Piše: Akademik, prof.dr Slavo Kukić
To isto se, međutim, ne bi moglo reći i za ono što se događa zadnjih desetak-petnaest dana. Građane se, naime, izluđuje pitanjem hoće li revizija tužbe protiv Srbije biti pokrenuta ili ne. Za bošnjačkog člana državnoga predsjedništva to je obveza prema onima koji u prvoj polovici devedesetih zbog rata napustiše ovaj svijet. Kolege mu u kolektivnom šefu zemlje, pak, njegovu priču smatraju bošnjačkom ujdurmom, nikako i voljom BiH kao cjeline. Slično njima razmišljaju i mnogi drugi, među Srbima ove zemlje posebice. Potpredsjednik NDP-a, primjerice, u slučaju revizije tužbe prijeti i kaznenom prijavom. Prvi čovjek manjeg entiteta ide i dalje – od srpskih partija u državnoj vlasti traži, ni manje ni više nego da, i to trajno, napuste institucije BiH.
U uvjetima takvog izluđivanja, u zapećku, gotovo pa neprimijećeno, ostaju pitanja realnog života. Zbog kojih, a ne zbog „sudbinskih“ nacionalnih tema kojima se šamara siroti svijet, mladi ljudi sve češće pakiraju kofere i odlaze iz zemlje – i to s kartom u jednom smjeru.
Nije, doduše, da pitanja realnog života ostaju i apsolutno neprimijećena. Prethodnih dana, recimo, pročitah inicijativu tuzlanskoga gradonačelnika za promjenu Ustava FBiH. Ne isključujem da mu je u prvi mah, dok prijedlog njegovih ustavnih reformi nije i detaljnije iščitao, aplaudirao čak i lider HDZ-a. Jer, i on zagovara ustavnu reformu ovog dijela zemlje.
Problem je, na njegovu žalost, što je podtekst Imamovićevih reformi potpuno suprotna predznaka. „Prvi“ u Hrvata nas, da skratim, svakodnevno uvjerava kako je motiviran prirodnim pravom sunarodnika na jednakopravnost s drugima. Stvarno, međutim, promjenama Ustava Federacije, kojima je cilj treći entitet, čovjek želi zaokružiti prostor svoje neupitnosti – i isključiti mogućnost da, zbog onoga što je prethodnih petnaestak godina činio, završi tamo gdje ne bi želio.
Gradonačelnik Tuzle, pak, motiv pronalazi u neracionalnoj organizaciji Federacije, i to zbog činjenice da se cijena takve organizacije ispostavlja malom čovjeku, ma koje nacije i konfesije da je. Da zbog nje, još konkretnije, običan svijet nije u mogućnost ostvariti ni jedno od svojih prava koja su mu Ustavom, ali i svim međunarodnim konvencijama zajamčena.
Pitate se, pretpostavljam, zašto neracionalna organizacija Federacije? Masa razloga je tome. Neke od njih, u svome prijedlogu potrebe za ustavnim reformama, markira i gradonačelnik Imamović.
Na leđima poreznih obveznika Federacije su, a u pitanju je prostor s nešto više od dva miliona stanovnika, 142 ministra, 142 tajnika ministarstava, preko 300 pomoćnika ministara, isto toliko savjetnika, 11 premijera, nekoliko stotina zastupnika. Ali, to nije sve. U ovom dijelu zemlje je i 35 vanproračunskih fondova – među njima čak 11 zdravstvenih i isto toliko fondova zapošljavanja.
Posljedice tih činjenica su gotovo pa katastrofične – i za pripadnike triju naroda, zbog čijih „interesa“ se prijeti čak i novim ratovima, i za sve ostale građane ovog dijela zemlje. O jednoj od njih ovih dana se moglo čuti i od udruženja „Žene ženama“, koje se s još deset organizacija civilnoga društva odlučilo na peticiju izvršnoj i zakonodavnoj vlasti zbog nejednakih naknada porodiljama u različitim dijelovima Federacije. Nad onim, pak, što se u peticiji navodi, nemoguće je ne zgroziti se. Prema županijskim zakonima, pročitah, porodilje ovog dijela zemlje su u međusobno potpuno diskriminirajućoj poziciji. U nekim županijama, još konkretnije, imaju određena primanja, drugdje, opet, nikakva, dok one u javnim institucijama svugdje, i to tijekom svih 12 mjeseci odsustva, primaju pune plaće. I stoga ne čudi da potpisnice peticije vlastima poručuju – prestanite nas diskriminirati, od županije do županije sasvim različito nas tretirati. I imju pravo – jer pobogu, građanke su iste zemlje.
Zahvaljujući postojećoj ustavnoj organizaciji, potom, Federacija ima zdravstveni sustav kakav je gotovo nemoguće pronaći igdje drugdje. Godišnji prihodi u tom sektoru na razini ovog entiteta su na približno 1.5 milijardi maraka, a samo tri klinička centra, oni u Sarajevu, Tuzli i Mostaru, usprkos tome duguju na stotine miliona – na koncu 2015. godine, primjerice, preko 160 miliona maraka.
No, to nije i najvažnije. Postojeća ustavna organizacija uzrok je i nejednakog tretmana pacijenata u različitim dijelovima Federacije. U prilog tome ponešto je, uostalom, moguće iščitati i iz „Informacije o stanju u zdravstvu u FBiH“ Federalnog ministarstva zdravstva iz lipnja prošle godine. Davanja po osiguranoj osobi, piše u njoj, u Sarajevu su 800 maraka, u zapadnoj Hercegovini tek 439, u Posavini još i manje, samo 426 – a kolika su u Zenici i bihaćkoj krajini bolje da i ne govorim. Slične se razlike, i u istoj informaciji dakako, daju pročitati i u vezi s potrošnjom lijekova na recept po osiguranoj osobi. U Sarajevu je ona prošle godine iznosila 175 maraka, u zapadnoj Hercegovini, međutim, tek 58, a u Posavini još i manje – jedva 37 maraka.
Ni na kraj mi pameti, naravno, nije tvrditi kako su u sarajevskom kantonu izdvajanja po osiguranoj osobi nerealno velika. Sasvim suprotno, daleko su ispod evropskih, pa i ispod izdvajanja u bosanskohercegovačkom okruženju – i nema dvojbi da ih i tamo treba hitno povećavati. No, pričom o zaostajanju za okruženjem nije moguće pravdati razlike koje postoje ovdje – i koje među kantonima dostižu razmjere koje graniče s neukusom. Jer, one upućuju na diskriminativan položaj građana – i na njihovu sreću ili nesreću da žive u ovom ili onom dijelu Federacije.
Kako, međutim, takvom položaju stati u kraj? Kako, dakle, građanima zapadne Hercegovine ili Posavine omogućiti iste uvjete zdravstvene zaštite kao i onima koji žive u Sarajevu – pa kakvi su takvi su? Nacionalnim tamburanjem sigurno ne. Ali, postoji način, i to jedan jedini – da se odustane od logike paralelne egzistencije 11 zdravstvenih fondova i umjesto njih formira samo jedan, zdravstveni fond Federacije.
Slična zdravstvenoj je priča i u drugim sferama života – u oblasti zapošljavanja, školstva, da ne nabrajam. Za posao 35 vanproračunskih fondova je, još konkretnije, po svim računicama potrebno, ako je Imamoviću vjerovati, tek pet njih. I ne samo to. U tom bi slučaju, naime, posao iz njihove oblasti bio efikasniji, a troškovi njihova funkcioniranja višestruko umanjeni u odnosu na one koje Federacija ima danas. I, sukladno tome, jasno je tko bi bio dobitnik. Oni koji njihove usuge i koriste – građani ovog dijela zemlje.
Kako do svega toga doći? Samo promjenama ustavne arhitekture Federacije. No, ona ne može slijediti logiku lidera HDZ-a – jer, takva ni ne vodi računa o dobru svijeta koji ovdje živi. Pravi smjer, naprotiv, može biti samo demontiranje ogromne birokratske državne strukture – koja je na dobro samo etnopartijskim uhljebima, nikako i građanima.
Da bi se, pak, interesu građana išlo u susret, nije nužno ukidati županije. Evo, neka one i ostanu – zbog strahova i frustracija, zbog mogućih rasprava s nacionalnim podtekstom i slično. Ali, kome i čemu služi činjenica da su one države u državi? Kome i čemu služe zakonodavna, izvršna i sudbena vlast u njima? I zašto županijske nadležnosti ne bi mogle biti preraspodijeljene između lokalne i federalne razine?
Što se, primjerice, sa županijskom nadležnošću dobilo u visokom obrazovanju? Poplava privatnih fakulteta bez ikakva utemeljenja i rasprodaja visokoškolskih diploma u najbukvalnijem značenju te riječi. Kome? Nema kome nije, ponajčešće onima koji su danas – k tome još u interesu Hrvata, Srba, Bošnjaka – odgovorni čak i za strategiju razvoja zemlje.
Ili, što je dobiveno s demontažom policije na razini Federacije – i pretvaranjem županija u zasebne države? Ako išta, onda puno niža razina sigurnosti i zaštite obična čovjeka – i puno manji strah od posljedica zbog kriminala i korupcije političkih moćnika. Pa, ako je već tako, logično je da za njihov opstanak nije ni zainteresiran običan čovjek nego, naprotiv, oni koji su u njima uhljebljeni – i oni koji su personifikacije i lopovluka i nemorala dakako.
Kome, na koncu, služi hrpa tih vanproračunskih fondova? Onima koji u njima krčme novac građana ove zemlje. I još? Nikome. Priča o zdravstvu, uostalom, to dosta zorno i potvrđuje – a takvih je priča i u svim drugim sferama koje proračunski fondovi pokrivaju.
Korjenita ustavna reforma Federacije, da zaključim, jeste jedan od najhitnijih prioriteta ove zemlje. No, ona može biti izvršena po dva scenarija – jednom koji je u funkciji zaštite kriminala i kriminalaca, i drugom, čiji je cilj bolje zadovoljavanje potreba i interesa njezinih građana. Od koga, pak, izbor scenarija ovisi. Pa, od građana. Na njima je, hoću reći, da izaberu – ili pravo na vlastiti život ili zaštitu nacionalnih baraba koji im prodaju priču o tobože njihovoj, a ne vlastitoj dobrobiti i sreći.