mogućnost da se snimke šire društvenim mrežama izvan konteksta u kojem su prvotno objavljene.
Povijest Betheina pogubljenja pokazuje da masovno okupljanje oko državnog čina nasilja ne mora dovesti do većeg poštovanja prema pravosuđu. U tom je slučaju događaj, umjesto da učvrsti povjerenje u sustav kažnjavanja, izazvao zgražanje i pridonio zabrani javnih pogubljenja u Kentuckyju.
Hoće li najava iz Pentagona označiti stvarni povratak javnih pogubljenja u SAD-u ili će ostati izoliran slučaj, tek treba vidjeti. Jednako tako, ostaje otvoreno pitanje hoće li takav pristup pridonijeti odvraćanju od zločina ili će samo produbiti političke i društvene podjele.
Gotovo stoljeće nakon posljednjih javnih pogubljenja, američko društvo ponovno se suočava s dilemom: treba li izvršenje najstrože kazne biti čin pravosuđa koji se provodi izvan očiju javnosti ili događaj koji se prenosi milijunima gledatelja.
Odgovor na to pitanje ne tiče se samo smrtne kazne, nego i vrijednosti koje jedna država želi zastupati pred vlastitim građanima i ostatkom svijeta.