Piše: Vedrana Rudan/rudan.info
(Objavljeno: 20.11.2014)
Pamtim kako su mirisala moja djeca na dan rođenja. Njihova bronhitična davljenja, dok su bila bebe, zvone mi u ušima. Najsretniji trenuci u životu bili su mi kad bi temperatura sa trideset i devet pala na trideset i osam sa tri. To je bi znak da polako, nas troje, plutamo na mirnijem moru.
Nema više moje djece. Danas su to odrasli ljudi udavljeni nesrećom i besparicom. Bulje u mračnu budućnost kad skrenu pogled sa ogavne sadašnjosti. Nije li prestrašno živjeti u zemlji koja već preko dvadeset godina slavi smrt? Tisuće mladih leži pod ledinom preko koje jednom godišnje u jednoj ili dvije kolone gaze lopovi, lažljivci, manipulatori, ratni i mirnodopski zločinci. Kriminalci, predsjednici, premijeri i pobjednici na idućim izborima prigodno obješenih lica u ime Domovine roditeljima mrtve djece pljuju u lice.
Drago mi je, presretna sam, luda sam od sreće što ni jedno moje dijete ne trune da bi se djeca hrvatskih kriminalaca mogla kupati u šampanjcu ili njime ispirati krvave kokainske noseve. Ha, ha, cerili bi mi se oni kad bi znali da postojim. Misliš da imaš živu djecu, glupačo? I za tebe i za njih bilo bi manje stresno da gnoje hrvatsku zemlju nego da crkavaju na kredit koji nikad isplatiti neće.
Priznajem, svakoga dana kad pogledam u teve ekran, potpuno je svejedno da li gadovi izlaze iz pritvora ili gmižu u vukovarskoj koloni, mene, mene jedinu, hvata ubilački bijes. Odakle zvijerima milijuni za kaucije, odakle im drskost da gaze po leševima sirotinje koja nikad svoj život ne bi položila na oltar domovine da je znala kako će taj oltar nakon rata biti zasran.
Žao mi je što imam djecu. U njihovoj im muci ne mogu pomoći a njihova agonija mi je nepodnošljiva. Pa ipak, jedna sam od milijun glupača na ovome svijetu koja jedno govori a drugo misli. Noćas je kod mene spavao moj unuk. U krevetu sam mu pričala priče, njušila kosicu kad je zaspao, držala ga za ruku dok je spavao.
Što ga čeka u ovoj zemlji okovanoj prljavim izlučinama pritvorenika, budućih pritvorenika, bivših pritvorenika, heroja a ne zločinaca, uspješnih vlasnika trgovačkih lanaca koji svoje radnice plaćaju 2200 kuna mjesečno?
Ja sam ipak, očarana svojim unukom, optimistica. Svi zločinci ovoga svijeta na početku su bili bezube bebe i mirišljava djeca.
Možda će moj unuk kad odraste postati zločinac.
Ako bude tako, o kako će se moj prah u jeftinoj konzervi veselo meškoljiti.