Vladimir Šoljić je nekadašnji ministar energetike, industrije i rudarstva, bivši ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne, drugi po redu predsjednik Federacije BiH, dopredsjedavajućeg u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH…I danas je Šoljić predsjednik Herceg-Bosne, ali danas udruženja koje nema državotvorne ingerencije i čiji je cilj povezati Hrvate u BiH i iz dijaspore u zajednički artikulirane nacionalne interese.
Vladimir Šoljić je bio i ostao HDZ-ovac, svjedok i izravni akter nekih od najvažnijih događaja u nastanku suvremene BiH, a posljednjih se nekoliko godina povukao s političke scene.
Šoljić za Republiku govori o temama koje odlično poznaje, prošlosti, ali bez čijeg konačnog rasvjetljenja svakako nema ni bolje budućnosti u BiH i konačne izgradnje povjerenja na sve “tri strane”.
Razgovarala: Vera Soldo/republikainfo.com
Dvadeseta je godina od Daytonskog sporazuma i prestanka rata i dvadeset prva od Washingtonskog sporazuma. Vrijeme prolazi, a opće stanje se značajnije ne mijenja na bolje. Ima li svjetla na kraju tunela?
– Mi nismo u tunelu nego u labirintu. U Daytonu je postavljen loš temelj, a oni koji bi trebali napraviti ispravku i naći izlaz nemaju suglasja ni o čemu, kako u prošlosti i sadašnjosti, tako ni o zajedničkoj viziji budućnosti. Deklarativnih i načelnih suglasja ima, ali kad bi trebala početi realizacija, odmah nastaju problemi i blokade. Možda je za to dobar primjer zaključak najviših političkih dužnosnika iz BiH s jednog velikog sastanka u Bruxellesu prije izbora, kad je dogovoreno i potpisano da jedan narod neće drugom narodu birati predstavnike u vlasti, što je normalno i što ne treba dogovarati ni u jednoj demokratskoj zemlji.
Od toga, kao što znate, nije bilo ništa. O čemu razgovarati i imati povjerenje s onima kojima osporavaju to elementarno demokratsko pravo da sami birate svoje predstavnike u vlasti, a uz to vam osporavaju i pravo na informiranje na vlastitom jeziku?
Ako jedan konstitutivni narod ne može izabrati svoje predstavnike u vlasti, on ne može odlučivati o rezultatima svoga rada, a to je najbolji put za njegov nestanak s prostora BiH. Na ovu realnu opasnost Hrvati BiH su dali odgovor na zadnjim izborima.
Legalni i legitimni predstavnici hrvatskog naroda u BiH će biti u prigodi sudjelovati u izvršnoj vlasti pa vjerujemo da u ovom mandatu neće biti katastrofalnih posljedica po hrvatski narod u BiH kojih je bilo u izobilju u vladama ‘Alijanse’ i ‘Platforme’, kada su legalni i legitimni predstavnici Hrvata u BiH bili onemogućeni sudjelovati u izvršnoj vlasti.
Ponovo je stvorena situacija u kojoj legalni i legitimni predstavnici konstitutivnih naroda uz pomoć Međunarodne zajednice, u prvom redu EU i SAD-a mogu naći trajno i kvalitetno rješenje za unutarnji ustroj BiH, a to je preduvjet, odnosno, temelj za izgradnju demokratske i uspješne BiH. Nastojanja da se hrvatski, kao jedan od tri konstitutivna naroda u BiH, i dalje zadrži u neravnopravnom položaju – moraju prestati.
Ravnopravnost naroda u BiH ništa ne košta, a nije štetna za druge konstitutivne narode kao ni za državu BiH. Nastavak dosadašnje politike prema hrvatskom narodu vodi u kaos, a možda i bankrot, nakon čega bi bilo teže naći kvalitetno rješenje. Ako nam tragična iskustva minulog rata nisu dovoljna da nađemo izlaz iz ovog labirinta demokratskim putem, neka nam je Bog na pomoći.
Možete li prognozirati razvoj događaja u BiH u mandatu koji je započeo?
– Na ovim prostorima i u ovakvim okolnostima ništa se ne može pouzdano predvidjeti. Kao što sam već rekao, gradi se kuća na lošim temeljima. Temelj svake države je Ustav, a ova država ni njega nema donesenog na demokratski način nego, umjesto takvog Ustava, koristi jedan od aneksa mirovnog sporazuma iz Daytona. Teško je davati u ovakvoj državi prognoze za budućnost ako ne znam odgovore na neka važna pitanja iz bliske prošlosti ona iz ratnog i poratnog razdoblja iz kojih proizlazi ovakvo stanje u BiH.
GDJE JE I POSTOJI LI SPORAZUM ‘TUĐMAN-MILOŠEVIĆ’ I TKO SU BOŠNJAČKI ‘PRLIĆ I OSTALI’?
Na koje odgovore ili pitanja mislite?
– Ima ih puno, a navest ću samo neka koja smatramnajznačajnijima. Prvo pitanje je famozni sporazum Tuđman – Milošević. Postoji li ikakav pisani trag o tom Sporazumu ili je u pitanju samo „usmena predaja“?
Je li to bio iskreni razgovor i dogovor ili susret s figama u džepu pri čemu su obe strane imale druge skrivene ciljeve?
Znam da će na ovo pitanje biti vrlo različiti odgovori od onih koji tvrde da je to opće poznato, do onih koji tvrde da taj sporazum ne postoji. Mene odgovor na to pitanje zanima, u prvom redu, zbog optužbi političkog i vojnog vodstva Hrvata u BiH koji se vezano za taj navodni sporazum optužuju za udruženi zločinački pothvat s ciljem razbijanja BiH.
Ako je taj sporazum postojao nameće se logično pitanje: je li on prestao važiti kad je počeo napad iz Srbije na Republiku Hrvatsku i kad je bilo jasno da je počela realizacija plana stvaranja ‘Velike Srbije’ s granicama na crti Karlobag – Karlovac – Virovitica? U granicama takve ‘Velike Srbije’, BiH se nalazi duboko unutar nje, a u tom slučaju BiH i ne graniči s Hrvatskom pa dogovor o njenoj podjeli između Srbije i Hrvatske gubi svaki temelj?!
Čim se postavi ovakvo pitanje podižu se nacionalne tenzije između Hrvata i Bošnjaka. Bit će to vjerojatno i ovom prigodom, ovisno od toga koliku težinu imaju intervjui osobe koje trenutačno ne obnašaju značajne dužnosti i nemaju političku i bilo kakvu drugu moć. Ali, svejedno, molio bih vas da mi proslijedite moguće odgovore ili komentare na ovo pitanje koji sadrže relevantne činjenice o tom sporazumu ili sami ‘Sporazum’.
Drugo moje pitanje odnosilo bi se na suđenje vojnom i političkom vodstvu Hrvata BiH, tzv. šestorci u predmetu ‘Jadranko Prlić i ostali’. Koliko mi je poznato, nitko od njih nije optužen po individualnoj odgovornosti nego samo po zapovjednoj. Imao sam prigodu razgovarati sa prvooptuženim Jadrankom Prlićem u vrijeme kad je optužnica objavljena, a prije nego je otišao u Haag.
Naravno, pitao sam ga što očekuje od tog suđenja. Odgovor je otprilike glasio da vjeruje da će u kratkom vremenu biti oslobođen, budući da nikad nije ni planirao, a kamoli zapovjedio ili izvršio bilo kakav zločin. Očito nije očekivao da će mu suđenje trajati više od deset godina ali vjerujem da će biti dobar prognozer bar u onom dijelu tvrdnje da će na suđenju biti oslobođen.
Ako su Jadranko Prlić i ostali iz tzv. šestorke odgovorni za progon Bošnjaka i zločine nad njima, tko je onda s bošnjačke strane po zapovjednoj odgovornosti kriv za puno brojnije progone i puno više zločina nad Hrvatima od strane Armije BiH?
Tko je kod Bošnjaka ‘Jadranko Prlić’, a tko ‘ostali’? Slična je situacija i na domaćim sudovima.
Protiv hrvatskih generala se podižu optužnice, a na bošnjačkoj strani nema sličnih optužnica.
Izuzetak je suđenje za zločine u Trusini gdje još uvijek nema presuda po zapovjednoj odgovornosti. Zar zaista netko može tvrditi da za masovne zločine nad Hrvatima od strane Armije BiH, kao što su oni u Križančevu selu, Uzdolu, Doljanima, Grabovici … nitko nije odgovoran po zapovjednoj dužnosti? Gdje je tu pravda i logika?
O suđenjima po različitim kriterijima oglasio se i vaš medij. Ono što ste vi iznijeli vezano za različite kriterije kod procesuiranja ratnih zločina je opće poznato ali se ništa ne poduzima da pravda bude jednaka za sve. Sada to očito nije slučaj jer, kao što ste i vi iznijeli, Hrvatima, odnosno pripadnicima HVO-a se sudi po zakonu po kome je za određene zločine zaprijećena kazna od 45 godina, a u isto vrijeme za slične zločine Bošnjacima odnosno pripadnicima Armije BiH se sudi po drugom zakonu gdje je maksimalna kazna za te zločine 15 godina. Uz to, na bošnjačkoj strani se nitko ne optužuje po zapovjednoj odgovornosti.
Kad je riječ o zločinima kao najtežoj posljedici minulog rata, više puta do sada sam javno pozivao nadležne da se pod nadzorom Međunarodne zajednice izradi cjelovit dokument pod nazivom ‘kronologija rata’.
U tom dokumentu bi bili navedeni svi zločini u minulom ratu, po vremenu nastanka uz sve neophodne podatke o mjestu, broju stradalih s imenima i osnovnim podatcima te o počiniteljima ako su poznati, a ako nisu uz navođenje strane koja je počinila zločin.
Taj dokument bi bio osnova za sagledavanje obima zločina u minulom ratu i mogao bi biti polazna osnova za procesuiranje ratnih zločina i identificiranje ratnih ciljeva zbog kojih su počinjeni.
Morao bi postojati nekakav razmjer između broja i obima zločina s jedne i broja optužnica i presuda s druge strane da se ne događa kao do sada da su Hrvati počinili manje zločina, a imaju više optužnica i presuda.
Je li razlog što se ovaj posao nikad nije uradio i to što se nije odustalo od ratnih ciljeva i što se oni realiziraju pored ostalog i na način odvijanja procesa o ratnim zločinima na sadašnji način, možemo samo pretpostavljati. Ovaj dokument sigurno bi umanjio mogućnosti manipulacija i doveo do situacije korištenja zakona radi pravde i pomirenja, a ne bi vladao ‘zakon jačeg’.
Sličan je odnos i u oblasti korištenja prava branitelja.
Nije problem bilo utvrditi broj pripadnika Armije BiH i HVO-a u ratu, odnosno izraditi registar branitelja.
Da je to urađeno onda ne bi broj korisnika braniteljskih prava bio dvostruko veći od broja stvarnih branitelja. Nakon završetka rata te brojke su uglavnom bile poznate pa čak i korištene pri raspodjeli sredstava za skrb branitelja.
Odnos pri raspodjeli sredstava za braniteljsku populaciju između pripadnika Armije BiH i HVO-a bio je u odnosu 2,3 : 1, a tzv. pripadnici Armije BiH imali su na raspolaganju dva do tri puta više sredstava nego pripadnici HVO-a. Protuzakonitom revizijom i uvođenjem u prava branitelja, velikog broja onih kojima tu nije mjesto, ovaj odnos je drastično poremećen na štetu hrvatske strane.
Zašto onda hrvatska strana nije ustrajala u tome da konačno, prvi put nakon rata, ministar branitelja bude iz reda hrvatskog naroda?
– Detalji mi nisu poznati ali sam svjedok brojnih manipulacija koje je bilo realno očekivati. Neka čitatelji zaključe bi li bošnjačka strana, i pod koju cijenu, dozvolila da ovim ministarstvom rukovodi Hrvat imenovan od strane legalnih i legitimnih hrvatskih predstavnika i uđe u trag brojnih zloupotreba, a vjerujem i kriminala na štetu hrvatske strane.
Priče da Hrvati nisu zainteresirani za ovo ministarsko mjesto lansirane su s ciljem unošenja dodatnog nezadovoljstva među obespravljene hrvatske branitelje upravo od onih koji iznose tvrdnje o tome da Hrvati nisu zainteresirani za mjesto ministra branitelja.
Zakon je na strani hrvatskih branitelja, ali koja korist od toga ako dosadašnja vlada uz političku podršku svojih mentora nije provodila ni odluke Ustavnog suda, vezanu za spomenutu nezakonitu reviziju prava hrvatskih branitelja.
Ovo ne znači da treba odustati od provedbe odluka Ustavnog suda i poništenja nezakonitih odluka.
Vjerujem da će imenovani hrvatski ministri u vladi FBiH i ostali hrvatski predstavnici u strukturama vlasti vratiti oteta prava hrvatskim braniteljima. Od hrvatskih predstavnika u vlasti to treba stalno tražiti preko udruga i kroz razgovore, a nikako na ulici.
Ako bi se opredijelili za izvaninstitucionalni pritisak onda bi adresa za to trebala biti Ministarstvo branitelja Vlade F BiH u Sarajevu jer je ono provoditelj nezakonite politike revizije.
Ništa novo kad je u pitanju optuživanje hrvatske strane. Hrvati su za sve krivi, pored ostalog, krivi su što su prognani u ratu i što se ne vraćaju na svoja ognjišta. Za razliku od drugih njima je puno bolje biti izbjeglice po bijelom svijetu nego se vratiti na svoja ognjišta. Hrvati su krivi i zato što im drugi biraju predstavnike itd., itd.
Zašto ste se povukli iz aktivne politike?
– Iz aktivne politike sam se povukao nakon obnašanja dužnosti dopredsjedavajućeg u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Bilo je to vrijeme kad je prvi put nakon rata hrvatskim legalnim i legitimnim predstavnicima onemogućeno sudjelovanje u izvršnoj vlasti. Poznato je da politika daje brojne mogućnosti, posebno ako obnašaš neku značajniju dužnost. To je razlog zbog čega se mnogi ne odriču aktivnog sudjelovanja u politici. Ja nisam imao taj problem, odradio sam ono što mi je dodijeljeno na način kako sam najbolje znao i bez imalo problema napustio aktivnu politiku. To sam uradio bar dijelom i zbog toga što smatram da treba otvarati prostor drugima i mlađima kako bi političko vodstvo i izvršna vlast bila sastavljena od mlađih i starijih kadrova optimalno izbalansirano.
Smatram da nije dobro da se oni koji iziđu iz aktivne politike izravno miješaju u nju, odnosno, u posao onih koji su za to dobili mandat. Toga sam se nastojao držati. Naravno, da bi bilo dobro naći način kako iskoristiti preostale radne i umne sposobnosti onih koji su uspješno obnašali neke dužnosti i koji još uvijek imaju znanje i iskustva.
Ako i ja spadam među takve s zadovoljstvom bi pomogao hrvatskim predstavnicima u vlasti u svemu u čemu bi to moglo biti korisno.
/republikainfo.com/