Visokog predstavnika Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i potpredsjednik Europske komisije Josep Borrell na svom blogu posebno se osvrnuo na temu zaobilaženja EU sankcija Rusiji od strane pojedinih država. Njegov tekst prenosimo u cijelosti:
Kada govorimo o „sankcijama”, zapravo govorimo o „restriktivnim mjerama”, što je ispravan pravni termin. Ove mjere su okosnica naše strategije pritiska na Rusiju u nastojanju da rat protiv Ukrajine. Mjere Europske unije nemaju eksteritorijalni učinak, što znači da se primjenjuju samo na europske subjekte. No, uočavamo da se mjere ponekad zaobilaze, što potkopava njihovu učinkovitost. Tako da smo prešli na razgovore o tome što učiniti po tom pitanju. Često, odgovor treba tražiti kod kuće.
Mi, kao EU, ne želimo kupovati energente koje Rusija izvozi, jer ne želimo time financirati rat protiv Ukrajine. Također, ne želimo prodavati tehnologiju i komponente potrebne Rusiji za rat. To su naše odluke koje su obvezujuće za europske gospodarske subjekte.
Čak i ako bismo željeli da nam se druge zemlje pridruže u tome, ne možemo ih prisiliti, jer naše „sankcije” nisu eksteritorijalne. Zato je pokušaj sprječavanja zaobilaženja naših restriktivnih mjera osjetljivo pitanje. Moramo biti pažljivi u nastojanju da ne okrećemo protiv sebe zemlje koje ne podliježu europskom pravu.
Ukupno gledano, naše restriktivne mjere su se pokazale učinkovitim.
Primjerice, gotovo smo zaustavili kupovinu nafte i plina koji dolaze izravno iz Rusije, čime smo okončali našu energetsku ovisnost. Također smo prestali izvoziti mnoge ključne sirovine u Rusiju.
No, posljednjih mjeseci svjedočimo neuobičajenom rastu broja trećih zemalja koje uvoze robe pod zabranom u EU, uključujući visokotehnološke proizvode, pa se tako, izvoz vozila iz EU u Rusiju navodno smanjio za 78% u 2022. godini, dok je izvoz iz EU u Kazahstan porastao za 268%.
Ovaj tjedan države članice su razmatrale 11. paket sankcija EU protiv Rusije, koji suštinski treba riješiti nedostatke u postojećim mjerama i utvrditi načine kako najbolje riješiti pitanje izigravanja i preusmjeravanja trgovine zabranjenim proizvodima. Prijedlog na razmatranju bi omogućio, između ostalog, ciljane mjere protiv subjekata koji namjerno zaobilaze mjere EU, uz zadržavanje načelnog protivljenja EU eksteritorijalnim sankcijama.
Ovaj tjedan također smo razgovarali o konkretnom pitanju – rastu kupovine ruske nafte u Indiji i porastu izvoza za EU derivata dobivenih najvjerojatnije iz jeftine ruske nafte. To je dobar primjer dvojbi koje proističu iz tog pitanja i potrebe da se držimo činjenica.
Činjenica je da Indija, ali i Kina, uvoze sve veće količine ruske nafte od kada je grupa zemalja G7 uvela svoju cjenovnu granicu krajem 2022. godine i to čine po očigledno nižim cijenama.
Brojke su jasne: uvoz ruske nafte u Indiji porastao je s 1,7 milijuna barela mjesečno u siječnju 2022. godine na 63,3 milijuna barela mjesečno u travnju 2023. godine. Drugim riječima, prije ruske invazije na Ukrajinu, udio ruske nafte u ukupnom uvozu nafte u Indiju iznosio je 0,2%. Proteklog mjeseca taj udio je povećan na 36,4%.
To svakako predstavlja značajan rast, ali moramo biti jasni: ne može se optuživati Indija niti dovoditi u pitanje njeno pravo da to radi, jer indijski operateri ne podliježu europskim zakonima. Gornja cjenovna granica koju je postavila grupa G7 je usmjerena na smanjenje ruskog prihoda od nafte, a time i smanjenje financijskih resursa Kremlju za financiranje rata.
Kao što sam naglasio u intervjuu za Financial Times: „normalno je da Indija kupuje rusku naftu. A ako, zahvaljujući našim ograničenjima cijene nafte, Indija može kupiti tu naftu puno jeftinije, onda, što manje novca ode u Rusiju, to bolje.“
Pitanje je više tko i što treba učiniti po pitanju jedne druge neosporne činjenice, a to je da Indija izvozi sve veće količine derivata iz ruske nafte, između ostalog i u EU, koja je upravo zabranila uvoz tih proizvoda iz Rusije, kao i nafte iz koje se oni proizvode.
I ovdje su činjenice jasne: izvoz derivata kao što su mlazno gorivo ili dizel iz Indije u EU porastao je s 1,1 miliona barela u siječnju 2022. godine na 7,4 milijuna barela u travnju 2023. godine. Logično je da nas to brine. No, ponavljam, nije kriva indijska vlada. Nakon rafiniranja, ti se proizvodi više ne tretiraju kao ruski, već kao indijski, i ne možemo spriječiti indijske rafinerije da ih prodaju subjektima u EU ili posrednicima. Međutim, jasno je da to u praksi potkopava učinkovitost naših restriktivnih mjera.
Mi u EU ne kupujemo rusku naftu, ali kupujemo dizel dobiven rafiniranjem ruske nafte negdje drugo. Time se izigravaju naše sankcije i naše države članice bi trebale poduzeti mjere da to riješe.
Sve navedeno također otvara moralna pitanja. Oleg Ustenko, ekonomski savjetnik ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, s pravom je rekao da: „imamo dovoljno dokaza da određena međunarodna preduzeća kupuju proizvode dobivene preradom ruske nafte i prodaju ih Europi… To je potpuno zakonito, ali i potpuno nemoralno“. Samo zato što je dozvoljeno ne znači da ne moramo ništa učiniti po tom pitanju.
Ali tko je odgovoran za to – prodavač ili kupac? Kada sam postavio pitanje indijskog izvoza derivata iz jeftinije ruske nafte, namjera mi nije bila da kritiziram indijsku vladu, nego da ukažem kako ne možemo zatvarati oči pred činjenicom da poduzeća iz EU zaobilaze sankcije kupovinom rafinirane nafte iz Rusije.
Ova priča pokazuje da prvo moramo sagledati što gospodarski subjekti unutar EU rade. Ako indijske rafinerije prodaju, to je zato što europska preduzeća kupuju, izravno ili preko posrednika. Trebali bismo biti svjesni koliko je složen stvarni život i na osnovu toga pokušati tražiti rješenja”, piše Josep Borrell .
/Desk/