Dr.sc.Ivo Lučić danas je znanstvenik s Hrvatskog Instituta za povijest. Kako sam kaže, eskalacijom rata, potkraj srpnja 1992. prešao je u HVO na mjesto načelnika Uprave SIS-a, odnosno, pomoćnika predstojnika Odjela obrane, gdje je ostao do sredine siječnja 1994.
Sigurnosno-informativna služba (SIS) HVO-a, kojoj je bio načelnik, između ostaloga, prikupljala je i podatke o ratnim zločinima te se ovih dana postavilo pitanje je li te dokumente trebalo uništititi.
Komentirajući dužnost u MUP-u BiH (gdje je u svibnju 1991. na prijedlog Općinskog odbora HDZ Ljubuški imenovan za načelnika MUP-a CSB-a Mostar, odnosno, prvog čovjeka policije u Hercegovini), kao i i tvrdnje da je “radio u jugoslavenskoj miliciji”. Lučić je o ovome kazao da se radi o “smišljeno plasiranoj dezinformaciji i podmetanju”.
“Izbori u BiH i promjena vlasti bili u studenom, odnosno, prosincu 1990., a ja sam kao izabrani zastupnik pola godine kasnije, na prijedlog HDZ-a, kao diplomirnai pravnik i majstor borilačkih vještina otišao u MUP. Prijedlog za moje imenovanje išao je u vrijeme ‘afere Špegelj’, kada je bilo jasno da nam prijeti rat. Nisam ja u svibnju 1991. odmah nakon zaustavljanja tenkova u Pologu, otišao u MUP da bih gradio policijsku karijeru, nego da bih s te pozicije mogao što aktivnije sudjelovati u pripremi obrane. A tada su se i s tog mjera branile i Hrvatska i BiH”, kazao je Lučić.
Prenosimo najzanimljivije dijelove intervjua:
O ‘vezama’ s jugoslavenskim represivnim sustavom
– Nitko od moje obitelji nije bio član SKJ niti je imao veze s UDBA-om i režimom. Bili smo tipična hrvatska, katolička, hercegovačka obitelj, stradala u II. svjetskom ratu i politički nepodobna sve do 1990. Upravo je to bila glavna referenca zbog koje sam, uz tako veliku potporu, izabran u Skupštinu BiH te poslije kandidiran i imenovan na tako važnu dužnost. U malim mjestima svi o svima sve znaju pa je ljudima itekako bilo poznato tko sam i iz kakve sam obitelji. Tijekom rata dobio sam na uvid dokument ‘Službe državne bezbjednosti’ od 18. lipnja 1987. iz kojeg se vidi da sam bi registriran kao “novoeksponirani neprijatelj države” i “nova veza neprijateljske emigracije”. Dokument je potpisao načelnik sektora Džemo Vučković.
Uloga SIS-a HVO-a
– SIS HVO-a od kolovoza 1993., Ministarstva obrane HR HB bila je, kako to i samo ime kaže, sigurnosna i informativna služba. Bavili smo se sigurnošću postrojbi te smo o svim važnim događajima i procesima informirali Ministarstvo i Glavni stožer. Štitili smo HVO od neprijateljskog obavještajnog rada, ali i od kriminalnih, odnosno, destruktivnih pojava u postrojbama. Prikupljali smo podatke i o ratnim zločinima te ih slali nadređenima. Imali smo korektnu suranju s Ministarstvom obrane RH, ali nismo bili nikakva podružnica.
O tvrdnjama da je ratnu dokumentaciju trebalo uništiti
– Uvjeren sam da su Hrvatska i Hrvati u BiH vodili jedan i jedinstven Domovinski rat, koji je bio legitiman, pravedan, obrambeni i oslobodilački. Siguran sam da će dokumentacija koja je u tom ratu nastala to i potvrditi. Svjedoci smo da mnogi domaći i međunarodni faktori taj rat ocjenjuju kao “udruženi zločinački pothvat”. Oni bi bili sretni da te dokumentacije nema. Tako bi njihova ocjena, koja je nastala na propagandi i lažnim svjedočenjima, ostala jer se ne bi imala čime pobiti.
Ratnu građu u prvom redu htjeli su uništiti oni koji su u tom ratu počinili ozbiljne zločine, od kojih se neki mogu okarakterizirati i kao ratni zločini ili različite kriminalne radnje – pronevjere, krađe i slično. Oni bi bili sretni da te dokumentacije nema jer se boje njezina sadržaja. Navodno su dio građe i uništili. Pretpostavljam da je riječ o financijskoj, odnosno, logističkoj dokumentaciji kojom su raspolagali.
Sačuvana dokumentacija HVO-a i HV-a svjedoči o najslavnijim danima naše povijesti, o pokušajima da se nakon raspada Jugoslavije kao države što prije uspostavi nova i učinkovita organizacija koja ljudima omogućavaa koliko-toliko normalnan život. Svjedoči i o ratnom putu postrojbi i pojedinaca i najbolji je dokaz da nikakvog ‘udruženog zločinačkog pothvata’ nije bilo. Ta će dokumentacija omogućiti obranu državi koja je uspostavljena u tim prijelomnim vremenima, ali i svim lažno ili neutemeljeno optuženim hrvatskim dužnosnicima, časnicima i vojnicima. Zato je ona dragocjena i treba je brižno čuvati. Uništiti građu značilo bi izbrisati povijest.
Bio sam na čelu službe koja je temeljito o dosljedno istraživala i dokumentirala sve ratne zločine i druge kriminalne radnje. Ne tvrdim da je svako izvješće do u tančine točno jer je najčešće bila riječ o obavještajnim informacijama, ali važna je činjenica da smo zločine istraživali i dokumentirali. Upravo ra izvješća SIS-a ruše tezu o ‘udruženom zločinačkom pothvatu’. Nije logično biti ‘udružen zbog zločinačkog pothvata’, a istodobno sustavno i kontinuirano istraživati i dokumentirati zločine.
General Ljubo Ćesić Rojs optužuje vas da ste osobno, suprotno zapovijedi ministr Šuška, u Hrvatsku prebacili dokumente SIS-a HVO-a i uopće građu HVO-a umjesto da je uništite, kao što je on uništio, kako kaže, dva šlepera dokumentacije?
– To je izmišljotina kojom Ćesić očito pokušava pokriti i opravdati neke svoje postupke. Upravo je ministar Šušak inicirao i dogovorio prebacivanje te građe u RH kako bi je zaštitio i sačuvao. Građa je prebačena iz BiH i 22. svibnja 1997. po zapovijedi ministra Šuška, smještena u splitsku Loru, o čemu postoji zapisnik. Tamo se pod nadzorom SIS-a MORH-a nalazila sve do promjene vlasti, odakle je potom prebačena u Zagreb. Prema sličnom dogovoru, u to je vrijeme i preostala građa HVO-a prevezena iz BiH u prostorije HIS-a u Zagreb, i to isključivo zato što je HIS imao odgovarajući prostor za njezino čuvanje. Dakle, to je bila građa MORH-a na čuvanju u HIS-u i tako je tretirana sve do promjene vlasti 2000. Pristup građi imali su isključivo djelatnici MORH-a (SIS-a) i ona je djelomice korištena za potrebe obrane optuženih hrvatskih časnika pred Tribunalom u Haagu. Ta građa danas se čuva u Hrvatskom memorijalno.dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zegerbu.
Svojedobno su general Tihomir Blaškić i njegov odvjetnik Anto Nobilo tvrdili da im nije omogućen pristup svim dokumentima koji su se navodno tamo nalazi8li, a koji su bili važni za obranu?
– To nema nikakve veze sa mnom i HIS-om, nego s Blaškićem i SIS-om Republike Hrvatske, odnosno, s njihovom procjenom što mogu, a što ne mogu dati Blaškiću i njegovu odvjetniku. Ne treba zanemariti činjenicu da je taj proces bio jako ispolitiziran.
O optužbama da je suradnjik stranih obavještajnih službi
– Ćesićeve optužbe su sulude, a on predstavlja sve ono što sam u životu nastojao odbiti od sebe. Spletnom nesretnih okolnosti dobio je čin generala HV-a koji mu je pretežak i nije ga u stanju nositi. Taj samoproglašeni idejno-politički opunomoćenik pokojnog predsjednika Tuđmana i ministra Šuška svojim solunaškim i subnorovskim mentalitetom sramoti Hrvatsku vojsku, Generalski zbor i branitelje. Taj rentijer Domovinskog rata stvara krivu sliku karaktera tog rata jer ga izjednačava sa svojim karakterom. Našim je ljudima dosta takvih koji ih svakodnevno podsjećaju na to da su ih baš oni “oslobodili”, fakturirajući im stalno nove račune. Sloboda je bezuvjetna, inače nije sloboda.
Geneza sukoba Rojs-Lučić
Otvoreni sukob počeo je još prije 19 godina dok sam bio jedan od državnih dužnosnika zaduženih za borbu protiv organiziranog kriminala. Kada smo pokrenuli neke opsežne akcije, javio se Ćesić kao predstavnik jedne skupine vojnih i političkih dužnosnika koja se tim akcijama suprostavljala. On je i 1998. pisao pismo predsjendiku Tuđmanu s iizmišljotinama sličnim ovima koje ovih dana iznosi. Pokušao me diskreditirati, a predsjednik me je imenovao pomoćnikom ravnatelja HIS-a za operativne poslove, što jasno pokazuje koliko je držao do Ćesića, njegovih mentora i njegovih pisanija. Proteklih tjedana, nakon nekoliko mojih zapaženih medijskih istupa, uslijedio je niz podlih i lažnih optužbi. Očito nekima jako smeta to što radim, kao što im je smetalo i to što sam radio tijekom rata i u poraću.
Prijepori s Bancem
– Posrijedi svega je duboko neslaganje o hrvatskoj politici prema BiH koje se s vremenom pretvorilo u svojevrsnu fiksaciju. Banac gotovo u svakoj prilici spominje mene i nekolicinu ljudi koje sa mnom povezuje. On je relativno dobar poznavatelj jugoslavenskog komunističkog režima i novije europske i svjetske povijesti, ali nije uspio shvatiti bit međunacionalnih odnosa i sukoba u BiH. Nikad nije izravno upoznao stvarnost te zemlje pa mu nedostaje “lokalno znanje”, a i predugo je bio izložen utjecaju nekolicine radikalnih bošnjačkih nacionalista i islamista u sklopu jedne prilično nejasne mreže veza. Danas nastupa kao lobist bošnjačke političke i iinteresa, a krajnji doseg njegova djelovanja najbolje se vidi u posljednjoj kolumni u kojoj se, u jednom zbrkanom i nesuvislom tekstu, bavi i mnome. Glavna referenca za pokušaj moje diskreditacije mu je Ljubo Ćesić. Što reći osim da mu sve više sliči i da ih ista bujica nosi.
O političkim zbivanjima u BiH, njenom europskom putu, bošnjačkoj politici…
– BiH ima priliku postati punopravna članica EU-a i NATO-a, može postati i neka vrsta Švicarske na jugoistoku Europe, ali može doživjeti i sudbinu Sirije. Što će se od toga ostvariti, ovisi prije svega o političkim i društvenim elitama u BiH. O njihovoj povijesnoj zrelosti i odgovornosti. Tu prije svega mislim na bošnjačko društveno i političko vodstvo, zatim na srpsko, a tek onda na hrvatsko, koje je u političkom smislu najslaije pa je i najmanje odgovorno. Bošnjačko političko vodstvo deklarativno se izjašnjava za EU i NATO, ali u praksi ne čini puno da se ti procesi ubrzaju.
Upravo suprotno, njihova povezanost s Turskom i Erdoganovim režimom udaljva ih od Zapada i europskih vrijednosti samim time što je tu riječ o islamističkoj političkoj orjentaciji koja je nepomirljiva s liberalno-demokratskim i sekularnim zasadama Eu. Srpsko je vodstvo pak puno više okrenuto Beogradu i Moskvi. Njima EU i NATO sigurno nisu prvi izbor.
Ni najmanje ne sumnjam da će Hrvati u BiH uspjeti opstati, očuvati identitet i politički subjektivitet. Pitanje je hoće li to biti na prostoru cijele BiH u nekom obliku institucionalne zaštite i autonomije, što je danas manje izgledan scenarij, ili na dijelu BiH u formi federalne jedinice. naravno, moguć je i spomenuti ‘sirijski scenarij’ koji bi doveo do potpunog raspada BiH. Nadam se da se to ipak neće dogoditi.
O trećem entitetu
– To je jedno od neosporno legitimnih rješenja, koje se nameće samo po sebi imamo li u vidu da je BiH državaa triju konstitutivnih naroda i dva entiteta. Ako već postoje entiteti i ako su oni a priori nacionalno definirani, prvo je nastala bošnjačko-hrvatska federacija, a onda i Republika Srpska, tada bi najlogičnije i najpravednije bilo da postoje tri takva entiteta. I treći entitet, i svako drugo politički legitimno rješenje može se ostvariti bez oružja ako oni koji upravljaju političkim procesima imaju razuma. Na oružje pozivaju oni koji se nelegitimnim sredstvima bore protiv legitimnih zahtjeva, i pri tom misle da su jači, “temeljniji” i moralno superiorniji od ostlaih.
To su oni koji se umjesto snagom argumenata koriste argumentima snage i nasilja. Ja sam zagovornik demokratske, odgovorne politike, odnosno, politike dogovora, bez ikakva nasilja, a posebno bez upotrebe oružja.
Politika službenog Zagreba prema BiH
– Politika Franje Tuđmana bila je uvjetovana raspadom jugoslavije i ratnim sukobima, ali i realnim mogućnostima s obzirom na demografske i sve druge resurse. Stipe Mesić vodio je izrazito antihrvatsku politiku u BiH, Sanader je BiH uglavnom ignorirao, a Josipović i Milanović pokazali su da ipak razumiju koliko je važna BiH i koliko su Hrvati u BiH važni za Republiku Hrvatsku. Tek ćemo vidjeti kakvu će politiku voditi sadašnji predsjednik Vlade i predsjednica Republike. Vjerujem da će to biti nova politika koja će nadići sektaštvo i strančarenje. Politika koja će uzeti u obzir činjenicu da su Hrvati u BiH i BiH vitalni interes za Republiku Hrvatsku…
(Izvor: Večernji list HR)