Radno mjesto visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (OHR) zasigurno je jedan od najizazovnijih, ali i najplaćenijih poslova u europskoj diplomaciji. Uz mjesečnu neoporezivu plaću od 24.000 eura, besplatno stanovanje i pokrivene troškove reprezentacije, ova dužnost sa sobom nosi rad u gotovo nemogućim uvjetima te neprestano propitivanje smisla njezina postojanja. Otkako je u studenome 1995. godine u Daytonu zacrtan ovaj mehanizam civilnog nadzora, a potom i formalno verificiran Rezolucijom 1031 Vijeća sigurnosti UN-a, prošlo je više od tri desetljeća. Danas, u lipnju 2026. godine, pitanje izbora novog visokog predstavnika izazvalo je duboki institucionalni i politički raskol unutar same međunarodne zajednice.
Povijesni kontekst i evolucija “guvernerskih” ovlasti
Prvi visoki predstavnik, Šveđanin Carl Bildt, priznao je da mu je to bio najteži posao u karijeri. Iako je Rezolucija 1031 formalno navela da se funkcija uvodi “slijedom zahtjeva” lokalnih strana (Hrvata, Bošnjaka i Srba), stvarni kreator bio je Washington, s ciljem podcrtavanja odgovornosti domaćih aktera za mirovni proces. Ključno tijelo za upravljanje ovim procesom postao je Upravni odbor Vijeća za provedbu mira (PIC), koji je u početku brojao 11 članova, uključujući i Rusiju, koja se iz njega povukla u veljači 2022. godine zbog neslaganja s daljnjim opstankom OHR-a.
Preokret u načinu djelovanja dogodio se tijekom mandata Španjolca Carlosa Westendorpa, kada su 1997. godine na sastanku u Bonnu uvedene takozvane “bonske ovlasti”. Suočena s potpunom blokadom domaćih političara oko temeljnih simbola poput zastave ili valute, međunarodna zajednica pretvorila je visokog predstavnika iz koordinatora u guvernera s ovlastima nametanja zakona i smjenjivanja demokratski izabranih dužnosnika. Te su ovlasti obilato koristili i njegovi nasljednici: Wolfgang Petritsch (fokusiran na povratak imovine izbjeglicama), Paddy Ashdown (pod čijim su pritiskom ustrojene Oružane snage BiH) te Christian Schwarz-Schilling, koji je postavljen bez formalne rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a u nadi da će biti posljednji visoki predstavnik.
Kronologija mandata pod sjenom blokada i otpora
Tijekom mandata Slovaka Miroslava Lajčáka, 2008. godine usvojen je ambiciozni Plan 5+2, koji je definirao uvjete za zatvaranje OHR-a. Taj plan, koji uključuje rješavanje državne i vojne imovine te pozitivnu procjenu političke situacije, ni nakon 18 godina nije u potpunosti ispunjen. Sljedeći predstavnik, Austrijanac Valentin Inzko, ostao je na dužnosti najdulje (od 2009. do 2021. godine), a njegov mandat završio je nametanjem zakona o zabrani negiranja genocida, što je izazvalo oštru reakciju vlasti u Banjoj Luci i novu političku krizu.
Posljednji visoki predstavnik u punom kapacitetu, Nijemac Christian Schmidt, stupio je na dužnost u kolovozu 2021. godine, ali bez potvrde u Vijeću sigurnosti UN-a, zbog veta Rusije i Kine. Moskva i Peking stoga su ga smatrali “građaninom Njemačke na privremenom boravku”, što je Miloradu Dodiku poslužilo kao izgovor za ignoriranje njegovih odluka. Unatoč pravnim kontroverzama i diplomatskom bojkotu, Schmidt je donio dalekosežne izmjene Izbornog zakona, kojima je povećan broj zastupnika u Domu naroda Federalnog parlamenta. Dok je za Hrvate to bio ključni korak u zaštiti ravnopravnosti i sprječavanju izbornog inženjeringa, bošnjačke su stranke tu odluku osudile kao cementiranje etničkih podjela.
Sukob koncepcija: Washington za gašenje, Pariz i Berlin za čvrstu ruku
Nakon Schmidtova odlaska, mjesto visokog predstavnika ostalo je upražnjeno, a on trenutačno obavlja dužnost u tehničkom mandatu. Novu dimenziju raspravama dala je nedavna izjava američke diplomacije da je “era izgradnje države pod vodstvom SAD-a prošla”. Washington se sada zauzima za to da novi visoki predstavnik ima znatno uži mandat te da njegova glavna zadaća bude prijenos preostalih izvršnih ovlasti na institucije Bosne i Hercegovine, što bi vodilo konačnom gašenju OHR-a.
Međutim, to je stajalište izazvalo ozbiljan sukob unutar zapadne koalicije. Na stolu su trenutačno dva posve različita politička koncepta i dva kandidata:
- Antonio Zanardi Landi (76): Talijanski diplomat i bivši veleposlanik u Srbiji, Svetoj Stolici i Moskvi. Njegovu kandidaturu snažno podupiru Sjedinjene Američke Države, Japan i Turska. Landi predstavlja politiku usmjerenu na brzo i kontrolirano gašenje Ureda visokog predstavnika te prepuštanje odgovornosti lokalnim institucijama.
- René Troccaz (66): Francuski diplomat i trenutačni posebni izaslanik za Zapadni Balkan. Iza njegove kandidature čvrsto stoje Pariz, Berlin i London. Troccaz personificira nastavak politike “čvrste ruke” i zadržavanje snažnog međunarodnog nadzora nad institucijama u BiH, s obzirom na procjene da je zemlja i dalje duboko podijeljena i nestabilna.
Na posljednjem sastanku Upravnog odbora PIC-a, održanom početkom lipnja, jedinstvo Zapada je ozbiljno narušeno i dogovor nije postignut. Dok se čeka konačni ishod ovih diplomatskih pregovora, Bosna i Hercegovina ostaje politički duboko podijeljena i nesigurna država, još uvijek daleko od institucionalne stabilnosti i članstva u Europskoj uniji. Iskustvo pokazuje da svaki korak unatrag koji naprave Sjedinjene Države ne ostaje prazan prostor, već stvara vakuum koji brzo mogu ispuniti suprotstavljeni globalni interesi, što situaciju u regiji čini dodatno krhkom.
(izvor: jutarnji.hr)