Piše: Vera Soldo/republikainfo.com
Naime, što se vrlo rijetko spominje, borbeni, vojni dio HVO-a, brojio je oko 30.000 ljudi, a nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma taj broj je iznosio 50.000.
HVO nisu činili samo vojnici – ostali dio Hrvatskog vijeća obrane, činili su predsjednik HVO-a, njegovi suradnici, ministri, doministri, referenti, članovi brojnih tada potrebnih i uspostavljenih povjerenstava, odjela itd., itd., tako da danas, neslužbeno, ali potvrđeno iz ozbiljnih izvora, Registar HVO-a broji impozantnih 180.000 ljudi koji su imali pravo na one nevjerojatne, bezvrjedne certifikate, koje su za sitne novce otkupljivali poslijeratni profiteri i otkupljivali, pa uništavali i ono malo gospodarskih vrijednosti što su ostale čitave nakon rata.
To je bio jedinstven primjer ‘biznisa’ u svijetu – da za bezvrijedne papire nekolicina ekonomskih diletanata preko noći postane vlasnik tvornica, zemljišta, hotela…
Što je Hrvatima u BiH danas ostalo od HVO-a? Izgleda samo branitelji, dok se iza njihovih leđa i danas kriju najveći hrvatski politički promašaji i pogreške, ali i kradljivci, prevaranti, po onoj antologijskoj ‘k’o je jamio-jamio’ i uz rijeku krokodilskih suza na spomen Tuđmana i Šuška, svete domovine od ‘stoljeća sedmog’.
Istinski branitelji nisu ‘jamili’. Oni su branili, davali svoje živote i bivali ranjavani dok su drugi ‘jamljali’.
Hrvatski političari, kada se danas žele umiliti braniteljima, vole kazati da su Hrvati opstali na onim područjima koju su obranili momci iz HVO-a.
Istina.
No, što su nakon toga učinili uglađeni, ispeglani, ‘priučeni’ hrvatski političari, većina ih redom bivši predsjednici nekakvih komunističkih komiteta, nekakvih komunističkih saveza ili barem seoskih povjerenika u bivšoj nam Jugi?
Nakon što smo nedavno odgledali kurtoazno postavljanje vijenaca i paljenje svijeća ispred spomenika poginulim hrvatskim braniteljima sadašnjih hrvatskih političkih vođa, dok su ih u ulici čekale limuzine na kojima bi im pozavidjeli i predsjednici najrazvijenijih zemalja svijeta, ovo mi reče brat od poginulog vojnika:”Jednom će mi doći pa ću im sve one svijeće i vijence kupljene ukradenim parama pokejat nogom, pa nek se .ebu. Banda jedna kako ih nije stid. Brat mi se okreće u grobu, ‘ko mu vijence polaže. Za koga on poginu?”.
Ovo polaganje vijenaca održalo se u Mostaru, na Trgu hrvatskih velikana, nekadašnjem Rondou, ispred još uvijek nedovršenog spomenika hrvatskim braniteljima. Ovo je samo jedan od dokaza licemjerja prema braniteljima, često i u dobroj mjeri sigurnom, podložnom topovskom mesu prepredene politike, ponajviše zahvaljujući doživotnim predsjenicima većine “privatiziranih” braniteljskih udruga.
Time je još više bila zaglušujuća rečenica Anđelka Kvesića, predsjednika Udruge logoraša Domovinskog rata u BiH da je “hrvatski grijeh što nismo jasno i glasno govorili o stradanjima Hrvata u BiH, a posebice u središnjoj Bosni, nego smo prepuštali protivnicima da o tome govore”.
Tko je trebao govoriti o hrvatskim stradanjima, zašto se nije govorilo o hrvatskim stradanjima i Domovinskom ratu, tko je trebao istražiti i podizati tužbe za hrvatske zločine nad ostalima jer bi čistijeg obraza tražili zadovoljštinu za zločine nad Hrvatima?
Zar su očekivali da im i to odrade hrvatski branitelji?
Zašto se tek 18 godina nakon rata ustrojio Hrvatski dokumentacijski centar Domovinskog rata u BiH?
Što su naše političke ‘Hrvatine’ čekale i radile čak 18 godina?
Mnogi branitelji danas se osjećaju marginalizirano, iznevjereno, razočarano, mnogi se nakon proživljenih ratnih strahota i danas nastoje vratiti na normalne životne putove.
Mnogi branitelji danas gladuju, bez primanja su i krova nad glavom, jer nisu imali ‘sreću’ i bili ranjeni, promatraju dezertere s braniteljskim odličjima i invalidskim mirovinama, a neki branitelji višestruko i skupo, materijalno i financijski, naplatili su svaki svoj dan u odori HVO-a.
Zašto je danas čak i domoljublje uvjetovano članstvom u nekoj političkoj stranci ili, u suprotnom, anatemom “izdajnika”?
Zašto Prvi svezak “Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine”, koji obuhvaća enciklopedijsku građu od slova A do Đ, a objavio ga je Hrvatski leksikografski institut BiH ne postoji ‘Domovinski rat’? Je li to poruka da ga nije ni bilo, da ga se treba sramiti, prešutjeti, ignorirati?
Nekada je HVO značio Hrvatsko vijeće obrane. Danas je HVO pretvoren u ‘hrvatsko vijeće obmane’.
I za to nisu krivi branitelji.