Piše: Alexander Kudascheff/DW
To je jednostavno, nažalost vrlo jednostavno: u borbi, izbornoj borbi za novi ustav turski predsjednik puca na sve strane: vrijeđa, polemizira, napada bez mjere, nepristojno i bez ikakve diplomatske suzdržanosti – njemačku kancelarku, cijelu Njemačku, Nizozemsku, EU, Europljane u cjelini.
A u pozadini njegovi ministri aplaudiraju i skandiraju na istu melodiju u kakofoniji optužbi i agresivnih insinuacija. Nema dana da Erdogan ponovo nešto ne lupi i svjesno uvrijedi druge političare i druge zemlje. U tome ga ni Donad Trump ne može nadmašiti svojim tvitovima.
A reakcije? Najviše njih se pravi da ne čuje. Jedni provokativne tirade objašnjavaju Erdoganovom slabošću. Drugi pak kažu kako se treba nadati da će se sa završetkom kampanje odnosi ponovo normalizirati. A treći opet da je diplomatska suzdržanost jedina prava forma umjerenog reagiranja.
I zbog toga, a na nezadovoljstvo naroda, dolazi samo rijetko do žestokih verbalno izraženih stajališta. U izražavanju jasnog stajališta prednjači njemačka kancelarka Angela Merkel koja je na kraju krajeva izrazila solidarnost s Nizozemskom. No, ovdje bismo bili zahvalni da saznamo hoće li njemačka vlada dugoročno dopustiti usporedbe s fašistima i nacistima.
Bilo bi dobro da Turci kažu NE
Od Europske unije, u koju Erdogan još uvijek želi, iz predostrožnosti se ne čuje ama baš ništa. Dobro, ne živi u svim zemljama EU-a toliko Turaka kao što je slučaj s Njemačkom, Nizozemskom, Austrijom ili Francuskom, u kojima dijelom živi već treća i četvrta generacija. Ali, iz Bruxellesa se barem očekivala retorička podrška napadnutim zemljama. Bilo kako bilo, Europski parlament će vjerojatno odlučiti o obustavi pregovora s Turskom o članstvu u Uniji, ali ovi pregovori su u stvarnosti nepostojeći i praktično već odavno obustavljeni.
Tako da se na statusu quo ništa neće promijeniti. Turska pak želi (ponekad i ne baš) brzo u EU. A Europska unija pregovara da bi pregovarala – ni o čemu, kako bi omogućila pristupanje. No, rado bi čovjek čuo jednu zajedničku solidarnu reakciju na ove napade.
Erdogan provocira kako dolikuje slabiću. On krši diplomatska pravila. A sve to s ciljem da od jedne sekularne republike napravi orijentalnu despotiju. On se nada da će Turci stati iza njega i njegovih ispada. Samo, bilo bi dobro (iako se ne može vjerovati anketama) da Turci kažu “Ne!” Erdoganovom zahtjevu za više vlasti, njegovoj predsjedničkoj diktaturi. To bi bilo dobro za Tursku, za Turke i za EU.
No odnosi između zemlje na Bosporu i Europljana, a posebno Nijemaca, neće se tako brzo ponovo smiriti. Jer, Erdoganovi ispadi bacaju jedno zasljepljujuće svjetlo na možda ne tako snažnog čovjeka u Ankari. I tko uopće želi nešto imati s tim predsjednikom i njegovim političkim ponašanjem nakon referenduma? Erdogan to osjeća i već koketira s mogućim novim strateškim partnerima.
Ali, Europska unija mora hitno odlučiti hoće li ipak izaći sa zajedničkim stajalištem u odnosu na Erdogana, umjesto da pušta da ju se svakodnevno vuče za nos po ne više tako diplomatskom parketu.