Događa se – na sve tri strane
U obilježavanju razno-raznih manifestacija, a najbolje onih iz posljednjeg rata, sve tri nekada zaraćene strane često pribjegavaju znatnom ‘modificiranju’ povijesti koje u brojnim slučajevima ‘računa’ na zaborav, čudno podcjenjuje memoriju, zdravo prosuđivanje pa čak i intelekt i samih, živih aktera događaja, a kojih je na svu sreću još uvijek puno na svim ‘stranama’.
Tako se ni u kojem slučaju ne može dogoditi da se Hrvati pozivaju na potporu SVIM optuženim hrvatskim braniteljima, iako je gola činjenica da se među SVIM nalaze i pravedno optuženi hrvatski zločinci, ali i potpuno nevini, časni hrvatski vojnici ili zapovjednici koji svoju nedužnost tek trebaju dokazati. Ne može se dogoditi pribjegavanje manipulaciji domoljubljem i zatočenim ljudima bez glasa, pa čak i imena, iz ‘zapadne Europe’ gurati u topovsko meso nove generacije u BiH, ciljano tražeći reakciju drugih i sve pravdati – slobodom pjevanja. Koliko se sjećam, nekada su se takvi zvali dezerteri.
Tako se ni u kom slučaju ne može dogoditi da službene vlasti u RS-u i dalje negiraju genocid, sramotu Bosne i Hercegovine i strašan dokaz na što je sve spreman čovjek učiniti čovjeku, uručivati priznanja članovima obitelji osuđenih ratnih zločinaca i činiti im čast imenovanjem škola njihovim imenima.
Tako se ni u kojem slučaju ne može dogoditi da se u mjestu Grabovica, upravo preko puta domova žrtava, i danas vijori zastava Armije BiH, mjestu gdje su upravo pripadnici Armije izvršili neke od najstrašnijih zločina nad Hrvatima u BiH ili daju imena sarajevskim školama po bošnjačkim intelektualcima koji su veličali Hitlera.
Ne može se događati da netko logore zove logorima, a isto oduzimanje slobode drugome – ‘zatvorima’ ili ‘sabirnim centirma’.
Kako ista strahota ljepše i humanije zvuči ako je “naša”, zar ne?
Ali, to se događa. I to na sve tri strane. I nema katarze. Nema suočavanja niti s prošlošću, pa tako ni sa sadašnjošću, a teško će biti i s budućnošću.
Manifestacija ‘Lipanjske zore’, što se tiče hrvatske strane, trebala bi podsjetiti na oslobađanje Hercegovine, prvenstveno mostarskog područja od tadašnjeg srpsko-crnogorskog agresora JNA i to u zajedničkim akcijama i Bošnjaka i Hrvata.
Uzgred budi rečeo, opću imenicu ‘agresor’ danas upotrebljavaju sve tri strane za ‘one druge’.
Umjesto da sagledaju najjednostavnije, činjenične fakte iz svoje ratne budućnosti i barem te dane iz lipnja 1992. godine obilježavaju zajednički, Hrvati i Bošnjaci, i ono što su proživjeli zajedno, sada negiraju, zaboravljaju ili namjerno ‘friziraju’ kako im se – sviđa.
Deblokada ili napad na Mostar? Haag je kazao – napad
Međutim, kada smo već kod toga i kada često podsjećamo na činjenicu da je hrvatška šestorka u Haagu osuđena nepravomoćno za udruženi zločinački pothvat i sada čeka izricanje pravomoćne presude do studenog ove godine, dobro je podsjetiti i na dio te iste presude u kojem haško Sudsko vijeće kaže:
“(882) Vijeće ističe da je ABiH izvršila napad 30. lipnja 1993. u suradnji s vojnicima HVO-a
muslimanske nacionalnosti koji su dezertirali iz HVO-a i stupili u redove ABiH, (2066) naročito sa
muslimanskim vojnicima 1. i 3. brigade HVO-a, (2067) kao i 2. brigade, (2068) uključujući 1. bojnu
“Bijelo Polje”2069 i 2. bojnu. (2070)
(883) Međunarodni promatrači prisutni na mjestu događaja su naglasili da je, po svemu sudeći,
vojni cilj ove akcije ABiH bio spajanje područja Mostara s područjem Jablanice (2071) i Konjica”.
Po ovome, dade se zaključiti da deblokada Mostara nije bila ‘deblokada’ nego napad na Mostar, ali i izdaja vojnika pripadnika HVO – muslimana prema dojučerašnjim suborcima Hrvatima kao i da je napad na Bijelo polje i Južni logor izvršila Armija BiH.
Tako su zaključili u nepravomoćnoj presudi haški sudci u predmetu ‘Prlić i ostali’ protiv hrvatske šestorke za koju se organizira koncert potpore – i to nakon 14 godina ‘glasne šutnje’ i u najgore moguće vrijeme po njih, čekanje konačne presude.
Ovu odluku haških sudaca potkrjepljuje i izvješće o ‘stanju na terenu’ već od 2. svibnja 1993. godine, komande 4. korpusa, a koje potpisuje zapovjednik Arif Pašalić. Ni ono nije nikakva tajna – može se bez problema pronaći na internet tražilici.
Lipanjske i junske zore
Običan fakt je da je tijekom tih lipanjskih/junskih zora 1992. godina obrana, Predsjedništvo Republike BiH obranu i zaštitu Mostara i Hercegovine povjerilo HVO-u i Ministarstvu unutarnjih poslova Centar Mostar, u kojem su zajednički bili i Bošnjaci i Hrvati, a u samom vrhu najodgovornijih za obranu grada bili su i Arif Pašalić kao zapovjednik Samostalnog mostarskog bataljuna i Jasmin Jaganjac kao zapovjednik Općinskog stožera HVO-a Mostar te Petar Zelenika kao njegov zamjenik. Sva izvješća, zapovjedi i slično, i Pašalić i Jaganjac u tom periodu potpisuju na službenim dokumentima sa zaglavljem Općinskot HVO.
Također, činjenica je da se Arif Pašalić i 13. srpnja 1992. godine, na dan koji se danas obilježava kao godišnjica formiranja 1. mostarske brigade, još uvijek potpisuje kao zapovjednik Samostalnog mostarskog bataljuna u okviru HVO-a i to sa zahtjevom za dostavu znatnih količina streljiva. U ovom kontekstu za podsjetiti je da su u tom periodu svim mostovi bili porušeni, osim Starog mosta.
To su “na žalost”, činjenice što se tiče konkretnog perioda, a koje često “zaboravljaju” obje strane, nastavljajući inzistiranje na “svojoj istini”, bez tragova bilo kakve želje o trezvenom prihvaćanju prošlosti i događaja koji, u brojnim primjerima, nisu služili na čast niti jednoj od sukobljenih strana.
Jesmo li naučili nešto iz očaja, straha i ubijanja jedni drugih? Čini se da ne.
I mi bi, takvi, u Europu.
(V.Soldo/Republikainfo.com)