Iz romana ‘Derviš i Smrt’ – Meša Selimović
— Ne činim ništa. Puštam da vrijeme prolazi, izgubio sam oslonac, nema više radosti u onome što radim.
— Ne smiješ tako da misliš. Preduzmi nešto, otimaj se.
— Kako?
— Kreni na put. Kud bilo. Kući, u Johovac. Promijeni kraj, lјude, nebo. Vrijeme je kosidbe. Zasuči rukave, stani među kosce, oznoj se, umori.
— Tužno je sad kod moje kuće.
— Onda, hajde sa mnom. Spremam se na put, do Save. Konačićemo u hanovima, među buhama, ili pod bukvama, proputovaćemo pola Bosne, preći ćemo i u Austriju, ako hoćeš.
Nasmijao sam se:
— Ti misliš da je putovanje svakome zadovolјstvo, kao tebi. Čak i lijek.
Taknuo sam u pravo mjesto, i žica je zabrujala. — Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremena na vrijeme — rekao je, paleći se. — Čak i više: da nikad ne zastane duže nego što je neophodno. Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovolјne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo, smireni, utješlјivo prevareni.
Nikad nisam znao kad će njegova riječ skrenuti u podsmijeh. Je li se plašio određene tvrdnje, ili nije vjerovao ni u jednu određenu?
— Zato ti neprestano odlaziš? Da sačuvaš privid slobode? Znači li to da slobode nema?
— Ima i nema. Ja se krećem u krugu, odlazim i vraćam se. Slobodan i vezan.
— Onda, treba li da idem ili da ostanem? Jer je svejedno, izgleda. Ako sam vezan, nisam slobodan. A ako je vraćanje cilј, čemu onda odlaženje?
— Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlјi čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš. Onda, spremi se na put. Ostavi tekiju hafiz-Muhamedu, oslobodi se ti njih i oni tebe, i budi spreman da se na mirnom konju, sa ranama na stražnjici, nađeš na kapiji drugog carstva.
— Nije baš slavno.
— Rane su rane, dervišino.
— Mjesto je malo nezgodno.
— Mjesto kao i svako drugo. Ne možeš jahati na glavi, nekome bi moglo izgledati čudno. Ličilo bi na pobunu. Onda, jesmo li se sporazumjeli?
— Jesmo. Nikud ne idem.
— Aman! Ličiš mi na hirovitu djevojku s kojom nikad ne znaš na čemu si. E pa, bradata mušičava djevojko, tvrdo si, izgleda, odlučio da ostaneš neodlučan. Ali ako promijeniš mišlјenje, ako ti dosadi da se rveš s jednom jedinom mišlјu, kao sa karandžolozom, potraži me, znaš gdje ćeš me naći.
Nisam htio da idem nikud iz kasabe. Želio sam da odem, jednom, ranije, da odlutam neznanim putevima. Ali to je bila prazna sanjarija, nemoćna želјa za oslobađanjem, misao o onome što ne može biti. Sad se više ne javlјa. Drži me ovo mjesto nesrećom kojom sam pogođen. Prikovala me, kao koplјem. Ostalo mi je malo misli, malo pokreta, malo puteva. Sjedio sam u bašči, na suncu, ili u sobi, nad knjigom, ili šetao pored rijeke, znajući da to činim po navici, bez volјe, bez uživanja. Ali sam se sve češće hvatao kako se osjećam ugodno na sunčevoj toplini, u onome što čitam, u odblјescima vode. Počelo je da biva obično, čak lijepo, spokojno. Činilo se da zaista zaboravlјam, u meni je vladala tišina. A onda bi me, neočekivano, bez vidlјiva razloga, bez misli koja bi ga izazvala, prostrijelio vatren ubod, kao mučan skriveni bol, kao grč. Šta je to? — pitao sam se, tobože iznenađen, bojeći se da priznam tu neželјenu uzbunu, zatrpavajući je sitnicama što su mi bile nadomak ruke ili misli.
A nešto sam očekivao.
Bio sam neodređena i promjenlјiva raspoloženja, kao čovjek koji nije ni zdrav ni bolestan, i koga povremeni znaci bolesti teže pogađaju nego da traju bez prekida.