Ako se u listopadsko predvečerje provozate bilo kojom ruralnom cestom oko Auguste, malog gradića na zapadu savezne države Illinois, učinit će vam se kao da su polja obavijena niskom maglom. Zapravo su to oblaci prašine koju podižu kombajni u žetvi. Listopad je sezona žetve, a kombajni skupljaju milijarde bušela kukuruza i soje (jedan bušel ima volumen od 35,24 litre). Ipak, nije sve kako treba. Dok sjedi u kabini svog kombajna, Brady Holst, 32-godišnjak koji uzgaja soju i kukuruz na 3.500 jutara zemlje oko Auguste, objašnjava problem:
“Prije smo brinuli o tome kakvo će biti vrijeme,” kaže on. “Čini se da danas više brinemo zbog politika ili globalnih događaja. Takve stvari brzo mijenjaju i otežavaju posao.”
A globalni događaj koji trenutno zabrinjava američke farmere jest to što je Kina prestala kupovati soju. Prošle su godine kineski kupci uvezli američku soju u vrijednosti 13 milijardi dolara, što je činilo oko polovice izvoza ili gotovo četvrtinu ukupne američke proizvodnje. Prošle godine Kina je bila najveći kupac američke soje (6,5 milijuna tona). Od uvođenja carina u sklopu trgovinskog rata nisu više kupovali od Amerikanaca soju, što tamošnje farmere dovodi u ozbiljne financijske poteškoće.
“Ako Kina uskoro ne počne kupovati, situacija će postati “vrlo, vrlo teška”, kaže Todd Main iz Udruge uzgajivača soje savezne države Illinois, koja zastupa farmere.
Žrtve vlastite efikasnosti
Holstova farma, na svoj način, pravo je čudo suvremene američke poljoprivrede. Kombajni, vrijedni nekoliko stotina tisuća dolara, toliko su učinkoviti da Brady, njegov brat i otac mogu sami požnjeti cijeli urod. Flota autonomnih dronova raspršuje pesticide. I kukuruz i soja rezultat su desetljeća znanstvenih istraživanja i genetskog inženjeringa, kojima su usavršeni prinos i kvaliteta. Kada žetva završi, kamioni prevoze urod do rijeke Mississippi, udaljene oko 30 kilometara, a odatle prevoze robu nizvodno do Louisiane, gdje se ukrcava na teretne brodove za izvoz.
No upravo ta učinkovitost farmere čini ranjivima.
Američke farme nisu proizvodno raznolike, pa ovise o nekoliko ključnih kultura. A predsjednikove odluke dodatno su ih uzdrmale. Kineske carine uvedene kao odmazda tek su početak problema. Dok cijene poljoprivrednih proizvoda padaju, troškovi proizvodnje rastu, djelomično zbog uvoznih carina koje povećavaju cijene gnojiva, strojeva i drugih materijala. U sektorima koji više ovise o ljudskom radu, poput mljekarstva, uzgoja svježeg voća i povrća te stočarstva, racije američke imigracijske službe (ICE) dodatno remete stanje na farmama.
Koliko je snažan kineski stisak?
Stanje još nije tako strašno kao tijekom poljoprivredne krize 1980-ih, kaže Beth Ford, direktorica Land O’Lakesa, velike poljoprivredne zadruge. Broj stečajeva ove je godine naglo porastao, ali je i dalje niži nego prije pandemije. Visoke cijene zemljišta zasad omogućuju farmerima da lakše dođu do kredita.
No to bi se moglo brzo promijeniti, upozorava Ford: “Pravi će se pritisak pokazati kad farmeri počnu tražiti financiranje za sljedeću sjetvenu sezonu.”
U međuvremenu, mladi se sve manje bave poljoprivredom – danas u Americi ima više farmera starijih od 75 godina nego onih mlađih od 35, što dodatno povećava zabrinutost za budućnost tog sektora.
Što to znači politički?
Veći rizik od samog stečaja, kaže Beth Ford, jest to da Amerika izgubi svoju prednost. U posljednjih nekoliko godina površine pod sojom i kukuruzom u Brazilu povećale su se za 40%. Kineska ulaganja u nove željeznice i luke znače da je prijevoz do tržišta jeftiniji, a u brazilskim klimatskim uvjetima farmeri mogu uzgojiti dvije žetve godišnje. Trgovinski rat samo bi dodatno ojačao konkurenciju.
Todd Main se, međutim, nada da će se otvoriti nova tržišta te da će se domaća potražnja za sojom, primjerice za proizvodnju biogoriva, povećati i tako ublažiti gubitke. No, priznaje, sve je to zasad prilično spekulativno.
Ove žene najveće su žrtve carina
U lipnju je Donald Trump izjavio da „nikada neće učiniti ništa što bi naškodilo našim farmerima“. Očekuje se da će ministar financija Scott Bessent uskoro najaviti paket pomoći poljoprivrednicima. No farmeri ne žele državnu pomoć – žele dogovor s Kinom, a ne milostinju.
Posebno ih je razbjesnilo to što je, dok obećava pomoć domaćim proizvođačima, Bessent istodobno podržao vladu Javiera Mileija u Argentini kreditnom linijom vrijednom 20 milijardi dolara. Kao znak zahvalnosti, Milei je ukinuo argentinski izvozni porez na soju, a Kina je odmah kupila 20 pošiljki soje iz Argentine donosi The Economist.