Piše: Emil Karamatić/AlJazeera/blog
Nikada nećemo saznati koliko je dana ili, ne daj Bože, mjeseci, trebalo Raulu Castru da se nacrta ispred kamera nacionalne televizije i u nekoliko rečenica Kubancima, ali i cijelom svijetu, obznani da njegov brat više nije među živima. Kao i u svim drugim totalitarnim sustavima, smrt vođe je teže obznaniti od mogućnosti jednogodišnje gladi nacije. Strah od obznane da je car go nikad ne umire, niti će umrijeti.
Svjetski mediji se raspisali o Fidelovoj smrti. Naprosto se natječu u isticanju veličine pokojnog diktatora. Ipak briljirali su balkanski javni servisi, koji rekoše da je umrla najveća ikona komunizma dvadesetog stoljeća. Tako u Republici Hrvatskoj jedva dočekaše da Josipu Brozu Titu, uglavnom zločincu i ubojici Hrvata, kako ga krste lokalni mediji, nađu zamjenu u ikonografskom ili u svetačkom vrednovanju.
Zdravorazumski gledano, treba se dobro napregnuti i o Fidelu pronaći barem nešto svetačko. Ipak, teško je zanemariti jednu nesvetačku epizodu iz Castrova života, kada je 1950. godine doktorirao pravo na Sveučilištu u Havani i planirao se kandidirati za mjesto zastupnika u kubanskom parlamentu na izborima zakazanim za 1952. U toj nakani ga je spriječio general Batista, koji je izvršio državni udar, te zbacio vladu i predsjednika Carlosa Prio Socarrasa i otkazao izbore. Castro je malo kasnije protiv Batiste uložio tužbu sudu zbog kršenja ustava, ali je sud tužbu odbacio. Zato je sa skupinom istomišljenika 26. srpnja 1953. godine napao vojarnu u mjestu Monacada. Međutim, napad nije uspio i Castro je utamničen.
Romansirana priča
Sve ostalo je povijest. Ima li u ovom njegovom dijelu života išta svetačko? Možda, rekli bi stari revolucionari. Međutim, jako teško, kao i u cijelom njegovom životu. Naprosto, vladar koji dovede sve stanovnike države do ovisnosti o jednom megalomanskom mozgu, nije zavrijedio niti jedne riječi hvale. A da ga treba analizirati treba. Da je dio povijesti jeste.
Uz Fidelovo ime se vežu revolucija, ubojstva, diktatura, siromaštvo, maltretiranja raznih oblika. Svijet je doveo, iako ne samo svojom krivnjom, na rub rata. Pa ipak se svjetski mediji zabaviše se djelom njegove svetosti.
Sudeći po onome što prođoše i još prolaze zemlje bivše Jugoslavije, zanemarimo rat i uzmimo samo mirovni tranzicijski dio, Kubu i njene građane ne čeka ama baš ništa dobro. E zato i jest razumljivo što su Raulu ruke podrhtavale, kad je napokon morao reći da je njegov brat, preselio iz jednog u drugo “agregatno stanje”.
Ruku na srce, Castro je jedan od onih kojega bi trebalo zaboraviti što je moguće prije. Objavom njegove smrti, te nabrajanjem velikim slovima ispisanih njegovih zasluga, ništa se ne može jasnije iščitati do licemjerstva svjetske politike. Kad kažem svjetske, prije svega mislim na politiku SAD-a, EU-a i drugih razvijenih zemlja poput Kanade i Australije.
Zašto bi Fidel Alejandro Castro Ruz bio prihvatljiviji svijetu od bilo kojeg sjevernokorejskog diktatora, od mnogih koji su likvidirani u takozvanom Arapskom proljeću. Valjda ni zbog čega drugog, nego što se o njemu u posljednjih desetak godina pričalo lijepim vezom ispletene romansirane priče.
Uz objavu Fidelove smrti moglo se čuti kako je izgradio jedan od najsavršenijih zdravstvenih sustava na svijetu. A da njegov visokoobrazovni sustav može kao primjer poslužiti cijelom svijetu. Ajde, i da povjerujemo u iznesene tvrdnje. Ali se onda pitamo u koju kategoriju spadaju Bologna, Sveučilište Yale, Harvard, Oxford, Cambridge, Heidelberg, Sorbona i mnogi drugi.
A najčudnija je tvrdnja kako je na Kubi iskorijenjena nepismenost. Moguće da u njoj ima istine, međutim nikome nije palo na pamet, a to će vam u prikrivenom razgovoru potvrditi svaki Kubanac, da je točno da je iskorijenio nepismenost, ali isključivo po svojim pravilima i mjerilima. Castro, naprosto nije iskorijenio nepismenost, nego nepismene. Jer Fidelova nepismenost i europska su dva različita pojma. Recimo, da je točno da su na Kubi svi jako obrazovani, ili da nema nepismenih. Ali otkud onda tolika nezaposlenost, siromaštvo i bijeda.
Epitet karizmatične ličnosti
Nikad, pa evo ni danas kad je objavljeno da je Castro preminuo, nisam vidio da je netko navalio da Kubu izabere za zemlju lijepog i ugodnog života. Ali kao i svaki revolucionar, valjda tako i Castro zaslužuje nevjerojatne detalje iz burnog života. Sjevernokoreanci su svojim vođama recitirali u stilu međugorskih svećenika, koji pripovijedaju o najnovijim ukazanjima Blažene djevice Marije. Pa zašto takav cirkus ne bi priuštili i bivši jugoslavenski prostori kad već ne mogu hvalospjeve kititi drugu Titu.
Kuba je zasigurno lijepa turistička destinacija, ali europski mozak takav život može podnijeti maksimalno mjesec dana. Izuzetak su zaljubljenici u tridesete ili pedesete prošlog stoljeća. Ovisno u kojem se dijelu države nalazite, naprosto se iznenadite prisustvom elemenata dvadeset prvog stoljeća. Za one koji vjeruju da je vrijeme moguće zaustaviti, Kuba je kao stvorena za život. Logično bi bilo pitanje – ako je loše na Kubi, što se dobro dogodilo u zemljama bivše Jugoslavije od kada imamo demokraciju? Reklo bi se, ništa.
Međutim, dogodilo se dvadeset pet godina koje Kubu tek čekaju. Neizbježan je proces od najmanje onoliko godina koliko je neka zemlja provela u diktaturi, ako ne i više, da uđe u zdravo demokratsko društvo. Izgleda kao utjeha Balkancima. Ili stvarnost od koje se ne može pobjeći.
Castrova karizma će narednih dana biti glavnom temom svih svjetskih medija, međutim, malo kome će na um pasti da svaki političar, pogotovo diktator, koji se, kako kažu, nikada nije nasmijao ili čak i ne zna što taj izraz lica znači, s lakoćom dobije epitet karizmatične ličnosti. Umro je još jedan diktator koji je očito imao, iako ateista, dobar ugovor s Bogom, dok mu je omogućio da vlastite građane, “na njihovo zadovoljstvo” tlači preko pedeset godina.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.