Piše: Prof. dr. sc. Mile Lasić/Dnevni list
U “post truth eri”, u vremenima “post istine”, kako je smisleno upotrijebio novokovanicu i književnik Svetislav Basara, skoro je nemoguće ostati vjeran sloganu “Sagen, was ist” to jest “kazati ono što jeste” i tako pisati iz broja u broj.
Ali, upravo je taj slogan ispisan na unutarnjim zidovima zgrade u kojoj je smješteno uredništvo magazina “Der Spiegel” u Hamburgu i već je 70 godina misao vodilja jednog od najuglednijih politički magazina u Europi – sinonima tzv. istraživačkog novinarstva.
Naravno, ni u vremenima “post-istine”, u šugavim vremenima poplave “fake news” u medijima, ozbiljno novinarstvo ne smije postati “lažljivi tisak” (Lügenpresse), kako populisti tvrde i za sve preostale ozbiljne medije, pa čak i za magazin “Der Spiegel”. Jer, kad bi to bila istina nastupila bi i definitivno era “post istine”, jer bi sa smrću “krvotoka demokracije”, što ozbiljniji mediji po definiciji jesu, nastupio i kraj demokracije. Ali, mediji poput magazina “Der Spiegel” nastavljaju “govoriti ono što jeste”.
Nimalo laka zadaća u vrijeme cvjetanja “fake news” (ciljno plasiranih lažnih informacija), posebice putem “internetskih asocijalnih medija”, kako stoji i u svečarskom broju “Spiegela” (No.1 za tekuću godinu).
U ovakvim vremenima je moguće, primjerice, da se antifašistička heroina Sophie Scholl, koju su nacisti umorili zajedno s bratom Hannesom, pojavljuje na AfD-ovim plakatima s porukom kako bi i ona glasala danas za AfD, za te tek umivene neonaciste. Ne bi, naravno, nego bi vjerojatno radila na dekonstrukcijama neonacističkih podvala, na otkrivanju istine, na prosvjećivanju građana. Srećom po veliku njemačku kulturu su još uvijek svi vodeći politički tjednici (“Der Spiegel”, “Die Zeit”, “Der Stern”) i najvažniji dnevni listovi (“SZ”, “FAZ”, “taz”…), kao i nepregledna mreža tv i radio postaja u ulozi javnih servisa na braniku istine i demokracije, što je znak da barem u Njemačkoj nije sve “otišlo u Honduras”.
Na naslovnici svečarskog broja magazina “Der Spiegel” su, inače, samosvjesno ispisane pogrdne ocjene čak petoro njemačkih kancelara o ovom glasilu (Willy Brandt – “Dieses Scheißblatt”; Helmut Schmidt “Lass euch nicht irrenmachen von disem Geschmeiß”; Helmut Kohl – “Schad’ fürs Geld”, Grhard Schröder – “Ihre Zunft muss aufpassen!” i Angele Merkel – “Vor dem Blick in den SPIEGEL ist niemand mehr sicher”), koje je ponajbolje podvesti pod pojam “fake news”, da ne kažemo pod “fekalije”, koje je etablirao u javnim naracijama poznati novinar i vlasnik Face TV Senad Hadžifejsović, gostujući u HTV-ovoj emisiji “Nedjeljom u Dva”.
Ništa mi se ne dopada ova nekritična Senadova doskočica, jer bi bilo važnije promotriti od “fekalija” iz susjedstva što se u formi “fake news” upravo od domaćih medijskih i političkih mahera, pa i s ekrana Face TV, plasira kao neupitna istina, a ona to nije. Ili, iz pozicije čovjeka koji živi i radi u Mostaru, koliko se “fekalija” i čijih sve izlilo upravo u ovaj izbezumljeni grad, idealan za frustrirane političare, novinare i autore svih vrsta. Inače, na borbu za istinu se politički magazin “Der Spiegel” obvezao u svojemu prvom broju (od 4. siječnja 1947.), pa je takvo što podrazumijevalo i kritiku onih koje je “Der Spiegel” cijenio, ili ubrajao u svoje prijatelje, ako im se omaknu “fake news” ili krivi potezi u politici.
Utoliko se i novogodišnjem broju, s kojim je započelo obilježavanje 70. obljetnice tjednika “Der Spiegel”, podsjeća da je osnivač, vlasnik i dugogodišnji glodur, pokojni Rudolf Augstein na samom početku proklamirao i načelo da se ovaj politički magazin osjeća odgovornim jedino svojim čitateljima i istini, što upravo i podrazumijeva slogan – “Kazati što jeste” (“Sagen, was ist”)! Moj je, inače, dojam da su se naši mediji u pravilu obvezali svojim “gazdama” da će proizvoditi “fake news”!
U uvodu kažimo da se i na 174 strane slavljeničkog izdanja kao na dlanu zrcali i dalje sposobnost autorefleksije ovog uglednog medija. Uostalom, kao da se “Der Spiegel” doslovce držao svih proteklih godine i imena kojeg nosi, dakle biti zrcalo ili ogledalo društva i vremena u kojemu magazin s ovim imenom izlazi. Utoliko su i u svečarskom broju morale biti dotaknute teme koje se bave “duhom vremena”, odnosno iskušenjima ozbiljnog žurnalizma u vremenima razočaranja demokracijom, odnosno prijetnjama slobodi mišljenja i javnog ispoljavanja u svim dijelovima svijeta.
Specijalni dodatak u svečarskom broju je posvećen posve logično ključnim procesima u stasavanju njemačke demokracije u vremenima “Hladnog rata”, u procijepu između Istoka i Zapada, ali i propitivanju (propalih) utopija, što je od njih ostalo u vremenu u kojemu jesmo, ali i takvim referentnim temama kao što su RAF-ov teror ili ekologija, dakle svim onim temama koje su i dovele do jedne posve nove Njemačke, ne samo ujedinjene mirnim putom, nego i šarenolikije nego što je ikad bila u vlastitoj povijesti.
Ne treba ni reći, pak, kako nikad u povijesti nije bila ni tako lijepa i uzorita u kulturološkom i političkom pogledu. A nije preveliko pretjerivanja reći ni da oči demokratskog svijeta nisu više usmjerene ka Kipu slobode u New Yorku, nego ka Brandenburškoj kapiji u Berlinu. Inače, u brojevima magazina koji slijede tijekom siječnja nastavlja se s autorefleksijama pređenog puta u proteklih 70 godina, a 11. siječnja ove godine se već pojavila knjiga čiji su autori Spiegelovi novinari i urednici Klaus Brinkbäumer, Hauke Janssen i Cordt Schnibben, koja “zrcali” i vlastitu uspješnu priču ovog magazina i uspješnu priču o ozdravljenju njemačkog društva u ovom vremenu.
“Malo istine, malo privida, malo sreće”
Puno se toga u međuvremenu promijenilo i u njemačkom medijskom pejzažu, pa se ni tiskani mediji ne prodaju kao nekoć, što ima za posljedicu da ni politički magazin “Der Spiegel” nema više višemilijunske tiraže, ali zato ima vrlo uspjela online izdanja i na njemačkom i na engleskom jeziku koja razvija još od 1994. godine. Nije se srećom promijenila njegova istraživačka metodologija i vjernost vodećoj maksimi: pisati o onomu što je važno i način da se govori istina ma kako i ma koga zaboljela.
Dakako, ne pratim danas iz Mostara jednako intenzivno pisanje onih listova koji su me naučili uvažavanju vrijednosti koje oličava upravo “Der Spiegel”. Ali, ne mogu ni zaboraviti ono što sam naučio tijekom 18 godina boravljenja u njemačkoj kulturi u kontinuitetu. A to znači da mi je i dalje jasno na koje se medijske i kulturološke izvore smijem oslanjati, te tim slijedom komu smijem, a komu ne smijem vjerovati. Među tim “izvorima” od kojih sam naučio mnogo i koji se u međuvremenu nisu u bitnome promijenili je i magazin “Der Spiegel”, pa njemu “rame uz rame” socijalno-liberalni tjednik “Die Zeit”, pa seriozni kanali za kulturu (“3SAT”, “ARTE”…), te ozbiljni dokumentacijski i informativno politički servisi poput sustava “ARD” (inclusive Phoenix) …
Bilo je, dakle, iz svih ovih razloga posve logično što sam početkom studenog 2002. godine posvetio dužnu pažnju smrti Rudolfa Augsteina, jednog od najvećih novinara i najvažnijih Nijemaca 20. stoljeća. Iz tog mog starog “a tribute to ..” slijede dijelom kraćeni pasusi, povodom smrti “novinara stoljeća”, kako su ga označile njemačke kolege 1999., tri godine uoči smrti. Službeno se kazalo da je umro “od posljedica zapaljenja pluća”, ali se od ranije znalo da Rudolf Augstein pati od niza teških bolesti i da uzima teške opijate za smanjenje bolova.
Nekada lijepo lice mladića se uslijed patnji u starosti već za života počelo izobličavati. No, ovdje su poučno važniji drugi akcenti iz ove neobične novinarske karijere. Rudolf Augstein je za 55 godina rada u svojemu mediju uspio napraviti od magazina “Der Spiegel” apsolutno “najprosvjećeniji politički magazin u Njemačkoj” i najveći takve vrste u Europi. U trenutku njegove smrti se, naime, iz tjedna u tjedan u Njemačkoj i u 160 zemalja širom svijeta prodavalo više od 1,1 milijuna primjeraka “Spiegela”, dok se broj njegovih tadašnjih čitatelja procjenjivao na preko pet milijuna.
U tomu se do danas nije puno promijenilo: iz broja u broj u devet tvrdo strukturiranih rubrika, osam unutarnjih i vrlo važne vanjskopolitičke rubrike piše se vrlo utemeljeno o najvažnijim temama vremena, iz “pera” preko 270 novinara, koji su već odavno postali i suvlasnici magazina. Ne smiju se zaboraviti ni 22 dopisnička ureda u inozemstvu. Magazin je godinama u prosjeku imao 140 stranica autorska teksta i oko 100 stranica ispunjenih oglasima. Danas je za zeru skromniji, uslijed svih mogućih promjena u globalizacijsko-informatičkom dobu, pa i u domeni oglašavanja.
“Der Spiegel” je u međuvremenu postao i velikom nakladničkom kućom, koja izdaje “Kultur Spiegel”, “Uni-Spiegel”, “Menager-Magazin”, “Harvards Businessmenager”, te emitira “Spiegel TV” i njeguje vjerojatno najbolje novinsko “online izdanje”, već spomenuti “Spiegel Online”. I još po mnogo čemu drugome je “Spiegel” priča za sebe, a može biti inspirativan i drugima.
Meni se i posebice dopada priča o novinarima-suvlasnicima, božanstvena priča u vrijeme robovlasničkog odnosa prema uposlenima u većini medija. Čim je, naime, postao apsolutnim vlasnikom lista, kojega su zapravo 1947. osnovali Britanci, Rudolf Augstein je uveo “suradničku vlasničku participaciju”, a što konkretno znači da su “oni koji pišu” i suvlasnici lista. Za sebe je zadržao samo 25 posto (što je logično poslije njegove smrti prešlo u ruke nasljednicima, njegovih četvoro djece iz pet brakova), dok je ono što nije u rukama njegovih nasljednika i novinara “Spiegela” u rukama nakladnika “Verlag Gruner und Jahr”. Zato i ne čudi sto su Augsteinovi suradnici – urednici i novinari u kuloarima komemoracije govorili – “to je kao da nam je umro otac”.
“Augsteinov virus” – virus traganja za istinom i slobodom!
Rudolf Augstein nije bio samo “medijski revolucionar”, kako ga oslovljavaju kolege, nego i “jurišni top demokracije” (“Sturmgeschütze der Demokratie”), koji je otkrio desetine i stotine skandala u poslijeratnoj Njemačkoj i time doprinio razvoju pravne države više nego ijedna druga novina. Bez “Spiegela” odnosno njegova prvog nakladnika i glodura Rudolfa Augsteina, Njemačka ne bi bila zemlja kakva je danas. Jer, radi se o listu koji kontinuirano “krši tabue”, “otkriva skandale”, “ruši moćne”, “otvara njemačko društvo svijetu”, koji je u konačnici kao malo tko drugi zaslužan za stupanj “slobode javne riječi” u Njemačkoj. Ilustracije radi, Augstein je 1962. završio, čak, i u zatvoru, nakon sto su ga Konrad Adenauer i Franz Josef Strauss optužili za “izdaju zemlje”.
U pozadini se radilo o namjeri kancelara Adenauera i tadašnjeg ministra obrane Straussa da u njemačko naoružanje uvedu i atomsko oružje, čemu se Augstein prvi usprotivio. Nakon tromjesečne istrage Augstein je pušten na slobodu a Strauss je podnio ostavku. “Afera Spiegel”, kako se cijela ujdurma još uvijek zove, inspirativna je priča, dakle, o odnosu političke egzekutive i otvorenih medija, o slobodi i moći javne riječi, o mukotrpnom stasavanju demokracije. Kada su mu, pak, za njegov 75. rođendan uručivali u Hamburgu povelju “počasnog građanina”, Augstein je kazao kako je on jedini od svih dotadašnjih “lauerata” koji je imao “prave lisice na rukama”!
Augstein je bio po svjetonazoru liberal i član FDP-a, ali jedini njemački kancelar kojeg je iskreno cijenio bio je socijaldemokrata Willy Brandt, čiju je politiku srcem, znanjem i nevjerojatnom političkom lucidnošću godinama podržavao. Solidarizirao se i sa studentskim pokretom, ali je njegovog vođu Rudi Dutschkea i studente upozoravao da “povijest ne počinje od danas”, te da je revolucija uvijek “dvosjekli mač”. Oduvijek je bio pristalica “njemačkog ujedinjenja”, pa je odmah prepoznao da Brandtova politika “izmirenja s Istokom” vodi upravo ka tom cilju.
Njegov nekadašnji suputnik i urednik “Spiegela” (1969-1973) Günter Gauss kazao je svojedobno da je Augstein imao samo jednu neispunjenu “političku želju”, a to je postati njemačkim vanjskim ministrom. No, na tu poziciju su uvijek aspirirali mnogi, a među njima i “veliki meštar zakulisnih igara”, u međuvremenu također pokojni Hans Dietrich Genscher. Augstein je u “čistu politiku” ušao samo nakratko 1972., da bi se nakon što je proveo u Bundestagu svega tri mjeseca u “posljednjim klupama” zauvijek odrekao takve zanimacije. Na čemu mu treba i post mortem zahvaliti, jer su milijuni čitatelja u Njemačkoj i širom svijeta imali prilike čitati njegove kolumne, ubojite eseje i sjajne historijske rasprave. “Spiegel”, a to znači Augstein, je povijest naše zemlje “supotpisivao”, kaže se u čuvenoj analizi konkurentskog tjednika “Die Zeita”, još jednog “medijskog čuda” poslijeratne Njemačke. “Supotpisivati” u “Zeitovoj” interpretaciji znači stvarati, a Augstein je stvarao ne samo medijsku, nego i političku povijest Njemačke. Rudolfa Augsteina je bio glas i da je “despot” unutar njegova carstva, no nitko nije bliži istini o Augsteinovoj osobnosti od spiritus movensa konzervativnog dnevnika “FAZ”, Franka Schirmachera, koji je kazao: “Rudolf Augstein je bio anarhista”.
A to znači kako je kada bi ocijenio za shodno, znao obaviti i važne razgovore s konzervativnim mislećim ljudima poput Martina Heidegera i Ericha Junga, ili se neumorno prepirati s Karlom Jaspersom, pa ponekad i s Günterom Grassom, koji su mu, po svemu trebali biti bliski. U mojim bilježnicama od prije 15 godina stoji i da je na komemoraciji pokojnom Augsteinu tadašnji njemački predsjednik Johannes Rau, i sam u međuvremenu pokojnik, kazao: “Naša zemlja je siromašnija bez njega”. Ali, Augstein može u miru počivati, u magazinu “Spiegelu” su ostali raditi urednici i novinari zaraženi “Augsteinovim virusom” – virusom traganja za istinom i slobodom!
“Neboder među medijima”
Posljednji put sam pisao o mazginu “Der Spiegel” prije 10 godina, kada se 8. siječnja 2007., u “Spiegelovom neboderu” u Hamburgu okupilo više od 2.000 uzvanica iz cijele Njemačke, kako bi dostojanstveno obilježili tadašnjih “Spiegelovih 60. godina”, u kojima je i postao institucija u Njemačkoj. Iz moje tadašnje (po)hvale “Spiegelu”, pisana za niz medija u Srbiji i u BiH, s kojima sam u to vrijeme surađivao, izdvajam kako sam napisao da je sve započelo u siječnju 1947., pod britanskim patronatom u Hannoveru, u okolnostima njemačkog “nultog sata”, u vremenima opće nestašice, pa se u prvim brojevima “Spiegela” mogla pročitati i molba čitateljstvu da poklone uredništvu stroj za pisanje, ako im je kojim slučajem viška. U listu su mogli tada raditi samo oni koji su prošli denacifikaciju.
Danas je “Spiegel” “neboder među medijima”, napisao sam tada, a u tom neboderu osim onih već spomenutih 270 vrsnih novinara i urednika, rade i brojni drugi stručnjaci, pa cijeli pogon broji 900 ljudi, dok u cijeloj nakladničkoj kući “Der Spiegel” (izdavaštvo, internet-izdanje, televizija, druga izdanja) je uposleno više od 1.400 ljudi. Obim poslovanja je prije desetak godina iznosio 322 milijuna eura, možda je danas nešto skromniji, ali nisam siguran. Kako sam već dotakao, mit o “Spiegelu” rođen je kada se “Spiegel” upustio u obračun sa tadašnjim kancelarom Adenauerom i ministrom obrane Josefom Straussom, pa su redakcijske prostorije bile danima blokirane, a glodur Augstein proveo 123 dana u zatvoru, neosuđen.
Već u prvim brojevima “Spiegel” je pisao kritički i o “saveznicima”, pa je bilo ljutnji, ali su neki mudri Britanci znali da samo takav “Spiegel” odrađuje mukotrpno suočavanje zemlje s vlastitim sljepilom i zločinima. “Spiegel” je potom kontinuirano rastao, postajući “gromobranom slobode”. Kada je 1962. Rudolf Augstein optužen za “veleizdaju zemlje”, pa strpan u zatvor, morao je biti pušten zbog enormnog pritiska demokratske javnosti.
Epilog afere je bio da je Adenauer morao “podviti rep”, a Strauss ne biti više ministrom obrane, dok su prosvjednici postali pretplatnici “gromobrana slobode”, pa su uslijedili tiraži od 1,5 milijuna primjeraka s tendencijom rasta. Ne smije se odustajati od principa kazati odnosno “pisati ono što jeste”, bio je slogan pokojnog Rudolfa Augsteina, koji je srećom i danas slogan ovog magazina. Kada su Augsteina svojedobno pitali u čemu je tajna “Spiegelova uspjeha”, odgovorio je: “Malo istine, malo privida, malo sreće” (“etwas Sein, etwas Schein, etwas Schwein”). Jedne druge prigode je precizirao kako je važno da privida ne bude više od istine.
Pri kraju ove zaslužene počasti magazinu “Der Spiegel”, skrećem pažnju i na misao bivšeg glavnog i odgovornog urednika ovog magazina po imenu Stefan Aust, koji je “Spiegelovu koncepciju” sažeo u formulu: “Pravimo list kojeg bismo rado sami čitali, to je naš jedini uređivački kriterij”. Ovih dana Aust je, inače, progovorio sa sjetom o prošlim vremenima, pa i o tomu kako je i “Spiegel” zaplovio u mainstream novinarstvo, malo više nego što bi trebao. Ali, magazin “Der Spiegel” je neprijeporno i danas u osnovi takav dok je u proteklih sedam desetljeća stajao na “braniku demokracije”, jer i dalje razobličuje skandale, otkriva afere, prosvjećuje, širi vidokruge.
SR Njemačka u svakom slučaju ne bi bila zemlja kakva je danas da “Spiegel” nije “kršio tabue” i “otvarao njemačko društvo prema svijetu”. Tako su “Spiegelu” komplimentirali za 60. rođendan upravo oni njemački političari koji su nerijetko bivali nesretni kako ih “Spiegel” tretirao, ali još su bili nesretniji ako ih “Spiegel” uopće ne bi spominjao. Među takvima je i troje od petoro njemačkih kancelara koji su se zbog psovki koje su im se u ljutnji omakle na “Spiegelov račun”, našli na naslovnici svečarskog broja. Srećom, niti su oni onakvi kako bi se moglo zaključiti temeljem naslovnice, niti je “Der Spiegel” postao tvornicom “fake news”. Dapače, opstao je “neboderom među medijima!”.