Piše: Martina Mlinarević-Sopta/Facebook
Njihove oči nikad neću zaboraviti. Ni godinu dana nakon toga potpuno ista priča se ponavlja. Opet su neki divni ljudi ostali bez svojih dugo željenih bebica. Opet su neke majke otišle kući praznih ruku i razrovarene duše. Opet se bolnica postavlja u bahatu poziciju svemogućeg Boga.
Koji se igra sa životom najmanjih ko na lutriji. Opet će se sve zataškati, komisije, kurci-palci, igre za naivne, opet će se ljudima prodati priča da se „desilo eto, jer se to dešava…“ I opet, osim par mojih sjajnih kolega i hrabrih majki, Hercegovina šuti.
BIH šuti.
Narod šuti.
Ucijenjen, usran od straha.
Čega se i koga bojite?!
Dokad ćemo trpjeti situaciju u bolnici u kojoj kupuješ sve od zavoja, andola, do braunile i injekcije, te naravno tariguza, iako uredno plaćaš jebenu zdravstvenu markicu? Dokad ćemo pristajati da smo Ruanda u 2016oj godini i miriti se sa smrtnošću beba kao da smo u afričkim plemenima? Dok nas osobno ne strefi? Koliko još beba treba umrijeti dotada? Sjetim se sad onih povorki molitelja pred bolnicom koji se bore protiv abortusa sa sve križevima, pa danima kampiraju u dvorištu bolnice. Pitam se, jel im smrt ovih bebica manje važna?
Nema potrebe za parolama i transparentima? Nitko se ne treba pozvati na odgovornost i izić na ulicu? Ah da, radi se o bolnici, ne vješticama materama. O diktaturi straha i politike u žlibini. Doktorima kao svetinji najvećoj. Jer „trebat ćemo ti nekad“.
Šuti bola, trebat će ti, kako ćeš sutra gore leći, ako danas nešto žugneš?! Lijepo. Lijepo ću leći, čovječe! Pisala sam o problemima bolnice i dok sam ležala u njoj, kao i o onim požrtvovnim jedinkama unutar nje koji sve daju od sebe za pacijenta. I pisati ću i govoriti dok me ima. Jer im je posao i zadatak da me prime i liječe. Da nas sve prime i liječe. I isto tako im je posao i zadatak da odgovaraju za sranja i propuste.
Jer svi mi pojedinačno odgovaramo za svoja sranja. Hajde probaj danas ubit kolegu na poslu ili mušteriju tamo gdje radiš, da vidimo oš li se izvuć?
Nećeš majstore.
Jer tako treba biti ako se želimo zvati čovjekom. Bebe koje nosiš devet mjeseci ispod srca, trebaju otići kući s roditeljima u košaricama za bebe, a ne u mrtvačkim sanducima! Odjeli gdje leže bebe trebaju biti svemirski napucani, a ne kako to reče maestralno Mayer neki dan – da na najdelikatniji bolnički odjel može ući dostavljač bureka u svako doba, ali ćaća bebe nikako. I ljudi ako su imalo ljudi o ovome trebaju vrištati!
Jebo nas ko nas dade. Uplašene, pokunjene, potkupljene. Šutimo dok nam kožu deru.