Neka digne ruku tko je stvarno vjerovao da će se Putin pojaviti u Istanbulu na pregovorima. Serjoža, spusti ruku, to se ne odnosi na tebe – ovako započinje autor Željko Trkanjec analizu fijaska pregovora o prekidu vatre Ukrajine i Rusije, pregovore koje je inicirao sam ruski predsjednik Vladimir Putin kazavši kako predlože izravne mirovne pregovore s Ukrajinom 15. svibnja u Istanbulu.
Prenosimo zanimljivu analizu Jutarnjeg lista:
Turska je u četvrtak bila središte diplomatskih zbivanja, osim susreta Rusija – Ukrajina koji je Putin očekivano potkopao, u Antaliji raspravljaju ministri vanjskih poslova NATO-a, posljednji pripremni sastanak prije summita u Den Haagu 24. i 25. lipnja, na kojem se dogovara i pitanje podizanja stope izdvajanja za obranu sa sadašnjih 2 prema 5 posto BDP-a. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski stigao je u posjet turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu. Na diplomatskoj tezulji ministri pretežu.
Oko podneva po lokalnom vremenu nije se znalo gdje će se zaraćene strane sresti, kad će sastanak početi i tko će biti s ukrajinske strane. Bilo je i dvojbe hoće li sastanka biti. Slika koja savršeno zrcali ruske ciljeve jer se tako ne priprema ozbiljan diplomatski sastanak.
Marija Zaharova i dalje “oduševljava”
Vrhunac cinizma poruka je Marije Zaharove, glasnogovornice ruskog Ministarstva vanjskih poslova, koja poručuje da je njihovo izaslanstvo “spremno za ozbiljan rad”. Delegaciju vodi Vladimir Medinski, Putinov savjetnik koji je vodio izaslanstvo i na pregovorima u proljeće 2022. godine u Istanbulu.
Poruka je nesporna, tražimo sve što smo tada ispregovarali, dakle neformalno razoružanje Ukrajine i njezin ostanak u ruskoj interesnoj sferi. Uz njega, koji zagovara ruska povijesna svojatanja ukrajinskog teritorija, u Istanbulu su stigli zamjenik šefa diplomacije Mihail Galuzin, zamjenik ministra obrane Aleksandar Fomin i ravnatelj moćne ruske vojne obavještajne agencije (GRU) Igor Kostjukov.
Može se dakle očekivati, ako i kad do sastanka dođe, da će ruska strana inzistirati da se prvo razgovara o “glavnim uzrocima” sukoba, uključujući “denacifikaciju” i demilitarizaciju Ukrajine dok je jasno da treba prihvatiti “novu realnost na terenu”, posljedice ruskih osvajanja. Kijev je tu u teškom položaju jer odbacuje bilo kakvu ideju da okupirani teritorij de facto ili, gore, de iure dođe pod rusku kontrolu. Istodobno, Zelenski je prije više od pola godine konačno priznao da Kijev to ozemlje (oko 18 posto ukupnog) može vratiti samo diplomatskim putem.
Štogod mislio Serjoža s početka teksta, u ovom trenutku bezmalo nemoguće je ostvariti situaciju u kojoj bi Putin sjeo za stol sa Zelenskim, upitno je hoće li kremaljski car ikad biti spreman na taj korak iz dva razloga: u njegovoj hijerarhiji ukrajinski predsjednik daleko je od vrha na kojem su, uz njega, samo Trump i kineski Xi Jinping (Fjodor Lukjanov, analitičar blizak Kremlju, govori o trokutu moći), pa mu je s njime razgovarati ispod časti – takav bi sastanak vjerojatno izazvao burne negativne reakcije ruske desnice.
Putin o Ukrajini želi razgovarati samo s Trumpom – nova Jalta – ni Europljani ga ne interesiraju. Zelenski ga je uvrijedio kad je zabranio pregovore s njim, a osvetoljubivi Putin pamti uvrede.
Kremaljskom caru valja priznati da i dalje sjajno upravlja vremenom u globalnoj igri oko navodnog traženja mira u Ukrajini.
Kad je Trump prije tjedan dana, u četvrtak, zatražio pregovore, Putin je kasno u subotu rekao da pristaje bez uvjeta, ali u četvrtak. Trump se ovih dana mota po Bliskom istoku, sklapa poslove u iznosu od sedam nula i više, u glavi mu se vrti od samozadovoljstva sporazumima kojim će se hvastati kad se vrati u Washington. U takvim okolnostima Ukrajina je sekundarna.
Susret s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom u Moskvi 8. svibnja učvrstio je Putinovu poziciju jer su obnovili zavjete partnerstva bez granica otišavši i korak dalje šireći suradnju na svim mogućim razinama (detalje “Zajedničke izjave o daljnjem produbljivanju sveobuhvatnog strateškog partnerstva koordinacije Kine i Rusije za novu eru” nismo saznali). Istodobno, američki su pregovarači u Ženevi ustupili pred kineskima odgodivši carinski rat.
Konačno, Putin je ispunio glavni Trumpov zahtjev, izravni pregovori Kijeva i Moskve. Kremaljski car zna da američki predsjednik želi da konačno rješenje sukoba u Ukrajini postignu njih dvojica, lideri sila, rješenje koje će svi ostali morati prihvatiti.
Putin je na to spreman jer zna da će tako ostvariti svoje ciljeve, Trumpu pak njegov narcisoidni poremećaj šapće na uho da se tako otvaraju vrata titule mirotvorca, možda i Nobela.
Ruski predsjednik se nada da bi na takvom sastanku, nakon što je s Xijem utvrdio svoje zadaće radi uređenja zapada Eurazije, mogao dobiti pravo na sfere interesa uz moguće slabljenje američke podrške europskim članicama NATO.
Sprema se sporazum s Iranom
Trump u četvrtak iz katarske Dohe javlja kako je izgledan sporazum s Iranom o nuklearnom programu. “U vrlo smo ozbiljnim pregovorima s Iranom o dugoročnom miru. Približavamo se možda postizanju sporazuma bez potrebe za ovim … postoje dva koraka za to, postoji vrlo, vrlo lijep korak i postoji nasilni korak, ali ne želim to učiniti na drugi način“, rekao je Trump.
Ta je najava dovela do pada cijena nafte na tržištima više od 3 posto jer bi mogući dogovor vodio popuštanju sankcija na iransku naftu i povećanju ponude. Iz Teherana su objavili da bi mogli prihvatiti ograničenja nuklearnog programa u zamjenu za ublažavanje sankcija dodajući da još uvijek postoje praznine koje treba premostiti u razgovorima sa Sjedinjenim Državama.
Nema dvojbe da je objava dogovorena s Moskvom, vjerojatno i Beijingom/Pekingom, jer dodatno odvraća Trumpovu pozornost s Ukrajine i podsjeća ga u kojoj mjeri mu je važno partnerstvo s Rusijom da ostvari toliko željen sporazum s Teheranom, koji rado koordinira s Moskvom.
Može se to dijelom iščitati i iz pitijske izjave državnog tajnika Marca Rubija po dolasku u Antaliju: “Trump želi kraj rata, otvoren je za gotovo bilo koji mehanizam kako bi postigao pravedan i trajni mir”, koji “neće samo okončati ovaj rat, već će spriječiti da novi rat započne jednog dana. Mnogo posla treba obaviti, ali ostajemo posvećeni ovom putu. Nestrpljivi smo kao i svi drugi, želimo da se to dogodi, ali to je teško (…), nadamo se da će ovdje uskoro biti napretka (citat prema Le Monde).”
Ističem važne dijelove: bilo koji mehanizam, teško je, nadamo se, nigdje se u tome ne vidi pritisak. Kremlj svako malo pušta vijesti kako sa SAD-om raspravlja o energetskim pitanjima koja uključuju američko preuzimanje ukrajinske plinske i naftne infrastrukture kojom bi ruski proizvodi opet tekli u Europu, a američke tvrtke ubirale profit.
Europski lideri Putinu su zaprijetili sankcijama ako ne pristane na 30-dnevno primirje, a on im je odgovorio slanjem drugog ešalona na pregovore, što govori koliko drži do prijetnji Londona, Berlina i Pariza. U toj dimenziji postoji suglasje Kremlja i Bijele kuće, EU i europske članice NATO-a smetnja su koju bi bilo najbolje ukloniti. Napakostiti joj mogu obostrano, Putin kaže Trumpu da uzme Grenland (iako se takav čin protivi ruskim interesima na Arktiku), a on će Ukrajinu, Europa neka si misli što hoće.
K tomu, kremaljski car može pomoći stvaranju uvjeta susretu američkog predsjednika s kineskim, što je mračni predmet želje Donalda Trumpa. U takvim okolnostima, kad se glavna ukrajinska bitka s bojišnice preselila na diplomatsko-pregovaračku razinu, Putin je uvjeren da može – i čini se da može – diktirati modalitete dogovora.
Ako je još racionalan, u što se može sumnjati, trebao bi biti svjestan da rat u Ukrajini ne može završiti vojnom pobjedom i da mu produljenje ne ide u prilog. Istodobno, bio racionalan ili ne, uvjeren je da je u situaciji da pregovorima može ostvariti gotovo sve, uvijek valja naglasiti, reducirane ciljeve: inicijalni je plan tražio da Ukrajina šaptom padne u tri dana, piše u analizi Jutarnji list.
/Desk/