Prije dvije godine slušao sam predavanje jednog umjetnika iz Njemačke. Rođen je u Istočnoj Njemačkoj, ali se uspio mlad preseliti u Zapadnu Njemačku. Priča kako je u razgovoru sa svojim prijateljima tokom 1980-ih prognozirao da će do pada Berlinskog zida i ujedinjenja Njemačke doći oko 2000. godine; u društvu su ga smatrali jako optimističnim.
Piše: Franjo Šarčević/Prometej.ba
Ništa čudno. Samo nekoliko mjeseci prije pada Zida, 1989., Zbigniew Brzezinski, diplomat i geostrateg, svojevremeno savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Cartera, vatreni antikomunist, u svojim opservacijama vjerovao je u opstanak komunizma. Pad tog totalitarizma bio je doista veliko iznenađenje. O tome i ostalome izvrsno piše Boris Buden u knjizi Zona prelaska: O kraju postkomunizma.
Za malo vremena, komunistički režimi pretvorili su se u prah i pepeo. Isto se desilo s najpitomijim od njih, jugoslavenskim “socijalizmom s ljudskim licem”, na čijim ruševinama su se nakon agresija i bratoubilačkih ratova etablirali nacionalistički režimi. U slučaju Bosne i Hercegovine, iz jednog jednopartijskog sistema prešli smo u tri jednopartijska sistema, u tri jednoumlja.
Jednoga dana, a ne znam kada će taj dan doći i hoću li ga dočekati (ovdje, u nekoj drugoj zemlji ili uopće) – iz primjera s početka teksta vidimo koliko je budućnost nepredvidiva, doći će kraj i ovome nacionalističkom režimu i jednoumlju. Već po univerzalnom zakonu da svemu jednom dođe kraj. O čemu ću tada, budem li živ i zdrav, pričati svojoj djeci?
Pričat ću im kako su moja zemlja i njezin narod bili izloženi strahovladi, teroru režima. O tome kako je režim nastojao kontrolirati svaku poru društva, određivati ljudima što će misliti i koga će voljeti. O tome kako se režim preko svojih poslušnika, režimskih medija i novinara, aktivista i doušnika, obračunavao sa svima koji mu se nisu htjeli pokoriti. Kako je uništavao tragove prošlog života, kao da sva povijest počinje od njih. Pokazat ću im spiskove ljudi koji su bez konkursa i kriterija zapošljavani u javna poduzeća, telekome i elektroprivrede, a sve samo tako što su bili članovi režimske partije.
Takve ljude zvat ćemo hadezenjare, esdeanjare, dodikanjare…
Tako je bilo, draga djeco, za “velike stvari” u životu tražilo se da ponosno ističete člansku iskaznicu režimske stranke.
A život je bivao sve teži. Struja i grijanje su poskupljivali. U glavnome gradu bile su redukcije vode – s WC-om smo morali završavati u 22:59, tuširanje je zbog slabog pritiska često bilo nemoguće. Uza sve to, režimski aktivisti i propagandisti, među kojima čak i omladina na čelu režimskih studentskih organizacija, uvjeravali su nas da se i ne moramo toliko kupati i da je od osnovnih uvjeta za život mnogo bitnije što se grade vjerski objekti i nazivaju vjerski pozdravi.
Ljudi su iseljavali, masovno, u desecima tisuća. Režim se zbog toga nije brinuo. Njegovi podanici su ostajali i nastavljali ga učvršćivati.
Izmišljane su nove povijesti, nacionalne bajke, a škole i fakulteti su pretvarani u poligone za distribuciju jednoumlja. Obrazovanje je svakom godinom bivalo sve gore, režim ga je uzeo pod svoju kontrolu i budnim okom pratio odgoj svojih podanika.
Režimska klasa, uhljebljena na teret države preko stranke, nepotizmom i korupcijom, svim silama se ostrvljivala na protivnike njihovog totalitarizma i jednoumlja. Proglašavala ih je izdajnicima i neprijateljima naroda, imala radionice laži iz kojih su izlazile najgnusnije podvale prema čestitim ljudima.
Ako ste govorili i pisali protiv tog totalitarizma i ako niste vjerovali u službene “istine”, mogli ste očekivati klevete, prijetnje, nesigurnost.
Dat ću im na znanje da to nisu bila jednostavna vremena. Da su se u tom sistemu digle visoko mutivode i prelivode, mnogi ljudi kojima je knjiga bila teška, a motika mrska (Z.L.), da se patriotizam dokazivao mahanjem zastavama i busanjem u prsa, da su se cijenili razbojnici i palikuće (F.D.), da je veličina bošnjaštva, hrvatstva i srpstva bila važnija od veličine pročitanih knjiga i napisanih djela…
O zdravstvu koje je režim sustavno uništavao, o tome kako su korumpirani liječnici od maligno oboljelih izvlačili zadnje pare, o njihovoj baki i svima drugima koju bez “koverte” liječnik nije htio operirati – isti liječnik-političar koji je preko režimskog medija poručivao da nastavlja štititi strateške nacionalne interese.
Moći ću im pričati i o tome kako je totalitarni nacionalistički režim u kojem sam živio kontrolirao i vjerske zajednice. Kako je na čelna mjesta postavljao sebi blisko i odano svećenstvo, a ono koje mu nije htjelo biti blisko i odano proglašavao opasnošću za narod, izdajnicima i sumnjivcima.
Kad ovome mraku jednom dođe kraj, hadezenjare, esdeanjare i dodikanjare će se možda stidjeti što su to bili, možda će retuširati svoju prošlost i postupiti onako kako su prije njih postupile komunjare. Zato treba voditi evidencije, dokumentirati i čuvati na suhom i hladnom mjestu. Za potrebe lustracije.