Hoće li se ostvariti dječačka i opsesivna želja taštog i narcisoidnog američkog predsjednika Donalda Trumpa da dobije Nobelovu nagradu za mir, o čemu on mašta i nije jednom sam natuknuo da bi rado bio laureat, pa da certifikat s likom Alfreda Nobela može staviti iznad kamina, odmah do plakete za sudjelovanje u reality showu “The Apprentice” (Pripravnik) u svojoj hacijendi Mar-a-Lago na Floridi.
On želi i želi biti slavodobitnik. Očajnički to treba. No, iako se svojski trudi, što sam, što neki drugi u njegovo ime, čini se da će mu iz Akademije u Oslu poručiti, kao i on sudionicima realityja: “You‘re fired” (Otpušteni ste). Doduše, pokrenuta je moćna mašinerija da se to ostvari, pa je pitanje koliko su norveško-švedski akademici otporni na taj sirenski zov, odnosno njihov žiri. Naime, dodjeljivanje nagrade prevrtljivom i nepouzdanom političaru vjerojatno bi izazvalo val nezadovoljstva, degradiralo bi i iskompromitiralo samu sebe i postalo opterećenje za svrhu zbog koje se dodjeljuje od 1901. godine (uz to da 19 puta nije uručena). S druge strane, mnogi trumpofili vjerojatno bi to doživjeli kao trijumf njegove neokonzervativne ideološke matrice i poslužilo bi kao potvrda da je svijet definitivno prešao u novu fazu političko-doktrinarnog razvoja. No, da je Trump osvajanje Nobela debelo podcrtao u svom rokovniku, evidentno je.
Ovih dana došle su i dvije službene nominacije – jedna od vlade Pakistana zbog “mirnog uređenja sukoba u Kašmiru”. Podsjetimo, u svibnju je došlo do oružanih sukoba Indije i Pakistana u spornoj planinskoj pokrajini Kašmir, gdje od stjecanja neovisnosti dviju država 1947. godine traju napetosti zbog nedefinirane granice. Sada je Pakistan odlučio zahvaliti Trumpu za njegov angažman – nominacijom za Nobela, dok se druga zaraćena strana, Indija, ne izjašnjava oko toga. Ali, da ne bi bio mirotvorac samo u jednom ratu, republikanski kongresnik Buddy Carter poslao je pismo u Norvešku da se Trumpa nagradi Nobelom za mir zbog “okončanja izraelsko-iranskog rata”.
To je dobar manevar – Trump je prvo zaratio, da bi onda iskočio kao mirotvorac. Napao je Iran (bombardirao je njihova nuklearna postrojenja), a onda je ponudio mir vrijedan Nobelove nagrade. Međutim, i sam je svjestan da čak ni to nije dovoljno za pobjednika, te je na društvenoj mreži Truth Social napisao kako je blizu rješenja sukoba Ruande i Demokratske Republike Kongo, iako možda ni to neće zadovoljiti hladne, vječno sumnjičave i proračunate Skandinavce. Da bi podboltao svoju kandidaturu, izjavio je kako je spriječio rat Srbije i Kosova, odnosno zaustavio je Srbe da krenu u napad na Albance. No, čini mu se da mu najteže ide s ratom koji je obećao završiti u roku 24 sata. Nikako da zaustavi agresiju Rusije na Ukrajinu – štoviše, otkako je započeo tzv. mirovni proces, Rusija je pojačala napade na civilne ciljeve u Ukrajini. Tako da mu džaba i Kosovo, i Ruanda, i Kašmir, a svjestan da bi mu zbog najbrutalnije intervencije jedne nuklearne velesile na manju i slabo naoružanu državu mogla izmaći nagrada, već se ogradio.
“Neću dobiti Nobelovu nagradu za Ruandu i DR Kongo, a ni za zaustavljanje rata između Indije i Pakistana”, napisao je Trump. Nagovijestio je da ne bi dobio Nobelovu nagradu čak ni ako zaustavi ratove između Rusije i Ukrajine te Izraela i Irana (za ovaj se u međuvremenu pohvalio da ga je zaustavio). Izjadao se novinarima da on Nobelovu nagradu za mir zaslužuje, odnosno da bi je trebao dobiti najmanje – “četiri ili pet puta”, ali je neće osvojiti – “jer nagradu ionako daju samo liberalima”. Sigurno nordijskim akademicima neće dobro pasti ni njegova “ekspanzionistička” politika prema Kanadi, a pogotovo bratskom Grenlandu.
Osim toga teško da ih može zadovoljiti i njegova migrantska politika koja prilikom odlučivanja ima određenu težinu. No, Trumpu teško pada to što su Nobelovu nagradu za mir do sada dobila četvorica američkih predsjednika: Theodore Roosevelt 1906., Woodrow Wilson 1919., Jimmy Carter 2002. godine i onaj čija ga nagrada najviše boli i tišti, a izazvala je i najviše kontroverzi i prijepora u međunarodnoj javnosti – Barack Obama 2009. godine. Ona je, istina, bila veliko iznenađenje i tada bez nekih velikih zasluga, ali vjerojatno ju je dobio samo zato što je bio prvi crni američki predsjednik. No, to nije jedina takva nominacija ili dobitnik u dugoj povijesti te prestižne i financijski unosne nagrade. Spomenimo da su nominirani bili i takvi političari kao što su Adolf Hitler, Benito Mussolini, Josif Staljin ili Hugo Chavez. I ruski predsjednik Vladimir Putin želio se okititi Nobelovom nagradom za mir, ali nekako bi mu uvijek iskliznula iz ruku, a bio je nominiran čak pet puta do sada. Prvi put 2007., kada ga je nominirao ciriški Institut za istraživanje alternativnih izvora energije. Potom su ga iz domaćih izvora predlagali još 2013. i 2014. godine, kada je (ali ne zbog toga) anektirao Krim i sponzorirao paradržavne tvorevine u Ukrajini – Donjeck i Lugansk, da bi ga 2016. godine nominirao francuski biznismen i politolog u ime svog pariškog think tanka, Centra za međunarodne odnose (Center of Political and Foreign Affairs (CPFA)) – Fabien Baussart zbog, kako je obrazložio, angažmana u Siriji. A zadnji put je 2020. godine bio istaknut zbog “pomoći zemljama u razvoju tijekom pandemije koronavirusa”. Inače, jedini ruski političar koji je dobio nagradu bio je Mihail Gorbačov 1990. godine, a režimski ruski mediji su povodom njegove smrti 2022. godine cinično pisali da je bio dostojan nagrade zato što je “razvalio SSSR”. Nagrade sigurno nisu bile lišene “političkih momenata”, a i hladnoratovske igre sigurno su imale utjecaj.
Tijekom svih ovih 125 godina bilo je dobitnika koji su izazivali, i dan-danas izazivaju mnoge prijepore. Možda najveću kontroverzu izazvalo je dodjeljivanje Nobela 1973. godine tadašnjem američkom državnom tajniku Henryju Kissingeru za mirovni sporazum sa Sjevernim Vijetnamom kojim je okončana američka vojna intervencija u Južnom Vijetnamu. Naime, uz Kissingera je nagradu dobio i sjevernovijetnamski političar i pregovarač Le Duc Tho, ali ju je on odbio. Za nas je ta godina dodatno zanimljiva jer je te godine u najužem izboru, otprilike u polufinalu, bio tadašnji jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito (navodno je izgubio za jedan glas), a za kojeg su tada lobirali njemački kancelar Willy Brandt, koji je 1971. dobio Nobela za mir, i indijska premijerka Indira Gandhi, legendarni finski predsjednik Urho Kaleva Kekkonen i etiopski car Haile Selasije, kao i dva književna velikana – Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961., i Miroslav Krleža. Ali, prema predaji, presudile su dvije stvari koje su izbile Titu tu prestižnu nagradu.
Vodstvo Srpske pravoslavne Crkve nije željelo supotpisati “nominaciju”, premda je, čini se, najviše kumovala tadašnja podrška arapskim zemljama u ratu protiv Izraela, koji je počeo baš u vrijeme kada se odvijalo glasovanje. S obzirom na to da je rat počeo u listopadu, kada se objavljuju imena dobitnika, dojam je da je rat počeo koji mjesec kasnije, Tito bi, a ne Kissinger, bio osvajač premije. No, 1978. godine Nobela su podijelili egipatski predsjednik Anvar el-Sadat i izraelski premijer Menahem Begin zbog potpisivanja mirovnog sporazuma između Egipta i Izraela.
Veliku “frku” usred hladnog rata podigla je i Nobelova nagrada tadašnjem ruskom disidentu broj jedan, fizičaru i ocu sovjetske termonuklearne bombe Andreju Saharovu. U Moskvi nisu objavili da je Saharov, koji je bio prognan u tada zatvoreni grad Gorki (Nižnji Novgorod), dobio nagradu, ali su u Pravdi izrazili izjave “zgroženih” radnika i seljaka jer je neprijatelj države dobio tako značajnu nagradu! U istočnom bloku nije dobro bila prihvaćena ni nagrada tadašnjem šefu neovisnog radničkog poljskog sindikata Solidarnost, kasnijem predsjedniku Poljske Lechu Walesi 1983. godine dok se nalazio u zatvoru, nakon puča generala Wojciecha Jaruzelskog, a Kina je prosvjedovala zbog nagrade tibetanskom vjerskom lideru Dalaj Lami 1989. godine.
Možda najspornija dobitnica Nobela do sada je ona dodijeljena dugogodišnjoj burmanskoj, odnosno mjanmarskoj oporbenoj čelnici Aung San Suu Kyi 1991. godine, ali u vremenima nakon nagrađivanja. Sporno je ono što je uslijedilo nakon njezina dolaska na vlast. Naime, Aung San Suu Kyi se desetljećima borila protiv brutalne vojne hunte koja ju je godinama držala u kućnom pritvoru, da bi 2016. godine postala premijerka Mjanmara, a na dužnosti se održala do 2021. godine, kada ju je ponovno srušila vojska državnim udarom. No, ona se tijekom svoje vladavine iskompromitirala te je izgubila podršku međunarodne javnosti, u prvom redu zbog progona muslimanske manjine u Mjanmaru.
Tako da moramo biti strpljivi do listopada 2025. godine, kada ćemo doznati tko će postati dobitnik Nobelove nagrade za mir i hoće li bezočno lobiranje Donalda Trumpa uroditi plodom.
(izvor: jutarnji.hr)