Piše/prenosi: Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja
(Autorica je u tekstu prenijela kazivane emocije i iskustvo pacijenta tijekom doživljenog procesa rada na sebi)
Zamišljao sam kako ću se povjeriti tamo nekom čovjeku ili ženi koji te slušaju dok ti ležiš i brbljaš o svojim nekim problemima (a samom sebi si brbljao i analizirao sve to više puta iz dana u dan, pa možda i nekim ljudima oko sebe, e sad koliko je pomoglo…), a oni sve kao u filmovima i serijama kako je predočeno, onako sređeni na stolici sa blokićem i nalivperom u ruci zapisuju i postavljaju pitanja, da bi ti onda uzeli lovu i propisali možda neke tablete i tebi onda bilo lakše jer si sve izbacio iz sebe pa se i više – manje sredio, ali, nije to uopće tako.
Kako sam i naveo, kreće se od sadašnjeg trenutka i iscrpno se kopa do korijena, jezgre ljudskog bića. A pojmovi psihoterapija i sve ono što ima prefiks „psiho“ u našem podneblju, pogotovo u Hercegovini je nekakav “ne daj Bože pojam” , neshvatljiv, nerazumljiv, strašan, nepovezan, nepoznat.
Ama, što bi naše bake i starije žene uobičavale kazivati kad im je nešto vrlo neugodno i neprijatno pa i nerazumljivo: “Sine moj, ono najgore!”
Prije dvije godine sam spletom okolnosti upoznao svoju tada buduću terapeutkinju sa kojom sam do sada odradio svemirska čuda, a još ću, zasigurno.
A nekako i prije tog viđenja i početka rada na sebi je moja prigušena i skoro ubijena dubina, odnosno moje zdravo ja, ono što nam je stvaranjem dano, taj naš kod, plan, originalnost, vapilo za istinom, za nekim rješavanjem i sređivanjem, za potpunim sjedinjenjem i mirom, za oslobađanjem od svih bolesnih i otrovnih nakupina koje su se tako mirno, spokojno i dobro, pritajeno, iza leđa ušunjale i nastanile u moje biće kao slojevi tereta.
Nešto što ni ja nisam znao primijetiti, a kamoli razumjeti.
Ali, ja sam sebi govorio, odnosno, ne ja nego moj um nabijen kroz život svime, čime ne treba – da sam dobro, super, sve ide, radim na sebi, kroz prijatelje, roditelje, sebe, crkvu, silne knjige itd. procesuiram stvari, rastem, razvijam se…
Zapravo, moj um je mene uvjeravao u sve to upravo onako kako su njega, odnosno mene, uvjeravali moji roditelji, za početak, ali i mnogi drugi tzv.znalci odgovora na pitanje „Kako to ja trebam Živjeti“?!
Sine, sve je dobro, to tako mora bit! – Stalno sam slušao.
Međutim, sve se suprotno događalo i samo nabijalo i izazivalo duhovne i tjelesne tegobe nevjerojatnih razmjera. To vam je kao da neku tešku upalu koju trebate liječiti propisanim receptom, za kojeg prije trebate savladati nekako blokadu, i otići kod liječnika da vas pregleda i propiše vam ga, liječite analgeticima (lijekovi protiv bolova) koji samo ubiju bol, priguše ju, a upala s tim ne biva izliječena. Onda vi, u naletu “droge”, mislite da je to OK i da se ide dalje u životu, a upala se samo dalje širi.
A kada još jače zaboli, uzmete dva analgetika, pa tako onda i tri dok ne dođe do vrlo ozbiljnog problema. Onda se vi čudite: kako, pa sve sam radio/radila po propisu (uzmimo dakako ovu usporedbu simbolično u ovom tekstu, a vjerujem da i ovakvih doslovnih primjera zaista ima).
Osjetio sam da me nešto iz dubine goni, ne da mi mira. Govori mi da zagovorim taj termin i odem…nemam što izgubiti jer sam, blago rečeno, bio na dnu.
Međutim, na meni je bilo puno maski koje su meni, a i drugima, govorile da je sve OK, a zapravo ništa nije bilo u redu, vladao je PAKAO, u glavi, u tijelu.
Vladao je kaos!
Nastavlja se…