Ramac, profesor, pastir Ilija Šarčević odlučio je ostati u svojoj Rami. Ne može on bez nje, a ni ona bez njega, rodni kraj se urezao u kosti. „Prirodne ljepote, vode, šume, planine, biljni i životinjski svijet, sve se to duboko urezalo u mene i tjera me da tu živim i borim se dok tu živim“, kaže upitan je li mislio otići. S fakultetskom diplomom ne libi se biti ni pastir, pa školske klupe nadopunjuje čuvanjem ovaca. Poručuje da nije sramota biti pastir, nego “čobanin”. Evo i njegove priče:
Razgovarala: Kristina S. Perić/Republikainfo.com
Što trenutačno radite i gdje živite?
-Sezona je poslova koje treba obaviti dok traje godišnji odmor, ljetni radovi su u punom jeku. Trenutačno sam okupiran radovima na polju, kosidbom i spremanje sijena za zimnicu. Upućeniji znaju da taj posao nije nimalo jednostavan, iako možda nekome tako djeluje. Budući da su zime u našem kraju dosta teške i duge, treba svake godine spremiti oko sedam vagona sijena (700 metara, 70 000 kilograma), što je dovoljno za prehranu oko 320 ovaca u zimskom razdoblju. Nakon završetka nastave, pomagao sam ocu u šišanju ovaca. Dijapazon poslova koje obavljam je izrazito širok, kad nađem vremena proučavam floru i faunu ramskog područja, fotodokumentiram, a imam u planu u budućnosti nešto o tome i napisati. Živim sa suprugom Ana-Marijom i kćerkom Lucijom u Rumbocima, selu u općini Prozor-Rama, radim u osnovnoj školi u Ripcima. Farma ovaca nalazi se na Zahumu, planinskom selu u blizini granice s općinom Kupres, pa tu uglavnom obavljam mnogobrojne poslove. Mjesec srpanj provedem na Vukovskom polju, istočnom dijelu Kupreškog polja gdje se nalaze livade koje iznajmljujemo od mještana.
(foto 3: Ilija se bavi fotodokumentiranjem flore Ramskog kraja, na ovoj fotografiji se nalaze Bosanski ljljani, inače endemska biljka BiH)
Što ste po struci?
– Zvanje profesora biologije i kemije stekao sam na Sveučilištu u Mostaru 2009. godine, a pored toga uspješno obavljam mnoge poslove za koje nemam diplomu: kosac, mehaničar, stočar, mesar, veterinar… Volim također planinariti. Pored rečenog, pratim i političku i društvenu situaciju, ponekad dajući svoje mišljenje na društvenim mrežama.
Jeste li vi i supruga razmišljali da odete iz BiH, da napustite Ramu?
– Smatram da se samo jedno mjesto na svijetu može zvati dom, ostalo mogu biti boravišta. Čovjek je prirodno biće, sklon promjenama, promjeni boravišta radi sigurnosti ili nekih drugih razloga. Živimo u Bosni i Hercegovini, disfunkcionalnoj državi, bez bilo kakvog pomaka na bolje, sa tendencijom odlaska mlade populacije i jednostavno ne možemo a da ne razmišljamo o odlasku. Supruga je 2011. godine stekla zvanje mag. ekonomije na Sveučilištu u Zagrebu, a nakon udaje preselila se u Ramu te još nije imala priliku raditi bilo gdje u struci. Političke oligarhije od rata do današnjeg dana čine sve da ljude otjeraju sa svojih ognjišta, sve pod krinkom nekih viših nacionalnih ciljeva, a njihov cilj je jasan: kako što više javnog novca učiniti privatnim. Obezvrijeđene su sve ljudske vrline, kolektivno smo zakazali i ne vidim izlaza iz ovakve situacije niti pomaka nabolje. Unatoč svemu tome, ne odustajem i ne predajem se, radim i borim se za sebe i druge. Ljudi su previše zagrizli za nacionalne kategorije, pa se u velikoj mjeri mrze ili ne podnose, što me deprimira. Često sam na meti tzv. čuvara nacionalnih svetinja i prema njihovoj kategorizaciji nisam dobar Hrvat. Sve to stvara dozu ogorčenosti i razlog da razmišljamo o nekom drukčijem ambijentu.
Bili ste asistent na fakultetu. Kako to da niste ostali barem u Mostaru?
– Dobro ste informirani. Nakon upisa na Pedagoški fakultet Svučilišta u Mostaru, kasnije Fakulteta Prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti, smjer biologije i kemije, osjetio sam ljubav prema znanosti, a trudio sam se nešto i postići, za osobnu satisfakciju. Znanje koje su prenosile divne osobe (bilo je i onih koji su zalutali u posao), asistenti i profesori, razvijalo je u meni poticaj da se nasatvim baviti znanstvenim radom. Nije mi namjera sebe stavljati u neki viši plan ili se isticati, ali radio sam svoj posao studenta iskreno i s ljubavlju prema znanosti, ne sa namjerom da postanem popularan, nego da obogatim sebe znanjem, a možda nakon toga i druge. Nakon što sam diplomirao nije bilo „slobodnog“ mjesta na fakultetu iz određenih kolegija na koje sam bio predložen od predmetnih profesora. Radno mjesto za asistenta otvoreno je 2013. godine te sam primljen kao vanjski suradnik na kolegiju Svitkovci/Vertebrata, kao asistent, a taj sam posao radio naredne tri godine. Kako se u tome razdoblju nisam mogao napredovati u struci, jer sam morao raditi i u osnovnoj školi, a na fakultetu sam bio honorarno, odlučio sam 2016. godine prekinuti svoj aganžman na fakultetu. Lijepo životno iskustvo, unutarnje zadovoljstvo je rad s mladim ljudima. Trudio sam se prenijeti znanje, a koliko sam u tome uspijevao ne znam, znam da se uvijek može bolje.
Što vas ‘vuče’ u Ramu i može li se gore živjeti vlastitim trudom i radom?
– Rama, regija između Bosne i Hercegovine, u novije vrijeme njeni se stanovnici izjašnjavaju uglavnom kao Hercegovci, ali ako mene pitate ja sam Ramac. Rama je za mene predivno mjesto, meni najljepše, naravno da postoje i ljepša mjesta i „normalniji“ ljudi, a meni su moji Ramci najdraži i kada me kritiziraju i prozivaju, označavaju ili pakoste, oni su moji. Prirodne ljepote, vode, šume, planine, biljni i životinjski svijet, sve se to duboko urezalo u mene i tjera me da tu živim i borim se dok tu živim. Kao i mnoga druga mjesta u BiH tako ni Rama nije imuna na iseljavanje, a to me jako žalosti. Ostati bez prijatelja, susjeda (komšija) nije jednostavno, živjeti s tim nije lako, pusti domovi, ulice bez djece, sve su to pritisci koji su prisutni i kod mene. Da bi se dostojanstveno živjelo, mora se biti multipraktičan i jako požrtvovan.
Vaši roditelji se bave stočarstvom, pa im aktivno i pomažete i u tom poslu. Ne znam puno magistara biologije koji bi bili spremni raditi oko ovaca. Je li i to poruka koju vi svojim primjerom šaljete okolini?
– Roditelji se stočarsvom bave više od tri desetljeća. To je obiteljski posao, koji ako želi opstati mora imati podršku od svih ukućana. Pored roditelja tu smo bili nas četiri brata i kako je tko rastao tako je dobijao obaveze. Kako sam rastao u takvom ambijentu nije mi naporno ili omalovažavajuće raditi poljoprivredne poslove. Naše društvo nije dovoljno doraslo, da seljaka više cijeni i često se na seljaka gleda kao na „seljačinu“. Za mnoge ljude je nespojiva kategorija profesora i pastira (ne volim upotrebljavati riječ čoban, jer su čobani uglavom na čelima političkih stranaka i religijskih zajednica). Često vikendom zamjenim oca u pastirskom poslu, to mi daje odušak od svakodnevice. Ja sam odgajan na jedan drugačiji način i ne bih želio nikome sugerirati ili biti putokaz da radi ovaj posao, koji nije idiličan – da je jednostavan i jako unosan ne bi naša sela i planine bile puste. Mora se poznavati mnogo stvari da bi se na ovom našem divljem tržištu uspjelo. Iskeno mnogo je jednostavije do sigurnoga života sa puno manje poteškoća doći na nekom drugome mjestu pa makar to bila i daleka i hladna Finska. Životinje svaki dan moraju jesti, nema tu godišnjem odmora, vikenda, blagdana, pričekati dok prođe kiša, snijeg, vjetar, jednostavno svaki dan moraš biti na usluzi.
Čujem da su u obitelji imate “žicu” za znanost i duhovnost. Vi ste u znanosti, a tko su članovi obitelji koji imaju tu duhovnu crtu?
– Moja majka je rodila petoro djece, svih pet sinovi. Nažalost u prošlom smo ratu ostali bez najastarijeg brata, pa sam ulogu najstarijeg preuzeo ja. Trenutno u Rumbocima živim samo ja sa suprugom i kćeri, roditelji su na planini. Brat Franjo radi na Univerzitetu u Sarajevu i priprema doktorsku disertaciju iz matematike, pa uskoro u obitelji očekujemo i prvoga doktora znanosti. Brat Jozo krenuo je nešto drugačijim stopama, sa više afiniteta za filozofijom i telogijom, te je franjevac u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Najmlađi brat Mato na diplomskom je studiju u Grazu na mašinskom fakultetu.
Ne želim isticati time ništa posebno i govoriti o nečemu nadnaravnom, kao biolog i osoba koja radi već dovoljno dugo sa djecom siguran sam da bi ogromna većina ljudi mogla biti izrazito obrazovana ili jednostavije kazano gotovo svi imaju određene talente, njih je potrebno nadograditi, potrebno je puno raditi i puno se odricati. Znanje je potrebno nadograđivati svakodnevno jer to postaje dio nas, neotuđivi dio. Na kraju bi poručio mladim ljudima da slijede svoje snove i da ne žive po diktatu gomile, jer ona porobljuje um i ne dozvoljava njegov razvoj, ona zaglupljuje i otuđuje ljudskost, a bez ljudskosti dolazi do apatije i stanja u kojem se nalazi veliki broj obespravljenih i omalovaženih sugrađana.
Portal Republikainfo.com traga za mladim ljudima koji rade i pokušavaju opstati u BiH, pokrenuti posao, opstati na svome. U tom kontekstu budite slobodni uputiti i prijedloge iz svog kraja na mail adresu [email protected], a pročitajte i intervjue:
Mladi-ljubusak-planirao-je-spakirati-kofere-a-danas-ima-tvrtku-cije-usluge-svi-traze
Mobitelom-cete-gasiti-svjetlo-zahvaljujuci-ovim-hercegovcima/