Piše: Senad Avdić/Slobodna Bosna
“Vidi, nađoh kod kuće gomilu jugoslovenskih dinara, pa rekoh da se riješim tog đubreta. Nego, evo ih tebi, pa otiđi na pijacu, kupi za njih nekog voća, sokova, slatkiša, da imamo u kabineeet”.
Sad se i tjelohranitelj češka po glavi, sa nelagodom mora dvostruko razočarati pretpostavljenog i samo-vaspostavljenog vicepresidenta: “Izvinjavam se, šefe, ali ovi jugodinari ne važe već godina dana. A, i da važe, na pijacama se nema kupiti baš ništa, pa ni toga što tražite!”
Toliko realno i izvodivo, poput Ganićev potrage za voćem i drugim delicijama po sarajevskim ratnim pijacama, izgleda tender Direkcije za evropske poslove BiH na kojem se tražila firma koja će prevesti na engleski jezik 25 hiljada stranica odgovora na Upitnik Evropske Unije. Onoga što oni traže, 40-50 prevoditelja engleskog jezika, zaposlenih u jednoj firmi, naprosto nema na tržištu Bosne i Hercegovine, kao što nije bilo voća i slatkiša na Markalama u ratu!
BOŠNJAČKI OSTAP TENDER
Pa, majka mu stara, zar na tenderima vrijednim desetine i stotine miliona maraka u telekomima i elektroprivredama, autocetama i ministarstvima za izbjeglice, obnovama povratničkih kuća poslove nisu dobivale, i još uvijek dobijaju, tašna-mašna firme, koje nemaju ni četiri, a kamo li 40 zaposlenih! Koliko je zaposlenih imala navodno građevinska firma “Kuvet” Alije Budnje i kako je dobivala poslove na tenderima za povratak izbjeglica, zaradivši toliko da može kupiti pola Ilidže, vjerovatno cijeli “Bosmal” i kontrolni paket u Tužilaštvu Kantona Sarajevo?!
Od čega bi živjela, šta bi prevodila prevodilačka firma koja upošljava 40 vrhunskih znalaca engleskog jezika? Da ne bi možda prevodila inozemnu literaturu, koju ovdje niti ko sufinancira, niti ima računicu da objavljuje? A, ukoliko i se sufinanciraju prevodi knjiga i publikacija, tada je ta literatura pisana na nekim drugim, bratskim jezicima, arapskom, turskom, persijskom…
Ili, bi prevodilačka firma trebala da se usredotoči na prevođenje na engleski jezik knjiga i opusa ovdašnjih autora od Šaćira Filandre, do Smaila i Šefkije Čekića i dr. Ibrahima Jusufranića… za čijim naučnim opservacijama vapi gladno englesko govorno područje, milijarde potencijalnih čitatelja ?!
Vjerovatno je uvjete tendera, kojeg je formalno raspisala Direkcija za evropske integracije, diktirala birokracija iz Brisela, koja, kao i Ejup Ganić tokom rata, živi u zlatnom kavezu, izolirana od “faktičkog stanja na terenu u BiH”.
VINO PIJU AGENDE SARAJLIJE
Zanimljivo je, odnosno simptomatično, da se u tenderskim uvjetima zahtijeva da potencijalni prevoditelji imaju dugogodišnje iskustvo stečeno u međunarodnim organizacijama, intstitucijama, firmama. Zbog čega su u startu eliminirani znalci engleskog koji rade u ovdašnjem državnom, ili javnom sektoru, a ima ih, nije da ih baš nema? Vjerojatno iz razloga što se tamo nije provjeravalo njihovo znanje, nego su regrutirani iz stranačkih, partijskih, zemljačkih, porodičnih, džamijsko-crkvenih kadrovskih resursa.
Zar raspisivači tendera zbilja vjeruju kako će neko napustiti posao prevoditelja u Svjetskoj banci, OHR-u, USAID-u…pa izaći na prevodilačko tržište koje nije slobodno, fer, niti pošteno, nego je stranački i nacionalno podjarmljeno?!
Nisam siguran da se uovoj zemlji može pronaći četrdeset relevantnih, međunarodno atestiranih stručnjaka za bilo što, pa i za prevođenje na engleski jezik! U državi, dakle, u kojoj malo ko živi od onoga za što je kvalificiran i stručan, u kojoj je stotine autora napisalo milion knjiga o zločinima, genocidu…a da istovremeno ne postoji jedan-jedini ekspert za međunarodno pravo koji se u razumije u pravnu materiju i govori engleski jezik?!
Da je, recimo premijerka RS Željka Cvijanović, srednjoškolska profesorica engleskog, sama, u kućnoj radinosti, dobila posao prevođenja Upitnika Evropske komisije trebalo bi joj 15 godina da završi posao i zaradi obećanih pola miliona maraka. Toliko, ako hoće, može uzeti na bilo kom tenderu kojeg raspiše njena Vlada…