Piše/prenosi: Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja
(Autorica je u tekstu prenijela kazivane emocije i iskustvo pacijenta tijekom doživljenog procesa rada na sebi)
Ljudi su mi kroz život govorili da krivo hodam i da hodam poput pingvina: “Uspravi se, ispravi, šta si se zgurio!”, vikao bi nastavnik, a kasnije i profesor tjelesnog kojeg nisam redovno ni radio zbog svojih, tada još meni, nesvjesnih psihičkih tegoba i muka koje su vremenom sve više rasle i širile se te privlačile samo probleme u mome životu.
“Sine šta si se zgurio, uspravi se!”, vikali bi roditelji; “Ovaj mali se zgurio kao da hoće imitirat patuljka…”, su silne izjave koje su mi upućivane i koje su me ubijale. To me strašno satiralo i vrijeđalo te zadavalo nevjerojatne rane.
Stalno bi se u hodanju uspravljao i širio te, nekako, pokušavao uspravno hodati što je izgledalo jako čudno i neprirodno, a meni izuzetno teško. Kao da nisam uopće bio svjestan svojih leđa i svoje proklete zgurenosti.
Liječnici nisu ništa posebno ustanovili osim toga da sam, navodno, u pubertetu naglo izrastao pa se zato krivim kada hodam. Bio sam jako potišten zbog toga. Nisam vidio izlaza. Satirao sam glavu od to pa sam, htio-ne htio, “prihvatio” to kao dio svog života, kao “križ” kojeg moram nositi iz dana u dan. Iako je bilo upitno koliko sam uopće mogao prihvatiti svoju pogrbljenost koja je urušavala moje kosti, moju ravnotežu, moj izgled. Zdravlje, općenito!
Kad sam krenuo na terapiju i s njom se upoznavao pa tako i sa ‘odzemljenim’, opsjednutim traumama u sebi, što je za mene bilo sve ‘hiper novo’, ‘vau zar to i ovo postoj, može i ima, došla su na red i moja leđa.
Mislio sam: Ma daj, psihoterapija, malo da se popriča, smiri i eto ti, a ostalo ću ja nekako i doktor’.
Ali, NE!!!
Kad sam terapeutkinji ispričao o čemu se radi rekla mi je da se ustanem i stanem što sam i učinio. Nakon što je promotrila moje tijelo, u kratkom roku je rekla “uzrok tvoje pogrbljenosti je oralna rana”!
Začudio sam se na tu njenu izjavu. Nisam imao pojma ni što to znači ni što dalje s tim ali sam kroz daljnji terapijski rad naučio što krije oralna rana tako da su na vidjelo počele izlaziti grozne stvari koje su se tako prirodno ušuljale u mene i smjestile poput prevarantskog, namazanog, a ujedno i “jako simpatičnog” prodavača pokvarenih ali prekrasno upakiranih kućanskih aparata čiji te osmijeh i priča na kućnim vratima toliko omami da se zaljubiš u sve to, te ga pustiš u kuću i sve mu kupiš i još mu ponudiš da ostane kod tebe i smjesti se kao u svojoj kući.
I onda kreće problem koji se ne može zaustaviti, a tebi ljudi govore da nisi normalan, šta si ga pustio u kuću.
Vidiš da ti se ti aparati kvare, kuća ti se raspada, taj prodavač upravlja s tobom, ali ne, ti ga pravdaš jer si naučio da svakoga treba prihvatiti i ljubiti i da treba trpjeti i da je to Bogu drago i milo i da si ti potpuno OK i onda kada ti kuća nestane i prodavač neprimjetno ode i završiš na ulici tek tada vidiš da si golemo i jako pogriješio te da si gadno prevaren i da ispočetka, iz temelja, korijena moraš ponovno sagraditi svoj dom u velikim mukama i kajanjima, a tvoj dom još tada zapravo nije bio do kraja ni izgrađen, ni gotov.
Tako vam to otprilike izgleda.
Moji strahovi, negativna uvjerenja, rane, moj osjećaj inferiornosti, poraženosti, iskorištenosti i bezrezervnog davanja sebe su me krivile i vukle prema dolje, jedna hrpa traumatskog materijala koji mi se doslovno natovario na leđa i zagorčavao život te kojeg je trebalo dio po dio obrađivati i skidati pri čemu bi se na terapijama znao kupati u znoju, tresti te vikati.
Koliko god sam u životu pokušao na različite načine izaći na kraj sa svim svojim demonima u meni, nije do kraja nikako uspjelo, bilo je jače od mene, tek je psihoterapija sve promijenila, izliječila, zaokružila te me dovela u centar, na pravo mjesto, u red, i to sasvim prirodno i mirno, zapravo me dovela u moju originalnost, u pravoga i zdravoga mene.
Moja leđa se nisu odmah ispravila nakon jedne terapije, prošlo ih je više, jer se sloj po sloj koji se u meni nataložio morao skidati. Taj otpad, to atomsko smeće koje kvari i remeti Božji red u meni, odnosno, nama pa i svemu oko nas.
Ali se čovjek izbori, izdrži, pobijedi na kraju, ima cilj do kojeg kopa, pa do kojeg i dođe, a ono što mi je iskrivilo leđa bilo je sljedeće…
Nastavlja se…