I problem oko prijevoza učenika stolačke osnovne škole pokazao je kako u BiH ima malo, ili nimalo, spremnosti za iskorjenjivanja nerazumijevanja, mržnje i netrpeljivosti.
I u ovom problemu, umjesto da se on odmah riješi kako se i riješio, mnogi su željeli dobiti pokoji politički bod, ponovno inzistirati na međunacionalnoj netrpeljivosti i ponovno ‘zalijevati’ taj korov koji rastaka bh društvo, piše Dnevni list.
Stolački gradonačelnik i administracija Grada Stoca optuženi su za diskriminaciju djece po nacionalnoj osnovi. Na koncu se pokazalo da to nije tako, ali isprike nema.
Vrijeme kada uljudnost i kultura znače slabost
U javnom diskursu, pa i u ovom posljednjem slučaju iz Stoca, često možemo čuti riječi segregacija, apartheid, diskriminacija, a na društvenim mrežama to sve na kraju završi s UZP-om, ustašama, mudžahedinima, četnicima i ponovno tonemo u živi pijesak mržnje jednih prema drugima.
Konkretno, slučaj prijevoza djece u Stocu završio se kako je odmah, bez čekanja i trebao – dogovorom Vlade HNŽ-a, gradonačelnika Stoca, ministra prosvjete, znanosti, kulture i sporta HNŽ-a i ministra financija HNŽ-a.
Oba županijska ministra, uzgred budi rečeno Bošnjaka, jer u BiH je jako bitno tko je tko po nacionalnosti, priznali su kako je Stolac oštećen u raspodjeli granta općinama za prijevoz učenika i iznađeno je rješenje. Samo nekoliko dana prije, oba ministra slali su optužbe prema gradonačelniku Stoca koji je, uzgred budi rečeno, Hrvat.
U ovom kontekstu prisjetimo se i požutjele trave na stadionu Veleža u Vrapčićima, kada su također međunacionalne tenzije i vrijeđanja bile na vrhuncu, a ispostavilo se kako nije pravilno i redovito održavan. I tada su pojedini ministri imali neodmjerene i, ne naročito mudre i odgovorne izjave.
Užasavajuće je čuti kako netko, bez obzira tko to bio, neki bošnjački, hrvatski ili srpski dužnosnik ili političar, diskriminira djecu jer su ta djeca neke druge nacionalnosti. Takve, olako izrečene optužbe su jednostavno užasne.
U sredinama gdje zajedno živi stanovništvo različitih nacionalnosti, a svjesni kako još uvijek nismo “raskrstili” niti s II. Svjetskim ratom, a kamoli ’90-tima, ovakve i slične riječi nose dodatnu težinu i moraju ih biti svjesni svi.
Isto tako, svjesni smo kako živimo u vremenu kada se zaoštrava zapaljiva retorika, kada uljudnost i kultura znače slabost i gube svaki smisao. Čini se kako nismo svjesni ovih, dugoročnih posljedica i za nas i za buduće generacije, pa tako i društvo u kojoj će živjeti naša djeca.
Svakodnevno čujemo, čitamo, vidimo, najprizemnije, najprimitivnije, primjere komunikacije ‘ljudi u odijelima i kravatama’, vrijeđanja po nacionalnoj, vjerskoj i svakoj drugoj osnovi, prijetnje, zastrašivanje… Komentare u bari društvenim mreža ne treba niti spominjati.
Toksično ili frustrirano društvo
Pojedini od njih apartheidom i diskriminacijom nazivaju čak i nova EU pravila za prelazak EU granice po kojima državljani trećih zemalja trebaju skenirati svoje lice i dati otisak prstiju.
Kao da se to ne radi na granicama, Francuske, Velike Britanije, Slovenije i sl. na njihovim vanjskim granicama ili u svakoj zračnoj luci države članice. Jesmo li mi toliko toksično ili frustrirano društvo?
Niti jedan Bošnjak na bilo kojem pedlju BiH, ni na koji način, ne smije biti ugrožen u svom domu i okruženju gdje živi. Isto vrijedi i za svakog Hrvata i Srbina, kao i sve ostale naše žitelje s kojima dijelimo ovu domovinu.
Ožiljci koje nosimo iz proteklog rata još nisu zacijelili, a koristi se svaka prilika za najperfidnije, najgrublje i najbezočnije otvaranje rana, bez obzira koju cijenu plaća svaka naša zajednica. Ovakva neodgovornost pokazuje koliko smo posvećeni izgradnji naše bolje, zajedničke budućnosti i življenja te, na koncu, pokazuje kardinalnu neodgovornost kako prema vlastitom, a tako i prema svim drugim narodima. Jer, uistinu, ma kako to ‘gandijevski’ zvučalo, moramo biti odgovorni jedni prema drugima. Umjesto toga, njegujemo strah jednih protiv drugih. Ovdje je najveća odgovornost na bh političarima koji desetljećima inzistiraju upravo na ovakvom diskursu.
Bošnjaci, Hrvat, Srbi i Ostali
U prvom redu, ali ne više i od ostalih, su Bošnjaci, najbrojniji narod u BiH. Narod nad kojim je izvršen genocid i pod stalnim strahom da će netko “oduzeti” ili rascijepiti državu. Bošnjaci, kao najbrojniji svakako imaju i najveću odgovornost, posebice za najmalobrojnije Hrvate s kojima “dijele” FBiH.
Nerazumljiv je strah i ljutnja mnogih Bošnjaka na susjednu Hrvatsku – državu koja im je u posljednjem ratu pružila utočiste, svaku moguću skrb i pomoć, pa čak i bolnice za njihove ranjene vojnike. Hrvatske putovnice imaju mnogi Bošnjaci iz BiH.
U drugom redu su Srbi, narod koji nosi anatem genocida, iako su taj isti genocid počinili osobe s imenom i prezimenom, politike s imenom i prezimenom. Političari RS-a u stalnom su strahu da će im netko “ukinuti” Republiku Srpsku, a Srpsku stavljaju na nacionalistički štit i kada brane svoj vlastiti kriminal i pljačkanje svog vlastitog naroda. Pri tom ne žele priznati zločin iz svojih redova.
Hrvati, najmalobrojniji narod u BiH kojem prijeti nestanak, ali su po Daytonskom mirovnom sporazumu jedan od tri konstitutivna naroda. Također su pod teretom 111 godina presuđenih pred sudom u Haagu nekadašnjem političkom i vojnom vodstvu i kvalifikaciju ‘udruženog zločinačkog pothvata’, dok su istodobno pred sudovima u BiH pripadnici Armije BiH osuđeni na, za sada, 303 godine zatvora za zločine nad Hrvatima. Stalno optuživani za stvaranje trećeg entiteta kojeg su davno i dragovoljno ustupili zajedničkoj Federaciji, pa tako i BiH. Ali, fama “trećeg entiteta” uvijek je dobra tema i za pojedine “nevidljive” hrvatske političare koji žele malo medijskog prostora.
I naravno, Ostali, koji se ne izjašnjavaju pripadnicima niti jednog od ova tri konstitutivna naroda, ali su značajan doprinos sveukupnom bh društvu. Često čujemo da je multikulturalnost BiH naše bogatstvo, a vidimo kako to narodi u BiH doživljavaju kao svoje prokletstvo.
Previše je ožiljaka koje nosimo iz proteklog rata, ali i dalje ne želimo razumjeti strahove jedni drugih, olako ih etiketiramo, vrijeđamo, dok sami ne želimo zaviriti u svoje džepove. Je li to BiH naše budućnosti?, pitanje je na kraju teksta Dnevnog lista.
/Desk/