Piše: Martina Mlinarević Sopta/Facebook
Kad svakodnevna ružnoća stvarnosti ove zemlje pređe kritičnu točku, kao izmoreni riječni nasip, gdje gađenje naspram životarenja u ovom kaosu po prvi put prelazi u nelagodnu i tešku neizvjesnost, nalik nečemu što smo mislili da se nikad više u našim životima ponoviti neće.
Kad kolosalne stvari izjavljuju licemjerni miševi, lafo pozivajući da ne eskalira sranje, miševi koji sranje kuhaju svaki novi dan jer ih samo sranje održava na površini, miševi koji su ono sranje devedesetih gledali iz sigurnih utočišta, dobro zaštićenih vlastitih guzica, dok su ljudi krvarili da bi danas oni mogli bezočno srati. I po životu, i po ljudima.
Koji su devedesetih sakrili i sebe i svoju djecu, pa danas u rat huškaju iste budale što su onomad ostali i bez djece, i bez uma, i bez udova. A mirom dobili ovaj jad što ga ponekad i državom zovemo. Mirom dobili korupciju, nepotizam, siromaštvo, lopovluk, rodijačenje i prosjačenje.
Pa sve vam jebem, ovaj put zadužite svojoj familiji oružje i pošaljite ih da brane vaše bolesne ideje. Dovedite svoje klince s prestižnih svjetskih koledža i skinite ih iz fotelja nadzornih odbora državnih firmi, u ruke im poturite kalaše pa nek’ ginu za budalaštine koje sanjate.
Odjebite od mog ćaće koji je tek dočekao penziju ispucalih ruku i izraubane duše jer nikad ništa nije dobio u životu osim svojim žuljevima, dok ste vi švercali u ime takozvanih nacionalnih interesa i svojih džepova.
Odjebite od svih drugih roditelja što rastežu život od prvog do prvog da im djeca ne osjete tegobu postojanja pod vašom kontrolom, dok vaša djeca u napucanim bolidima vozikaju napućene starlete.
Odjebite od omladine koja masovno upisuje medicinsku školu samo da bi mogli prati i masirati švapske starce, ostavljajući svoje babe i didove sa suzama u očima, dok vaše babe, punice, amidže, daidže i punčevi postaju na papirima vlasnici najluksuznijih zdanja jer ni vaši imovinski kartoni ne mogu podnijeti toliko kriminala.
Neće ići, majmuni. Malo više pameti ovaj put, lako povodljivi narode.
Neka naš jedini patriotizam bude ovaj krov iznad svačije glave. Naš individualni mikrosvijet kao jedina bojišnica koja se treba braniti.
Neka obitelj bude jedina domovina i zastava na koju se kunemo. Jedini rat onaj u kojem se borimo za što više poljubaca naše djece. I jedina eskalacija nereda nek se desi na krevetu s voljenom osobom.
A oni nek ginu. Možda ovaj drugi put stvarno budu imali više sreće.