Piše: Andrej Gurkov/Deutsche Welle
Moskovskom Dumom se prolomio pljesak kada je stigla vijest o pobjedi Donalda Trampa. Ruski zastupnici su slavili trijumf republikanca skoro kao svoju izbornu pobjedu. Kremlj je vrlo rano, još prije godinu dana, izrazio simpatije za, tada, žestokog autsajdera Trampa. Sada se na kraju američkog izbornog maratona politička elita u Rusiji osjeća potvrđenom: Putin se ponovo okladio na pobjedničkog konja.
Naklonost prema Trampu počiva, s jedne strane, na odbijanju Hilary Clinton. Kremlju nikako ne bi pogodovalo da je bivša državna tajnica zasjela u Bijelu kuću jer se od nje očekivao tvrd odnos prema Rusiji kada se radi o Ukrajini, Siriji, ljudskim pravima. S druge strane su se u Moskvi obradovali signalima koje je tijekom kampanje slao Tramp. Nekoliko puta je ponavljao želju za zbližavanjem SAD i Rusije, jednom je čak nagovijestio, doduše nejasno, da bi mogao prihvatiti i aneksiju Krima.
To je bio prijelomni trenutak. Nada Vladimira Putina bila je i ostala da će mu Tramp, kao svojeglavi predsjednik oprostiti grijehe prema međunarodnom pravu u slučaju okupacije ukrajinskog poluostrva, da će to dalje voditi drukčijem odnosu međunarodne zajednice i ukidanju sankcija. Ta je nada pojačana osjećajem da bi autoritarni mačo-tip poput Trampa mogao biti dobar ortak za biznis, možda i prijatelj – na poslijetku su on i ruski predsjednik na istoj valnoj dužini i ljudski i prema svojim svjetonazorima.
Donald Tramp kao nekakva moćnija verzija Berluskonija.
Hoće li ta računica upaliti? Nitko ne zna kako će djelovati politički početnik u Ovalnom uredu, koliko će slušati savjetnike, koliko će se obazirati na svoju Republikansku partiju, Kongres, Senat, europske saveznike.
Ipak, konstrukt nastao u glavama moskovske elite – o partnerstvu dvojice vladara koji ravnopravni sjedaju za stol i složno dijele svijet na zone uticaja kao na Jalti 1945. – ima jednu odlučujuću slabu točku.
Donald Tramp je naime odabran uz zakletvu da će ponovo uspostaviti američku veličinu. Ona se uvijek ogledala u spoju ekonomskih uspjeha kod kuće i globalnom liderstvu izvana. Pitanje je hoće li Tramp svojim biračima sa Srednjeg Zapada zaista moći vratiti radna mjesta iz Kine i drugih dijelova svijeta. Takve strukturne promjene bi, u svakom slučaju, zahtjevale mnogo vremena. Hoće li politički debitant Tramp, navikao na pobjede, ali još žedan uspjeha, moći strpjeti dok promjene ne daju rezultate?
Jer uvijek mu ostaje međunarodna pozornica gdje može pokušati da spektakularnim potezima pokaže „veličinu Amerike” o kojoj priča. A tko je posljednjih godina najglasnije osporavao globalnu vodeću ulogu Sjedinjenih Država? Vladimir Putin. Koncept multipolarnog svijeta koji predano zagovara u njegovom se čitanju svodi na podizanje značaja Rusije. To nije kompatibilno s Trampovom predstavom Amerike kao najveće svjetske nacije.
To, naravno, ne vodi dvije najveće nuklearne sile nužno u težak konflikt kojeg se mnogi pribojavaju. Ali impulsivni Tramp sa svojim američkim šovinizmom bi ubrzo mogao pasti u iskušenje da tom istom Vladimiru Putinu lupi packu, ukoliko se ovaj ispriječi Americi. Recimo po pitanju borbe protiv islamista u Siriji. Onda će za tren oka biti odsanjan ruski san o „osovini moćnih” čiji su točkovi Moskva i Washington.
Možda Donald Tramp ostane vjeran svojim izolacionističkim obećanjima i na polju vanjske politike naredi povlačenje. Ali čak i tada njegov ekonomski program ne obećava ništa dobro po Moskvu. Naprotiv, on prijeti ekonomskoj osnovi ruske egzistencije – izvozu energenata. Budući američki predsjednik, naime, puno ne vodi brigu za zaštitu klime i želi ponovo pojačati ulaganja u fosilne izvore energije.
Tramp bi, razgradnjom ekoloških ciljeva ili čak izravnom državnom podrškom, mogao potaknuti vađenje nafte iz uljnih škriljaca kako bi stvarao radna mjesta i ojačao neovisnost od uvoza. To bi još više oborilo cijenu sirove nafte koja je već sada tako niska da Rusiji nanosi enormne muke. Pojačavanje frakinga uz paralelno povećanje upotrebe uglja za dobivanje električne energije omogućilo bi Americi da u Europu izveze mnogo više tečnog plina, a to bi moglo da istopi profite ruskog kapitalca Gasproma.
Ukratko: pljesak u moskovskoj Dumi djeluje preuranjeno. S velikom vjerojatnoćom će se na kraju ispostaviti da je izborna pobjeda Donalda Trampa, baš kao i zauzimanje Krima, sjajna taktička pobjeda i grozomorni strateški poraz Putinove Rusije.
(Izvor: DW)