Dvojica mladića iz Zagorja radili su u predgrađu Dublina. Nakon radnog vremena, između sebe su razgovarali na materinjem jeziku, piše Ante Tomić u kolumni za Jutarnji list.
Piše: Ante Tomić/Jutarnji list
“Daj ti meni objasni”, upitao je tata ljutito, “zašto ti ideš? Čega to tamo u njih ima, a ovdje u nas, nema?”
“Više se zarađuje. Poslodavci su pošteniji. Zemlja je plodnija. Sve je bolje, tata”, nabrajao je sin trpajući stvari u vreću.
“Kako da ne, tamo teku med i mlijeko”, dobacila je podrugljivo baka iz kuta kod peći, “i samo tebe čekaju da dođeš.”
“Nemoj, sine, nikud ići”, zavapila je mama očiju punih suza.
“Nek ti kušin bude stina”, dobacio je mlađi brat pjesnički.
Sva uvjeravanja, obećavanja, prijetnje i preklinjanja bili su, međutim, uzaludni. Kad je mladi Hrvat odlučio otići trbuhom za kruhom, ništa ga nije moglo zaustaviti. U sedmom stoljeću odvažno je napustio svoj voljeni zavičaj iza Karpata i uputio se u nepoznato, u daleki, tuđi svijet dolje negdje između Save i Drave, a možda i južnije, sve do obale Jadrana.
Razmislite, kad je u Srednjem vijeku počela slavna seoba naroda, morala je to biti velika drama u hrvatskoj pradomovini. U nekom prljavom i gladnom selu na sjeveroistoku Europe, između Crnog i Azovskog mora, gdje god je već bila naša mitska hrvatska pradomovina, stariji su se muškarci okupili na širokom gumnu oivičenom krugom blatnjavih koliba i krenuli vijećati.
“Ljudi, prijeti nam demografska katastrofa”, počeo je jedan, bacajući u vatru vlažnu bukovu kladu. “Mladi se s vjekovnih djedovskih ognjišta masovno odseljavaju u rimske provincije Panoniju i Dalmaciju.”
“A istovremeno se s istoka, iz Azije, doseljava jeftina radna snaga”, primijetio je drugi, češkajući raščupanu bradu.
“Huni i Avari nam otimaju poslove”, razgnjevio se treći pravdoljubivo.
“Spavaju s našim ženama”, dodao je četvrti, i kroz smeđe krnjatke zgađeno pljunuo.
“Uništavaju naš način života”, zgranuo se peti.
“Moramo zaustaviti tu razmjenu stanovništva, prije nego bude prekasno”, zaključio je šesti, čvrsto se umotavajući u ušljivi ovčji kožuh da se zaštiti od studeni, i gledajući iskre kako se kovitlaju put noćnog neba pokrivenog oblacima.
Danas znamo kako je ta rasprava bila savršeno beskorisna, ali to opet nije razlog da je i četrnaest vjekova kasnije jednako gorljivo vodimo, tek što seoski mudrijaši više ne sjede na panjevima oko vatre na otvorenom, već su u udobnim tapeciranim stolcima u klimatiziranoj dvorani, i jedan drugome govore: “Riječ ima uvaženi zastupnik Nikola Grmoja.”
Sve se ponavlja. Domoljubi su razdirani uvijek istim strahovima. Na jednoj strani muči ih da im djeca, u potrazi za boljim životom, bježe na zapad, a da s druge strane, ne mogu spavati od zebnje što se s istoka doseljavaju neki kosooki i malešni stranci, koji ne razumiju njihov jezik i običaje. I uvijek nekako domoljubi zaborave da su se oni, ili njihovi preci, i sami ovdje jednom doselili. Jer nijedna zemlja nije oduvijek bila naša, niti će zauvijek takva ostati.
Vječnost u kojoj naš narod živi na jednom mjestu samo je nacionalistička fantazija. Stvarnost je mnogo dinamičnija. U stvarnosti, narodi putuju preko kontinenata kao fronte toplog i hladnog zraka na vremenskoj prognozi. Još otkako su se prvi homo sapiensi prije dvije stotine hiljada godina iz Afrike razmiljeli po ostatku planeta, pripadnici naše vrste ne prestaju sanjati da su negdje iza horizonta zeleniji pašnjaci.
To je tako očita, poznata, obična i svakodnevna istina, da se upravo ne možete načuditi kad se tupan iz Domovinskog pokreta ili Mosta počne skandalizirati zbog useljavanja stranaca. Ili kad nekakav suverenistički mamlaz strašnim glasom pođe opisivati demonski plan masonerije i svekolikog židovstva da se u našoj zemlji zamijeni stanovništvo. Jednostavno vam rastumači kako je tu podlost, da se odavde razjure hrvatski kršćani, a dovedu nekakvi sirijski muslimani ili nepalski hindusi, George Soros lično smislio i platio. Kao da je tako nešto, da se ljudi sele i miješaju se, potpuno nečuveno. Nitko živ to nikad nije vidio. Povijest ne pamti da su naši preci srušili Salonu i asimilirali ilirsko stanovništvo.
Smiješna je ta neukost, ali samo dok se netko u samoposluživanju ne okomi na filipinsku prodavačicu, koja još dobro ne govori naš jezik. Kad se nekakav domoljub jarosno izdere na stranu radnicu da bi u Hrvatskoj, pička joj materina, trebala govoriti hrvatski, to više nije šaljivo, a još je gore kad glasači Domovinskog pokreta ili Suverenista nepalske dostavljače hrane pozdravljaju visoko podignutim desnicama ili ih čak sruše s bicikla i nemilosrdno iscipelare.
Dogodila se nedavno jedna slična neugodnost, ali ne u nas, već u Irskoj. Josip Štrok i David Družinec, dvojica mladića iz Zagorja, iz krapinskog kraja, radili su u tvornici namještaja u predgrađu Dublina. Nakon radnog vremena, izlazeći iz jednog supermarketa, između sebe su razgovarali na materinjem jeziku. Nedaleko na parkiralištu stajala je grupica besposličara. Jedan od njih čuo je Hrvate, i ljutito im dobacio kako su dosad trebali naučiti jezik zemlje u koju su se doselili, kako bi u Irskoj, pička im materina, trebali govoriti irs… Dobro, engleski.
Josip i David nisu odgovorili na provokaciju. S onom mučaljivom pomirljivošću, osobenom za strane radnike, pognuli su glave i nastavili hodati, jedva primjetno ubrzavajući. Ukrcali su se u gradski autobus i bili sretni da su se uspjeli izvući. Odahnuli su od olakšanja kad je pneumatski mehanizam zatvorio vrata, ne sluteći da ih besposličari s parkirališta kod supermarketa slijede u automobilu.
Kad su nekoliko stanica kasnije izašli, mrziteljski ih je ološ napao. S poznatim uvredama i optužbama, ogorčeni da im Hrvati otimaju radna mjesta, da ih tjeraju iz njihove zemlje, uznemiruju njihove irske žene, divljački su ih premlatili. David je završio sav u masnicama, zatvorenog oka i zašivene arkade, a Josip je prošao i gore. Siromah je u bolnici podlegao ozljedama.
Predstavnici svih naših političkih stranaka osudili su taj zločin, a osobito je bio oštar predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava, napominjući kako su Andrej Plenković i HDZ najviše krivi da naši mladi ljudi stradavaju u tuđini. Ne poričući da na Plenkoviću i HDZ-u leži odgovornost za mnoga zla koja pogađaju naše mlade ljude, moramo ipak primijetiti da su Josipa Štroka ipak ubili žestoki domoljubi. Hrvata u Irskoj došli su glave desničari koji glasaju za njihove, domaće penave i grmoje, koji ne podnose strance i nikako im ne ide u glavu da svatko od nas ima pravo živjeti gdje god ga je volja.