Baš sada u ovim dvjema zemljama traje pokolj nad kršćanima, ubijaju djecu, starce, žene… O tome se malo govori.
U Nigeriji i Sudanu danas se odvija jedan od najtežih progona kršćana na svijetu – uz masovne pokolje, spaljene crkve, protjerane zajednice i silovanja koja se sustavno koriste kao oružje rata i terora. Unatoč alarmantnim brojkama, taj se dio Afrike često pojavljuje tek u kratkim vijestima, dok se stvarnost za milijune vjernika svodi na svakodnevno pitanje – hoće li preživjeti sljedeći napad.
Nigerija – ‘nulta točka‘ progona kršćana
Organizacije za ljudska prava već godinama upozoravaju da je Nigerija postala “nulta točka” globalnog progona kršćana. Prema podacima nigerijske istraživačke skupine Intersociety, od 2009. do 2023. u toj je zemlji ubijeno najmanje 52 tisuće kršćana, a više od 18,5 tisuća ih je oteto i smatra se da mnogi nisu preživjeli zatočeništvo. U istom razdoblju napadnuto je ili uništeno više od 20 tisuća crkava i kršćanskih škola, što potvrđuje da se radi o sustavnoj kampanji uništavanja vjerske infrastrukture, a ne o nizu izoliranih incidenata.
Open Doors, globalna organizacija koja svake godine objavljuje World Watch List progonjenih kršćana, u svom izvješću navodi da je Nigerija među najopasnijim državama na svijetu za pripadnike kršćanske zajednice. U jednom od posljednjih izvješća, čak 72 do više od 80 posto svih kršćana ubijenih zbog vjere u svijetu otpada na Nigeriju, što znači da je ta zemlja odgovorna za veliku većinu “vjerskog krvoprolića” na globalnoj razini.
U Nigeriji živi 51 – 54 % muslimana i 46 – 49% kršćana. Formalno, nijedna vjerska skupina ne “vlada” Nigerijom, jer je država ustavno sekularna, ali u praksi muslimanska elita sa sjevera često drži ključne poluge savezne vlasti.
Problem je u tome što država često slabo reagira ili zatvara oči pred napadima, što dio aktivista naziva “sudioništvom” vlasti.
U službenim izjavama savezne vlade i guvernera sjevernih, većinski muslimanskih saveznih država napadi se redovito osuđuju, a nasilje se opisuje kao “kriminal”, “sukob zajednica” ili “sigurnosni izazov”, bez jasnog priznanja da su kršćani često ciljani zbog vjere. Istodobno, brojna izvješća (Intersociety, crkvene organizacije, novinarske istrage) navode da vojska i policija u mnogim slučajevima kasno reagiraju, rijetko procesuiraju počinitelje, a ponegdje su pojedini pripadnici sigurnosnih snaga čak optuženi da surađuju ili dijele informacije s militantnim skupinama.
Aktivisti poput Emeke Umeagbalasija govore o “sudioništvu države” i tvrde da je dio političke i sigurnosne elite sklon umanjivati napade na kršćane jer se uklapaju u širu strategiju širenja utjecaja radikalnih islamističkih skupina na terenu.
S druge strane, analize BBC‑ja, DW‑a i Faktografa naglašavaju da terorističke skupine napadaju i muslimane koji im se protive te da nije dokumentirano da federalna vlada službeno potiče genocid, nego da je riječ o kombinaciji ekstremizma, slabih institucija, korupcije i etničko‑vjerskih tenzija.
Napadi s više strana
Napadi dolaze s više strana: od džihadističkih skupina Boko Haram i Islamske države Zapadne Afrike (ISWAP), preko naoružanih skupina povezanih s dijelom fulanskih nomada, pa sve do lokalnih milicija koje, prema iskazima svjedoka, često djeluju nekažnjeno. Udarci se ponavljaju po istom obrascu – napad na sela tijekom noći, ubijanje muškaraca i starijih, otmice žena i djece, pljačka, paljenje kuća i crkava. Preživjeli završavaju u kampovima za interno raseljene osobe, gdje ih dočekuju glad, bolesti, trauma i vrlo ograničen pristup školovanju i zdravstvenoj skrbi.
Procjene o 52 tisuće ubijenih kršćana od 2009. do danas potječu iz kombinacije lokalnih izvještaja, analiza organizacije Intersociety, podataka kršćanskih udruga i parlamentarnih rasprava u SAD‑u i Europskoj uniji. Iako je preciznu brojku nemoguće dokazati u ratnim i poluratnim uvjetima, konsenzus organizacija za ljudska prava jest da je razmjer nasilja iznimno visok – tisuće ubijenih svake godine, uz desetke tisuća raseljenih.
Američka Komisija za međunarodnu vjersku slobodu (USCIRF) u svom izvješću za 2025. godinu preporučuje da se Nigeriju službeno označi kao “državu od posebne zabrinutosti” zbog raširenih i teških kršenja vjerskih prava. U istom dokumentu navodi se da “kršćanski Nigerijci nose glavni teret nasilja, uključujući spaljivanje sela i uništavanje crkava, uz vrlo mali napor države da spriječi napade ili kazni počinitelje”. Mnogi promatrači zato tvrde da problem nije samo u ekstremističkim skupinama, nego i u nekažnjivosti i pasivnosti dijela državnog aparata.
Dok je Nigerija već godinama sinonim za džihadističko nasilje, Sudan je posljednje dvije godine postao novi epicentar progona kršćana, i to usred krvavog rata između Sudanske vojske (SAF) i paravojnih Snaga za brzu potporu (RSF). Sudan se u izvješćima Open Doorsa redovito nalazi pri vrhu ljestvice najopasnijih država za kršćane, a u zadnjem izvješću zauzima sedmo ili osmo mjesto u svijetu.
Većina sudanskih kršćana živi u regijama poput Južnog Kordofana i planina Nuba, gdje se ratni sukob prelama preko lokalnih civilnih zajednica. Prema izvještaju organizacije Christian Solidarity International i lokalnih partnera, na sam Božić, 25. prosinca 2025. dron Sudanskih oružanih snaga napao je procesiju vjernika koji su pješice išli na misu u selu Tulushi u Južnom Kordofanu. U tom je napadu ubijeno najmanje 11, a ranjeno najmanje 18 kršćana – cilj nije bila vojna meta, nego skupina civila koja je slavila najvažniji kršćanski blagdan.
Lokalni odvjetnici i aktivisti u razgovoru za Morning Star News i druge medije navode da to nije izoliran incident, nego dio šireg obrasca – sela i crkve u planinama Nuba često su meta zračnih i topničkih napada, a stanovnici izvještavaju o “učestalim bombardiranjima” naselja i bogomolja. Mnogi sudanski kršćani zato žive u stalnom strahu da će liturgija, krštenje ili božićna procesija postati meta granate ili drona.
Seksualno nasilje i otmice kao oružje
Uz ubojstva i bombardiranja, u Nigeriji i Sudanu posebno mjesto zauzima seksualno nasilje – silovanja i grupna silovanja koja se koriste kao metoda terora i poniženja. Preživjele žrtve i organizacije koje rade na terenu govore o otmicama djevojaka i mladih žena, prisilnim brakovima, konverzijama pod prijetnjom smrti te sustavnim silovanjima u logorima i skrovištima naoružanih skupina.
USCIRF i druge organizacije ističu da su mnogi internirani kršćani, osobito žene i djeca, pretrpjeli višestruke traume – gubitak doma, ubijene članove obitelji, mučenja, seksualno nasilje – i da gotovo ne dobivaju psihološku pomoć. U kampovima za raseljene osobe pristup obrazovanju i zdravstvenoj skrbi je minimalan, a djeca često rastu bez škole i bez perspektive, što ih čini ranjivima na novačenja i daljnju radikalizaciju.
Još malo o motivima…
Iza nasilja nad kršćanima u Nigeriji i Sudanu stoje različiti, ali povezani motivi. U Nigeriji ekstremističke skupine nastoje teritorijalno i ideološki ovladati područjima u kojima žive kršćani, često uz pozivanje na radikalne interpretacije islama. Spaljivanje crkava, zatvaranje ili protjerivanje svećenika i pastora te uništavanje škola i zdravstvenih centara dio je strategije “brisanja” kršćanske prisutnosti na terenu.
U Sudanu se kršćani često nalaze doslovno “na liniji vatre” između zaraćenih frakcija, ali su, prema izvještajima, i ciljano mete – osobito u područjima gdje je kršćanska zajednica snažno povezana s opozicijskim ili pobunjeničkim skupinama. Povijesno nasljeđe islamističkog režima Omara al‑Bašira i dalje je prisutno u dijelu struktura moći, a kršćani se doživljavaju kao “ideološki neprijatelji” ili “zapadni agenti”.
Što kaže svijet
Open Doors, USCIRF, Genocide Watch i brojne kršćanske organizacije godinama apeliraju na međunarodnu zajednicu da odlučnije reagira – sankcijama, pritiskom na vlade Nigerije i Sudana, jačanjem mirovnih misija, ali i konkretnom zaštitom žrtava. Dio američkih i europskih političara otvoreno govori o “genocidu nad kršćanima u Nigeriji” i traži da se ta zemlja službeno označi kao država koja sustavno krši vjerske slobode.
Ipak, na terenu se promjene sporo vide. Napadi se nastavljaju, počinitelji rijetko završavaju pred sudovima, a kršćanske zajednice ostaju prepuštene vlastitim improviziranim stražama i ograničenoj pomoći humanitarnih organizacija. Dok međunarodni forumi raspravljaju o formulacijama i diplomatskim notama, u selima Nigerije i planinama Nuba broj grobova i spaljenih crkava nastavlja rasti.