Znanstvena istraživanja preokreću prastare rodne stereotipe o empatiji – i otkrivaju nove načine razmišljanja o muškosti.
Kada bi žene postigle velike stvari, pogrešno se pretpostavljalo da “to nisu bile žene koje su učinile ta velika djela, već muškarci u spodnjicama!”, napisala je filozofkinja Mary Astell 1705. godine. Čak je i kraljica Elizabeta I. jednom slavno izjavila da će vladati zemljom kao kralj, unatoč tome što ima tijelo “slabašne žene” – kao da je vladanje moralo biti isključivo muški put, piše BBC.
Iako su ove anegdote iz prošlosti, suptilne rodne pristranosti o tome što znači biti uspješna, moćna osoba i dalje su prisutne. Značajno je da osobine poput empatije i dalje tipično opisujemo kao prirodno ženske, dok dominaciju i asertivnost vidimo kao muške. Čak i kada pokazuju isto ponašanje, muškarce se doživljava kao asertivne, a žene kao agresivne.
Jedna posebno uočljiva osobina koja je često rodno obilježena na ovaj način je empatija. Žene su navodno prirodni empati, dok se muškarci koji pokazuju više empatije obično smatraju slabima.
Ali zašto je to tako? Je li istina da su žene prirodno empatičnije od muškaraca ili smo socijalizirani da takvi budemo? Rodni stereotipi poput ovih imaju jasne posljedice na to kako odgajamo djecu, na kulturu radnog mjesta i vodstvo. No, ono što je manje vidljivo jest koliko rano te pristranosti počinju i činjenica da stereotipi učvršćuju naša očekivanja – namećući značajna ograničenja na to kako očekujemo da se drugi ponašaju.
Hormoni iza empatije
Empatija uključuje sposobnost razumijevanja tuđih misli i osjećaja, što nam omogućuje da prikladno odgovorimo. Može se promatrati kroz kognitivnu empatiju – našu sposobnost prepoznavanja emocija i sagledavanja drugih perspektiva – te afektivnu ili emocionalnu empatiju, gdje imamo emocionalni odgovor na nečije misli i osjećaje.
Znanstvenici koriste različite metode za empirijsko mjerenje empatije, uključujući upitnike i iskustvene zadatke. Dugo se smatralo da, u prosjeku, žene dosljedno postižu više rezultate od muškaraca.
Simon Baron-Cohen, klinički psiholog sa Sveučilišta Cambridge, tvrdi da je to zato što je ženski mozak “pretežno programiran za empatiju”, što žene čini posebno prikladnima za uloge skrbi, dok je muški mozak “pretežno programiran za razumijevanje i izgradnju sustava”.
Iako društveni čimbenici jasno utječu na empatiju, Baron-Cohen kaže da njegov rad sugerira kako izloženost hormonima u maternici igra ulogu u socijalnom razvoju. Njegova studija iz 2006. godine na više od 200 djece u dobi od 6 do 9 godina otkrila je da su razine testosterona u amnionskoj tekućini tijekom trudnoće – koje su više kod muškaraca nego kod žena – u izravnoj korelaciji s tim kako su djeca rješavala kognitivne testove o sistematizaciji (sposobnost analize pravila ili obrazaca). Zapravo, izloženost testosteronu u maternici bila je jači prediktor djetetovih rezultata nego sam spol.
Slična studija iz 2007. također je pokazala da je fetalna izloženost testosteronu u obrnutoj korelaciji s rezultatima testova empatije. “Ono što je jasno jest da je nešto poput empatije ili sistematizacije složena mješavina biologije i društvenih čimbenika”, kaže Baron-Cohen.
Je li empatija u genima?
Mnogi drugi istraživači, poput neuroznanstvenice Gine Rippon, smatraju ovu hormonalnu teoriju problematičnom. “Ideja da su sve žene prirodno empatičnije dio je ustrajnosti takozvanog ‘mita o ženskom mozgu'”, kaže ona. Također moramo zapamtiti, kaže Rippon, da su mozgovi male djece “izuzetno osjetljivi na vanjske utjecaje”.
U jednoj značajnoj studiji koja je pronašla rodne razlike u zadacima empatije, te razlike nisu bile velike: žene su bile empatičnije u 36 od 57 proučavanih zemalja, ali u 21 zemlji rezultati su bili vrlo slični, a autori su naveli da “ne mogu utvrditi uzročnost”.
Iako žene postižu nešto više rezultate od prosjeka, raspon varijacija unutar rodova mnogo je veći nego između njih. “Ako pogledate raspon rezultata empatije unutar muške i ženske populacije, on je ogroman”, kaže Rippon.
Djevojčice i žene često se smatraju usklađenijima s licima drugih, što je važna vještina potrebna za empatiju, ali rezultati su mješoviti. Novija istraživanja sugeriraju da ta sklonost nije nešto s čime su rođene. Meta-analiza objavljena 2025. ispitala je 31 studiju s 40 zasebnih eksperimenata o tome kako jednomjesečne djevojčice i dječaci promatraju tuđa lica, plaču li kad drugi plaču i koliko su budni prema svojoj okolini. U svim tim mjerama, bez obzira na spol, dojenčad se nije razlikovala u svojoj socijalnoj svjesnosti i želji za razumijevanjem tuđih emocija.
Zapravo, velika genetska studija empatije iz 2018. godine, koja je uključivala preko 46.000 sudionika, sugerirala je da geni igraju ulogu u tome koliko je osoba empatična, ali nijedan od tih gena nije povezan sa spolom osobe. Varun Warrier, autor studije, objasnio je da je samo desetina varijacija u stupnju empatije između pojedinaca uvjetovana genetikom, što znači da okruženje igra ključnu ulogu.
Socijalizacija empatije
Žene češće pokazuju empatične osobine, tvrde mnogi znanstvenici, ne zato što su im urođene, već zato što su djevojčice i žene od najranije dobi socijalizirane da djeluju prema svojim emocijama i daju prednost potrebama drugih.
“Djevojčicama se govori da budu drage, a ne neljubazne i grube, pa to postupno postaje dio njihove ličnosti”, kaže Rippon.
Mnoge studije su također pokazale da moć narušava našu empatiju. U svojoj knjizi Breadwinners, Melissa Hogenboom iznosi argument da su muškarci povijesno imali više moći, zbog čega je vjerojatnije da će pokazivati manje empatije. S druge strane, pokazalo se da su oni koji su financijski razvlašteni bolji u prepoznavanju emocija. To što žene postižu više rezultate u empatiji moglo bi proizaći iz potrebe da budu vrlo perceptivne prema onima na vlasti.
Empatija je promjenjiva osobina
Ključno je da se empatija može naučiti, prema Nathanu Sprengu, neurologu sa Sveučilišta McGill. “To nije statična, već dinamična stvar tijekom životnog vijeka.”
Neurološka studija iz 2023. pokazuje da moždani valovi i žena i muškaraca reagiraju na sličan način na bolne izraze lica. Ali u dijelu eksperimenta gdje su sudionici sami ocjenjivali svoju empatiju, muškarci su postizali niže rezultate – osim ako im nije unaprijed rečeno da će proći dobro. U skupini muškaraca kojima je rečeno da su muškarci također prirodno “dobri u dijeljenju i brizi za tuđe osjećaje”, rodne razlike u empatiji su nestale.
To sugerira da su rezultati upitnika o empatiji neraskidivo povezani s osobnim i društvenim pristranostima. Sara Hodges, psihologinja sa Sveučilišta Oregon, predlaže da žene možda pokazuju bolju empatijsku točnost ne zbog urođene sposobnosti, već zato što su više motivirane društvenim očekivanjima. Kada su ljudi motivirani (npr. novčanom nagradom), rodni jaz u empatiji nestaje.
Teške posljedice pristranosti prema empatiji
Manje se govori o tome da empatija nije samo “meka vještina” za dobrobit – ona se može koristiti i za manipulaciju ili iskorištavanje drugih.
No, dugoročno, očekivanja oko empatije doprinose nejednakosti. Žene se prosuđuju kao osobe s manje liderskog potencijala jer vođe vidimo kao dominantne i asertivne. S druge strane, socijalna izolacija je poznati čimbenik rizika za samoubojstvo, čija je stopa mnogo viša među muškarcima koji rjeđe traže emocionalnu podršku.
Srećom, narativ se mijenja. Muškarci provode više vremena s djecom i izražavaju želju za više vremena s obitelji. Rad na redefiniranju muškaraca kao brižnijih i empatičnijih otvorit će vrata novom tipu muškosti koji naglašava međusobnu ovisnost umjesto izolirane moći.
“Postoji mnogo istraživanja koja pokazuju da je to puno bolje”, kaže sociolog Niall Hanlon. “Za muškarce, žene i djecu.”